Da li je BiH višenacionalna ili multietnička zajednica?

U posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini digla se bura u vezi sa izjavom ministra spoljnih poslova Republike Hrvatske da Bosna i Hercegovina može opstati samo uz dosljedno poštovanje konstitutivnosti naroda Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Prof. dr Petar Kunić

Burna reakcija na ovu izjavu uslijedila je iz Sarajeva od ministra spoljnih poslova Bosne i Hercegovine uloživši čak diplomatsku notu za miješanje u unutrašnje odnose Bosne i Hercegovine. Ova reakcija izazvala je izvjesnu zbunjenost u javnosti imajući u vidu činjenicu da je konstitutivnost ustavna kategorija Ustava Bosne i Hercegovine, pa se postavilo pitanje u čemu je problem.

Naravno, problem je u tome što bošnjačka politička i intelektualna elita uveliko radi na ideološkom konstruktu slabljenja nacionalne svijesti kod sva tri naroda, njihovom transformacijom u neko bosanstvo kao vještačku naciju vezanu za državu. Svaka tendencija na tom tragu nema istorijsku utemeljenost i saznajnu relevantnost i stvara netrpeljivost među narodima. 

Stvaranje vještačke jedinstvene nacije nije uspjelo za vrijeme turske vladavine na ovim prostorima sultanu Abdul Hamidu II (1878) koji je pokušao da stvori osmanlijsku naciju i Topal Osman paši (1867) koji je u svojim reformama pokušao da stvori interkonfesionalnu naciju. Konačno, to nije uspjelo ni Benjaminu Kalaju u vrijeme Austrougarske niti vlastima nove Jugoslavije.

Konstitutivnost nije kozmetička konotacija, već konkretna supstanca operacionalizovana kroz institucionalni sistem državnog i entitetskog uređenja.

Bosna i Hercegovina je višenacionalna zajednica u kojoj konstitutivnost Srba, Bošnjaka, Hrvata i Ostalih predstavlja bazični princip postojećeg ustava. Jednonacionalna država sa sintetičkom nacijom nije moguća ne samo iz razloga što bi to bila antiustavna kategorija već što to Hrvati i Srbi nikada neće prihvatiti.

Na tom tragu valja podsjetiti na stavove istaknutih pokojnih profesora Muhameda Filipovića iz Sarajeva i Guge Lazarevića iz Banjaluke. Prvi je isticao da je Bosna i Hercegovina odvajkada bila višestrukog identiteta i suvereniteta, dok je drugi govorio da Bosna i Hercegovina može opstati samo kao tronožac koji čine tri nacionalne grupe Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Bosna i Hercegovina je multinacionalna i multifunkcionalna država sa više nacionalnih, vjerskih i kulturnih identiteta, društvo sa dubokim nacionalnim, vjerskim, etničkim, kulturnim a u novije vrijeme i jezičkim razlikama, sastavljena od dva entiteta Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine.

Ona nije multietničko društvo, kako je označavaju neki domaći akteri i predstavnici zapadnih zemalja, već je višenacionalna država zasnovana na političko-teritiorijalnoj podjeli kako bi nacije zaštitile svoj slobodan razvoj. Multietničko društvo znatno se razlikuje od višenacionalne zajednice po tome što je jednonacionalno u političkom i građanskom smislu bez obzira na nacionalne, vjerske, jezičke i kulturne razlike.

S obzirom da se radi o društvu koje zbog izoštrene unutrašnje podjele ne može funkcionisati po liberalnom, odnosno građanskom modelu demokratije za ustavno uređenje Bosne i Hercegovine prihvaćen je model konsocijacije kao poseban vid demokartije koji se manifestuje kao koncept kolektivne zaštite naroda. Konsocijacijski model demokratskog uređenja države suprotstavlja se modelu utemeljenom na liberalno-građanskoj demokratiji koji polazi od vladavine većine. 

Građanski koncept ne može zamijeniti koncept kolektivne zaštite naroda. U višenacionalnim zajednicama javnopravno integriosanje države na bazi građanskog principa nije moguće postići bez institucionalnog mehanizma koji služi za podjelu vlasti između različitih nacionalnih grupa.

Primjena građanskog modela na različite državne grupe podjeljene prema različitim osnovama ne bi značilo ništa drugo nego da manjinske grupe ostaju van pozicija vlasti, čime se stvara mogućnost dominacije jednih nad drugima, odnosno mogućnost nametanja volje, vrijednosti i ciljeva drugima. Koncept nacije države okrenut je individualističkom principu u skladu sa klasičnim liberalnim ustavnim odredbama, čiju osnovu čine ljudska i građanska prava što ne uključuje priznanje grupnih prava.

U ovim državama dominira tradicija građanskog individualizma ali i nacionalizma u kojem se favorizuje dominatna grupa, što se u pravilu pokriva konceptom nacionalnog državljanstva. Nacija se veže za državljanstvo i građanski utemeljen suverenitet. Taj koncept ni u kom slučaju nije primjenjiv na Bosnu i Hercegovinu, državu sa dva entiteta (dvije federalne jdinice) gdje se pozicija entiteta bazira na unutrašnjem pravu na samoodređenje sa visokim stepenom unutrašnje državnosti.

Federacija, kao politički koncept, nastala je na ideji ka uspostavi podjele vlasti i negaciji apsolutističkog shvatanja državnog suvereniteta. Za razliku od građanskog liberalnog ustavnog koncepta koji ignoriše nacionalnu složenost, Dejtonskim ustavom prihvaćen je konsocijacijski model demokratije u Bosni i Hercegovini koji čini važnu dimenziju organizacije vasti u Bosni i Hercegovini.

Ovaj vid demokratije predstavlja osnovu uređenja odnosa između tri konstitutivna naroda i presudan je za političko-teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine na entitete. Izborom ovog modela, Bosna i Hercegovina nije nikako izuzetak u modernoj demokratskoj stvarnosti, kao što to žele prikazati neke vodeće političke grupacije iz Sarajeva i određene intelektualne strukture koje zagovaraju tzv. građansku varijantu.

Model konsocijacije prisutan je u nekim evropskim zemljama, a tipičan primjer često se spominje Belgija čije je središte Brisel kao centar evropskih integracija. Ova zemlja kao višenacionalna zajednica uspješno funkcioniše na principu konsocijacijske demokratije i to ne predstavlja problem za evropske birokrate, dok uređenje odnosa na osnovama ove demokratije u Bosni i Hecegovini izaziva za njih negativne percepcije. Vrhunac njihove hipokrizije ispoljava se u mnogim domenima. 

U Belgiji kao višenacionalnoj zajednici koja predstavlja primjer nacionalnog federalizma gotovo da je nemoguće da Ustavni sud donosi odluke bez ravnopravne zastupljenosti Flamanaca i Valonaca, a pogotovo da sud odlučuje bez člana jedne od dvije zajednice. Nažalost, sve je to moguće u Bosni i Hercegovini, čak i da troje stranih sudija preglasava domaće sudije iz jednog entiteta, odnosno federalne jdinice i donosi odluke na štetu te zajednice.

Gotovo da nema zemlje na svijetu da nema Zakon o Ustavnom sudu, a čak štaviše, da jedna strana već godinama blokira donošenje Zakona o radu Ustavnog suda kojim bi se spriječila mogućnost preglasavanja sudija iz jednog entiteta uz pomoć stranaca.

Da su stvari prešle svaku mjeru u destrukciji ustavnih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, predstavlja odluka ustavnog suda da se Seadi Palavrić dugogodišnjem sudiji Ustavnog suda produži radni odnos iako je navršila 70 godina, čime je ispunila uslove za odlazak u penziju, što je suprotno članu VI tačka c) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem ustavne sudije mogu vršiti službu do navršenih 70 godina života.

Da li će se priznati odluke ustavnog suda u kojim sudjeluje Seada Palavrić i bez sudija iz Republike Srpske ostaje da se vidi. Ustavni sud mijenja Ustav a da za to nije nadležan. Da se ovdje radi o klasičnoj uzurpaciji ovlaštenja i da li će krnji Ustavni sud snositi posljedice za ovu rabotu ostaje da se vidi.

Ustavni sud ne može na osnovu nečijeg mišljenja (Venecijanske komisije) svojim pravilima mijenjati Ustav, to može samo parlament uz predviđenu proceduru. Sud se koristi da se suverena volja jednog od naroda izbaci iz igre i donosi odluke na njegovu štetu. Ustav treba tumačiti u dobroj vjeri a ne u nezaježljivom apetitu da se samovlasnim tumačenjem izvrši njegova revizija na štetu jednog od konstitutivnih naroda uz naklonost određenog dijela politički motivisanih zapadnih zemalja.

To potvrđuje saopštenje ambasada SAD, UK, Njemačke, Francuske i Italije zajedno sa Delegacijom EU i Bosne i Hercegovine od 25.12.2024. godine kojim se, između ostalog, upozorava Narodna skupština Republike Srpske da Dejtonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine jasno potvrđuju primat državnog Ustava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da svi zakoni i odluke entiteta moraju biti u skladu sa Ustavom i presudama Ustavnog suda.

To nije sporno, ali šta je sa odlukama Ustavnog suda kojim on mijenja Ustav, kao što je npr. produženje rada u svojstvu sudije Seadi Palavrić iako je navršila 70 godina života, što nije moguće prema članu VI tačka c) Ustava Bosne i Hercegovine. 

Ustavni sud mora poštovati Ustav Bosne i Hercegovine jer sudi na osnovu ustava kad već nema zakona što imaju gotovo sve zemlje svijeta. Ili gle čuda, možda je Ustavni sud poprimio rimski koncept  koji polazi od apsolutne vlasti koja se ne kontroliše.

„Roma locuta, causa finita“ – Rim je progovorio - slučaj je završio.

Piše: Prof. dr Petar Kunić