Loša sezona: U teglama uvozno voće i povrće

Jesen je na pragu, a ovaj dio ljeta je vrijeme kad se pravi zimnica. Međutim, mnoge flaše i tegle i ove godine će ostati prazne zbog, kako kažu građani, visokih cijena voća i povrća, ali i modernog načina života. I pored toga smo pitali građane ono čuveno pitanje: Hoćete li ove godine praviti zimnicu?

Nekada je jesen u našim domovinama mirisala na pečenu papriku, kuvani paradajz, voće koje se krčka i pretvara u sok, pekmez i slatko. Spremanje zimnice bilo je ritual koji je predvodila domaćica, a koji je spajao porodicu.

Danas je realnost drugačija: besparica, visoke cijene, suša i tropske vrućine... otjerali su miris zimnice iz mnogih domova.

“Cijene su visoke, nema se računa praviti, pogotovo ko je sam i sprema na struju”, kažu neke od anketiranih Bijeljinki koje zimnicu ne prave.

One koje se ipak odluče da je prave kažu da cijene jesu više nego prošle godine ali da će obavezno napraviti zimnicu.

“Napravićemo, pa makar i manju količinu, jer je domaće domaće, a i dio je tradicije.”

Neumoljiva računica opustošila je Kavntašku pijacu u Bijeljini, a ni na zelenoj pijaci nije mnogo bolje. Prodavaca na čuvenom “kvantašu” ima manje nego ranije. Roba očajnički čeka kupca, a kupaca nikad manje, iako je vrijeme za zimnicu, kažu proizvođači i prodavci.

“Na Kvantaškoj pijaci svoju robu faktički pokloniš. Nema ko da je kupi. Da li je narod negdje otišao, razišao se, da li je na odmoru, na moru, ne znam. Uglavnom, trenutno su cijene nikakve, a roba je stigla. Ako ne bereš, propada ti na njivi, a ako bereš, ne možeš ovdje da prodaš. To su velike muke i problemi”, kaže poljoprivrednik Dragan Đokić iz Velike Obarske kod Bijeljine.

Prodavac na Kvantaškoj pijaci u Bijeljini, Izet Ahmičić, priča da je prodaja prošle godine išla nekako, ali da ove ne ide nikako.

“Naroda nema, pobjegli su. Nema narod od čega da živi. Vidiš ti, penzija 200 KM, on da za ljekove i nema od čega da jede. Nema para da kupi. Gdje su im plate, fabrike? Koja fabrika radi? Gdje su nam preduzeća?”, pita Ahmičić, navodeći da građani uglavnom kupuju na kilogram, u marketima.

Iako se građani žale na visoke cijene, zbog kojih moraju da se odreknu zimnice ali i namirnica koje im trebaju svakog dana, Đokić kaže da su prinuđeni da svoju teško proizvedenu robu daju i ispod cijene.

“Ne možeš da držiš cijenu i ako hoćeš. Uvijek ima neko ko mora da proda robu. Moraš da se prilagodiš. Kilogram lubenice se prodaje za 18 ili čak 15 pfeniga ili poljoprivrednici daju čak cijelu prikolicu lubenica po cijeni od 200 KM. Odtoga nemaju ništa. Ulog za lubenicu je 1.000 KM. To je čist gubitak. Kupus ne možemo da prodamo, krstavac malo varira, nekad je na cijeni, nekad nije”, objašnjava Đokić.

“Uništava nas uvoz. Kad postignemo neku pristojnu cijenu, oni samo ubace robu iz uvoza i, tapija”, dodaje Ahmičić.

Stvarnost je umoljiva. Zato mnogima ostaje da tradiciju i nostalgiju za nekim drugim, boljim vremenima, zamijene realnošću. Špajz do plafona pun zdrave zimnice, koji je bio simbol blagostanja, ostaje samo uspomena za one koji se sjećaju. To je najrealniji, iako vjerovatno najtužniji, odgovor na pitanje sa početka: Hoćemo li ove godine praviti zimnicu?

(BN) Foto: BN