Profesori iz Banjaluke kritikovali OHR i vlast: Nije dobro ovo što radite ni vi ni vlast

Grupa intelektualaca iz Banjaluke uputila je danas saopštenje OHR-u i bh. javnosti:

- Prošlo je gotovo 30 godina od ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (u daljem tekstu: Dejtonski sporazum).

Društvo u kojem živimo je još uvijek zaglavljeno u prošlosti. Umovima vladajućih političkih struktura dominira politički narcizam oslonjen na isključivost sa rizičnim implikacijama. Stalno se kreiraju tenzije u borbi za održanje političkih pozicija.

Gradi se politički identitet na bazi retoričkih napada jednih na druge. Podjele u Bosni i Hercegovini su duboko ukorijenjene i stalno prisutne. U takvom ambijentu političke strukture skreću pažnju sa realnosti prema vlastitim interesima i ciljevima svoje stranke.

U javnom diskursu, suštinu podjela u Bosni i Hercegovini čine dva, odnosno tri, koncepta društveno-političkog uređenja Bosne i Hercegovine. Na tom tragu ispoljavaju se različita stanovišta za promjenu aktuelnog ustavnog modela. Konceptualni okvir zahtjeva za promjene prate uglavnom suprotstavljene pozicije konstitutivnih naroda, tako da, gotovo da u većini slučajeva, korespondiraju sa etničkom pripadnošću, bilo da se radi o političkim i intelektualnim elitama ili drugim nosiocima javne vlasti. 

Dejtonska ustavna rješenja za većinu bošnjačkih vodećih političkih i intelektualnih aktera nikada nisu u cjelini bila prihvatljiva. To potvrđuju brojni primjeri proizvoljnog tumačenja ustavnih odredbi i agresivna insistiranja na prenošenju nadležnosti sa entiteta na državni nivo, kao i na stvaranju percepcije u javnosti, ne samo u domaćoj nego i u stranoj, da je Dejtonski ustav samo jedno prelazno rješenje, koje je iscrpilo svoje kapacitete za dalji razvoj državnopravnog okvira.

Kao glavni instrument u prenošenju nadležnosti sa entiteta na državu bošnjačka politika, uz podršku OHR-a i jednog dijela međunarodne zajednice, u posljednje vrijeme, koristi Ustavni sud Bosne i Hercegovine koji sudi po sopstvenom nahođenju, „širi“ i „skuplja“ sopstvenu nadležnost bez zakonskog i ustavnog uporišta.

Čak ide toliko daleko da svojim odlukama mijenja sam Ustav, što je slučaj sa državnom imovinom. Nedostatak Zakona o radu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine stvara veliku i nepremostivu pravnu prazninu koja otvara put arbitrarnosti i samovolji u postupku. Sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije imaju zakone o radu ustavnog suda, naravno i gotovo sve zemlje svijeta.

Paradoksalno je da Bosna i Hercegovina taj zakon nema, pogotovo ako se ima u vidu njena federalna struktura. Posebno zabrinjava rad Ustavnog suda BiH u krnjem sastavu, bez sudija iz Republike Srpske, jedne federalne jedinice, pa takve odluke ne mogu da imaju ni moralnu ni pravnu valjanost. To predstavlja nasilje nad ustavno-pravnim sistemom Bosne i Hercegovine.

Prenosom brojnih nadležnosti sa entiteta nabh institucije, Bosna i Hercegovina se transformisala iz konfederacije u federalnu državu (asimetrična federacija). To, međutim, ne zadovoljava glavne protagoniste bošnjačke politike i njihovu koncepciju unitarne države.

Glavni akteri ovog modela vide BiH kao „građansku državu“, gdje bi bošnjački narod, koji ima relativnu većinu, na principima „jedan čovjek-jedan glas“ politički legitimisao svoju dominaciju. Iako je ovaj model napušten prihvatanjem Dejtonskog sporazuma, a bio je jedan od glavnih razloga za ratne sukobe u BiH, na njemu se u Sarajevu i dalje insistira.

Naizgled, ovaj model eventualnog preuređenja BiH nema etno-nacionalne dimenzije, jer svoje aranžmane ne gradi na svojoj nacionalnoj pripadnosti, niti zasebno određenoj teritoriji. Međutim, on se u političkoj praksi pojavljuje kao nacionalni (bošnjački), umotan u oblande građansko-demokratskog načela koji nacionalnu pripadnost vezuje za državu.

Faktički, s pravom se ova građanska varijanta ocjenjuje građanskim nacionalizmom projeciranim na čitavu teritoriju. Građanski koncept ne može zamijeniti koncept kolektivne zaštite koju pruža sadašnji model konsocijacijske demokratije, koji ničim ne protivurječi principima koji se primjenjuju u nekim zemljama zapadne Evrope, npr. Belgiji, Holandiji i dr.

Građanski koncept, čija se suština sagledava kao vladavina većine, odgovara homogenim društvima u kojima se eventualni rascjepi baziraju na klasnim i ostalim društveno-ekonomskim faktorima koji se mogu uspješno kontrolisati. Međutim, on nije po svojoj strukturi podešen da uspješno zadovoljava potrebe nehomogenog društva podijeljenog nacionalno-etničkim, religijskim, jezičkim i drugim razlikama.

On ne može da osigura demokratiju u društvima kao što su Belgija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Irska, Švajcarska i dr. Bosna i Hercegovina nije država sa jedinstvenim pojmom „nacija“. Stoga su u BiH od primarne važnosti zaštitni mehanizmi kolektivnih prava koje garantuje Ustav BiH, kao i političko-teritorijalna podjela na dva entiteta. Bosna i Hercegovina je od vajkada označavana kao zajednica sa višestrukim identitetom i suverenitetom.

Stoga je uvažavanje posebnih nacionalnih identiteta kroz ustavnu zaštitu puno elastičnije i razumnije u procesu konstituisanja i organizovanja zajednice. Ako Belgija kao višenacionalna zajednica može uspješno i efikasno funkcionisati može i BiH, za šta je potrebna politička volja. Vodeći političari moraju da budu kreativniji u načinu oblikovanja međusobnih odnosa.

Samo zdrav i racionalan dijalog i unutrašnji dogovor, bez stranih pritisaka, predstavlja realnu osnovu za stvaranje funkcionalnih institucija kako države tako i entiteta. Apsurd je da se od Republike Srpske otimaju njene nadležnosti, a onda se na uhodan način zamjenom teza optužuje za rušenje Dejtonskog sporazuma i stvara se narativ da se na nju gleda kao subverzivni projekt protiv Bosne i Hercegovine.

Postavlja se pitanje da li je vladajuća politička struktura Republike Srpske dijelom pridonijela takvom stanovištu. Svakako da je njen rigidan stav prema dijelu međunarodne zajednice i OHR-u uveliko doprinio takvom odnosu. Za razliku od bošnjačke političke komponente, koja povlači poteze uz lobiranje, saglasnost i podršku dijela međunarodne zajednice, Republika Srpska nema političku matricu koja ima osmišljenu i kontinuiranu okosnicu.

Ona je svađalačka, autodestruktivna, opterećena ličnim liderstvom i ambicijama, čiji je cilj zadržavanje vlasti po svaku cijenu.  Model partokratije, hronično guši društvo, privredu i kulturu. Nedostaje spremnost da se u trenutku egzistencijalne krize interes vladajuće koalicije i njenih vodećih struktura podredi nacionalnom interesu.

Prijetnje koje se svode na negiranje državnih institucija, razdruživanjem, otcjepljenjem, donošenjem zakona koji su sa odložnim stupanjem na snagu, postale su dio političkog kolorita u Republici Srpskoj, čime se stvara atmosfera stalnih tenzija što, ustvari, predstavlja paravan da bi jedna korumpirana kleptokratska grupacija sačuvala vlast.

Bahatost i nesnalaženje u složenim istorijskim okolnostima, kao zla kob, prati politički vrh Republike Srpske. Premali smo i nejaki da bi mogli tjerati mak na konac sa velikim i moćnim.

Da li je mudro nepriznavanje nelegalnog visokog predstavnika, kad ga priznaju gotovo sve države koje su imale glavnu riječ u kreiranju Dejtonskog sporazuma, pa i Srbija. Treba izbjeći iritantni vokabular niskog stila koji slabi poziciju Republike Srpske.

Prozivanje lično pojedinih predstavnika međunarodnih struktura predstavlja neprikladan način komunikacije. Takva nacionalna politika je neprihvatljiva i destruktivna po Republiku Srpsku. Svakako je i to jedan od razloga što je Republika Srpska od dijela međunarodnih struktura stigmatizovana  kao anfan teribl (zločesto dijete) koja ruši Dejtonski sporazum.

Ponavlja se srpska klasika koja je još uvijek spremna da zbog ličnih i stranačkih interesa žrtvuje nacionalne interese. Velika je nesreća kada se Republika Srpska svodi na jednu ličnost koja definitivno ignoriše republičke institucije i odlučuje u ime svih. 

To je degradacija demokratije i pravne države.

Vladavina prava je temeljna vrijednost svakog društva. Autoritet i moć pojedinca uspostavlja se tamo gdje je srušen autoritet prava i institucija. To podstiče sistem poslušnih ljudi u kojem nema mjesta onima koji misle kritički i odgovorno. Intelektualna i univerzitetska javnost je ućutkana i uljuljkana u svojoj konformističkoj inerciji, suprotno svom intelektualnom poštenju, pozivu i odgovornosti.

Netolerancija između političkih struktura iz Sarajeva i BanjaLuke narušava društveno-političke odnose Bosne i Hercegovine. Sve dok političko Sarajevo bude nasrtalo na nadležnosti Republike Srpske uz podršku OHR-a i dijela međunarodne zajednice, vladaće disonatni tonovi na toj relaciji. Lakomislena politika koja dolazi iz Republike Srpske, obuvena retorikom niskog nivoa prema pojedinim međunarodnim predstavnicima, može da bude veoma opasna i rizična po Republiku Srpsku.

Personalni antagonizmi ne smiju da budu presudni kada su u pitanju interesi Srpske. Retoriku razdruživanja i donošenja zakona, koji su suprotni Dejtonskom sporazumu, treba obustaviti, kao što treba da prestane ratnohušlačka retorika iz Sarajeva. I jedno i drugo izazivaju animozitet i neprijateljstvo među narodima što predstavlja opasnost za stabilnost ovih prostora.

Dejtonski sporazum prema mišljenju poznatog mirotvorca i medijatora na Balkanu Lorda Ovena ima „ekstremnu relevantnost“, mada je uočljivo djelovanje „stranih sila“. Potrebno je više razumijevanja i manje provokacija. Treba izgrađivati kulturu dijaloga, koja se manifestuje kroz širinu i razumijevanje za drugačije mišljenje. BiH je postala društvo monologa u kojem vodeći političari ne žele razgovarati sa onima koji drugačije misle.

Sve dok postoje ovolike isključivosti između entitetskih političkih struktura, dok se ne uspostavi kultura dijaloga, Dejtonski sporazum nema alternativu. Danas, Dejtonski sporazum jednako je mir, a sa mirom opasno se poigravati, kaže se u saopštenju Grupe intelektualaca iz Banjaluke, koji potpisuju Petar Kunić, Branko Dokić i Slobodan Nagradić

(BN) Foto: OHR/Ilustracija