Ko nam ukrade stazu u Banjaluci?

Sada već prilično davne 1988. godine, čekao sam na red za partiju basketa na Incelovom bazenu. Taj red nikako nije dolazio, jer smo mi mlađi morali strpljivo čekati da se stariji – uglavnom studenti – umore ili zasite igre.

Ali, s ove vremenske distance, shvatam da tada nismo ni bili svjesni koliko se kvalitetna košarka igrala, koja je stvarala buduće šampione i da je u stvari bilo veliko zadovljstvo gledati dobru kosarku.

Pored standardnog “studenjaka” i vojnog terena (gdje je kasnije napravljen cirkus zvani Akvana), basket na Incelovom bazenu bio je jedan od najjačih.

Kada bi nas mlađe ubacili u tim zbog nedostatka starijih, osjećali smo se kao da smo dobili džekpot na lutriji – cijeli svijet je bio naš. Vremenom, odlasci na otvoreni bazen Incela pretvorili su se u igranje basketa. Bazen je, paradoksalno, postao sporedan – pravo okupljalište bio je teren.

Prošle su i one nesretne devedesete, došli novi ljudi, nove ideje i vizije.

Od tadašnjeg bazena napravljen je zaista fantastičan objekat – Gradski Olimpijski Bazen (GOB) – ponos i simbol grada. Grad je time napravio iskorak prema svijetu.

Sve veći broj djece počeo je da trenira plivanje i vaterpolo, dovodili su se veliki sportisti, dolazili klubovi iz cijelog svijeta, čak su i odrasli krenuli da plivaju i takmiče se u “masters” kategoriji. U jednom trenutku činilo se da zaista jesmo svijet, i da imamo pravo da tražimo ravnopravno mjesto u porodici plivačkih nacija.

Nažalost, posljednjih mjeseci svjedočimo sitnim interesima, nesposobnosti i bahatosti. Interesne grupe pokušavaju da se stave iznad GOB-a, a od njihove volje – tačnije, njihove nesposobnosti – zavisi sudbina nekih budućih šampiona.

Gospodo, vi koji upravljate gradom i GOB-om, vi koji odlučujete o sudbini djece – znate li koliko je teško ustati u pet ujutru, otici na trening pa onda u školu, pa na trening u teretani, pa opet na plivanje, i tako šest dana u sedmici?

I tako godinama.  Osim trenera, niko od vas ne može ni da zamisli kolika su to odricanja. Djeca se odriču svega, a vi im zauzvrat nudite – zatvorena vrata i vaše beskonačne izgovore.

Za nas roditelje, ta djeca su već sada šampioni. Za vas – samo kolateralna šteta vaših političkih prepucavanja i privatnih kombinacija.

Vaš posao nije da ih koristite za politička potkusurivanja. Vaš posao je da pronađete rješenje, da podržite djecu na njihovom putu razvoja.

Umjesto toga, vi pokazujete samo svoju nesposobnost. Sramota je da najveći grad Republike Srpske ima bazen, da je budžet grada nikada veći – a da GOB ne može normalno da radi. Vaši izgovori su jadni i ponižavajući.

Osigurajte nesmetan rad bazena. Popravite infrastrukturu. Tretirajte sve jednako. Ako već niste sposobni da radite posao za koji ste postavljeni, uradite bar jednu ispravnu stvar – sklonite se od djece i prestanite da im kradete staze. 

Autor: Zoran Skenderija, otac troje djece, plivača