Blagojević: Sve nam je isto kao i vijek i po ranije

Nalog Kristijana Šmita od 2. januara 2025. godine, kojim je zabranio primjenu više zaključaka usvojenih na Šesnaestoj posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske od 25. decembra prošle godine, podsjetio me je na nekoliko detalja iz Andrićevog romana „Na Drini ćuprija“. Nevjerovatno je koliko ti detalji govore o tome da se i naša sumorna današnjica u bitnom ne razlikuje od vremena s početka okupacije BiH od strane Austro-ugarske, daleke 1878. godine.

Dr Milan Blagojević

Nalog Kristijana Šmita od 2. januara 2025. godine, kojim je zabranio primjenu više zaključaka usvojenih na Šesnaestoj posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske od 25. decembra prošle godine, podsjetio me je na nekoliko detalja iz Andrićevog romana „Na Drini ćuprija“. Nevjerovatno je koliko ti detalji govore o tome da se i naša sumorna današnjica u bitnom ne razlikuje od vremena s početka okupacije BiH od strane Austro-ugarske, daleke 1878. godine.

Detalji koji slijede u nastavku sadržani su u X i XI poglavlju romana Ive Andrića. On nam, opisujući dolazak Austro-ugarske vojske u Višegrad 1878. godine, u poglavlju X kaže kako su dan prije toga pronađeni lokalni lideri, Mula-Ibrahim, Huseinaga, muderis, srpski pop Nikola i rabin David Levi, kojima je saopšteno, bolje reći naređeno, da: „oni kao zakonoše i prvi ljudi moraju sutra u podne dočekati austrijskog komandanta na kapiji“.

Te lokalne 'zakonoše i prvi ljudi' su, naravno, postupili kako im je naređeno, došli su na ćupriju u rečeno vrijeme, a onda Andrić, u istom desetom poglavlju romana, kaže kako je iznenađenje pojavom te sile i ordije, kao i austrijskog pukovnika koji ju je predvodio, kod lokalnih 'zakonoša':

„...bilo veliko i utisak dubok. ... Pukovnik ih pogleda kratko i oštrim ljutitim, crnim pogledom čoveka koji je stalno u teškim poslovima.... U tom trenutku progovori pop Nikola.... U ime prisutnih sveštenika svih vera on je uveravao pukovnika da su oni, zajedno sa narodom, voljni da se pokore sili koja dolazi i da će učiniti sve što je do njih da se održi mir i red koj i nova vlast traži.“

Na sve ovo neodoljivo podsjeća i razgovor na koji je kod sebe Karlos Vestendorp pozvao jednog ministra, i njegove zamjenike i predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH u decembru 1997. godine. Sve je, dakle, i te 1997. u suštini bilo isto kao i u Višegradu 1878. godine.

Naime, baš kao što je oficir koji je komandovao austrijskim odredom pronašao lokalne zvaničnike i preko njih naredio četvorici domaćih ljudi da 'kao zakonoše i prvi ljudi' moraju dočekati pukovnika, tako je i Karlos Vestendorp tadašnjim članovima Predsjedništva BiH (Aliji Izetbegoviću, Momčilu Krajišniku i Krešimiru Zubaku) u svom pismu od 16. decembra 1997. rekao da pozovu kod njega (Vestendorpa kao ovovremenog pukovnika) predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH te ministra i njegove zamjenike, odabrane iz svakog od konstitutivnih naroda u BiH, baš kao što su onomad 1878. bile pozvane 'zakonoše i prvi ljudi sve tri vere'.

Naravno, poziv je prenesen i istom su se odazvale ovovremene 'zakonoše' pred kojima se, kao nekada 1878. i te 1997. godine prvi put pojavljivala za istinska 'sila i ordija' jedne carevine oličene u visokom predstavniku, blještava i sigurna u sebe.

Ta sila je i njima zasjenila oči i zaustavila riječ u grlu, dok je njih ovo iznenađenje bilo veliko, a utisak visokim predstavnikom dubok.  Stoga su svi oni, u suštini, i te 1997. godine izrazili visokom predstavniku, kao onomad austrougarskom pukovniku, da su voljni pokoriti se njegovoj sili.

I pokorili su se, zajedno sa narodom, zašta nema većeg dokaza od sile zakona koje će u desetinama i stotinama nakon toga nametati što Vestendorp, što ostali visoki predstavnici koji su došli poslije njega.

No, „U prvo vreme“, kako Andrić opisuje u poglavlju XI svog romana „Na Drini ćuprija“, „videla se samo vojska“, baš kao što su se krajem 1995. i početkom 1996. godine u velikom broju ovdje vidjeli samo vojnici tadašnjeg SFOR-a. Ali onda poče da odlazi vojska, od koje su, kao onomad u Andrićevom romanu, ostajali „samo odredi“, da bi, kako nastavlja Andrić:

„U isto vreme počeli da stižu činovnici, sitni i krupni službenici“, baš kao što su i 1996. isti takvi počeli da stižu i u Kancelariju OHR-a u Sarajevu i diljem BiH, u lokalne kancelarije OHR-a. A onda je, kaže Andrić, najviše počela da iznenađuje:

„...njihova neumorna radinost i istrajnost sa kojom pristupaju izvođenju tih poslova. Ovi stranci ne miruju i ne daju nikome da ostane miran; izgleda da su rešeni da svojom nevidljivom ali sve više osetnom mrežom zakona, naredaba i propisa obuhvate život sam... i da izmene i pomere sve oko sebe. ...Ako naiđu na nerazumevanje ili otpor oni odmah zastanu, negde se nevidljivo dogovore, promene samo pravac i način svog rada, i opet izvedu ono što su naumili. ...I tako, sve dan i naredba. I sa svakom naredbom ograničava se ili obavezuje u ponečem čovek pojedinac...“.

Jedna od takvih naredbi iz našeg vremena je naredba tadašnjeg visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa kojom je 5. marta 1999. godine smijenio Nikolu Poplašena sa funkcije predsjednika Republike Srpske. A onda je, poput popa Nikole iz 1878. godine, Milorad Dodik, tadašnji premijer Republike Srpske, 13. marta iste 1999.godine, izjavio kako je:

"Pravo visokog predstavnika da posegne zatom odlukom, koje je dobio po Dejtonskom sporazumu, u kojem je sadržana klauzula da je on iznad Ustava BiH i ustava entiteta”.

Te riječi Dodika bile su suštinski gledano iste kao riječi Andrićevog popa Nikole 1878. godine, kada je austrijskom pukovniku rekao kako je voljan da se, zajedno sa narodom, pokori sili koja dolazi i da će učiniti sve što je do njega da se održi mir i red koji nova vlast traži.

Ironijom sudbine isti taj Milorad Dodik je, 24 godine kasnije, optužen za krivično djelo neizvršenja odluka visokog predstavnika, koje krivično djelo je u julu 2023. godine nametnuo sadašnji pukovnik u BiH Kristijan Šmit. No, nije Šmit nametnuo samo to, na šta se uredno odaziva Dodik odlazeći na suđenje u Sud BiH, već je Šmit nametnuo i mnogo toga drugog, što se takođe izvršava. I tako se, kao nekada davno pop Nikola, pokorava sili ovovremenog pukovnika za BiH.

Tako je pukovnik Šmit 2022. godine nametnuo svoj zakon o izmjenama i dopunama Zakona o finansiranju institucija BiH kojim je (član 11. stav 7. Šmitovog zakona), jednostavno rečeno, naredio da se finansiranje Centralne izborne komisije BiH realizuje u skladu sa zahtjevom te komisije.

Drugim riječima, kada CIK to zatraži, moraju joj se doznačiti finansijska sredstva, jer je tako naredio Krisitijan Šmit, koji je u svom zakonu naredio da je za izvršenje tih zahtjeva CIK-a nadležno Ministarstvo finansija i trezora BiH. Na čelu tog ministarstva nalazi se Srđan Amidžić, kadar Milorada Dodika, koji u martu 2024. godine izjavljuje da: „Republika Srpska ne priznaje Kristijana Šmita pa tako ni njegove odluke“.

Međutim, kada mu je potom CIK, u skladu sa navedenim Šmitovim zakonom, podnio zahtjev za finansiranje lokalnih izbora u BiH 2024. godine, Amidžić je bes pogovorno ispunio taj zahtjev, pri čemu je u svojoj Instrukciji, broj 05-02-2-2499-1/24 od 26.3.2024. godine, doslovno napisao da se: „U skladu sa odredbom člana 11. stav 7. Zakona o finansiranju institucija BiH“, dakle u skladu sa odredbom koju je Kristijan Šmit nametnuo 2022. godine, rashodi za finansiranje lokalnih izbora 2024. godine finansiraju iz budžeta BiH, „u skladu sa budžetskim zahtjevom Centralne izborne komisije“. 

Prema tome, Dodikov Amidžić je bespogovorno ispunio ono što je naredio pukovnik Šmit, i tako se ponašao kao i nekada davno pop Nikola prema austrijskom pukovniku.

Na isti način su se odnosili u Republici Srpskoj i prema zakonu pukovnika Šmita o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH, jer su protekli oktobarski lokalni izbori provedeni prema tom zakonu, na čiju primjenu su se svi, i vlast i opozicija, pozivali pred te izbore, u toku njihovog održavanja, kao i poslije toga.

S obzirom na te, ali i brojne druge primjere, isto će biti i povodom najnovijeg naloga s početka ovog teksta, koji je pukovnik Šmit nametnuo 2. januara 2025. godine. S tim u vezi vlast nastoji da narodu priča priče, poput priče Dodikovog Amidžića da navodno „Republika Srpska ne priznaje Kristijana Šmita pa tako ni njegove odluke“, ali će na kraju i taj nalog nesumnjivo provesti, jer je podanički-rajetinski u nama neprestano prisutan, od 1878. sve do danas. Ništa se u nama na tom planu nije promijenilo, ostali smo isti kao i pop Nikola, Huseinaga i ostala družina vijek i po ranije.

Piše: Dr Milan Blagojević