Srećne sluge i gospodar litijuma

New York Times je juče objavio tekst u kojem se navodi da Milorad Dodik, koristeći novac građana Republike Srpske, preko Trampovih saradnika pokušava da sebi i svojim najbližim saradnicima ukine američke sankcije.

Današnje informacije već potvrđuju te navode, neki od Dodikovih ljudi, prema svemu sudeći, zaista su skinuti s crne liste.

Prema pisanju Timesa, gospodar Srpske u zamjenu za skidanje sankcija nudi ono što nije njegovo — rudna bogatstva Republike Srpske.

Sam, bez ičijeg ovlaštenja, odluke ili saglasnosti, Dodik ih je, kao da su mu očevina, stavio na raspolaganje Donaldu Trampu i njegovim saradnicima.

Bez da je to iko od njega tražio, bez da je iko išta ponudio zauzvrat. Ponudio je da se ovdje, na zemlji za koju tvrdi da se bori, i koju naziva svetinjom, slobodno prekopava i eksploatiše, sve u ime “viših interesa”.

Tačnije, svojih.

Jer Milorad Dodik nikada nije imao interese vezane za Srpsku osim ličnih, prevashodno ekonomskih.

A u ostvarivanju tih interesa uspio je da uništi sva javna preduzeća i dovede ih na rub propasti.

Birač, koji je u trenutku kada je preuzeo vlast vrijedio milijardu, danas ne vrijedi ništa.

Šume Srpske se raspadaju, iako se nikada nije više sjeklo.

Elektroprivreda se spašava kreditima.

Olimpijski centar Jahorina progutao je stotine miliona naših maraka, bez da je ostvario bilo kakav profit — za toliko para mogli smo napraviti još jednu Jahorinu.

Putevi Srpske su razvaljeni korupcijom, pa se u preduzećima za održavanje puteva danas mole da zimi ne padne snijeg, jer nemaju čime da plate čišćenje.

Putevi koje održavaju prepuni su rupa, opasni po život.

Republika Srpska se samoizolovala.

To je rezultat Miloradove “borbe”, onakav kakav ni najgori neprijatelj ovog društva ne bi mogao da poželi.

U toj njegovoj “borbi”, najvjerniji su mu saborci lideri boračkih udruženja.

Oni koji revnosno napadaju svakog ko se usudi da posumnja u poteze gospodara.

Zato predlažem da u defileu za 9. januar ove junačine ponosno koračaju s vrećicama punim litijuma, kao simbolima zahvalnosti.

Ili, još slikovitije, s tačkama punim grumenja, uz veliku trobojku s ćiriličnim natpisom:

“Ево зашто смо се ми борили!” a sa druge strane neka ide na engleskom ” Make America Great Again“
Da tako potvrde ozbiljnost ponude velikodušnog poklona gospodara Srpske Donaldu Trampu.

Milorad Dodik više nikom ne vjeruje. Prvi je to platio njegov prepodobni i poslušni potrčko Višković.

Najbliži saradnici s imalo integriteta odavno mu uskraćuju slijepu poslušnost.

Slijepi slušaju i dalje.

Prije zasjedanja Narodne skupštine on već donosi odluke, potpuno potirući i posljednji privid demokratije.
Prvo objavi, sutra će za v.d. predsjednika biti postavljena Željka; večeras kaže da ipak neće.

Tačnije, ona neće. Dodik donosi presude sudova u Republici Srpskoj i prije nego što procesi počnu.

Obesmislio je sve ono za šta se tobož bori.

Tako da ovaj tekst iz New York Timesa nije samo otkrio šemu jednog brutalnog lobiranja narodnim parama za partikularne, porodične interese porodice Dodik.

On je ogolio svu nemoć društva koje se dobrovoljno izbrisalo pred voljom jednog čovjeka.

Ovo društvo, nažalost, drugačiji kraj nije ni moglo da očekuje.

Svaki srećni sluga na kraju dobije nemilosrdnog gospodara kakvog i zaslužuje.

(Aleksandar Trifunović /BUKA) Foto: BN