Četiri nelogičnosti u iskazu dječaka koje su čudne

Dječak ubica, koji je 3. maja ove godine u OŠ “Vladislav Ribnikar” ubio devetoro svojih drugova i čuvara škole, dao je u utorak iskaz koji se, prema onome što je prenijeto, skoro dijametralno razlikuje od svega što je pričao istražiteljima neposredno poslije zločina.

Srbija 21.07.2023 | 08:14

Što je najzanimljivije, iskaz se ne razlikuje toliko u činjenicama manje ili više bitnim detaljima vezanim za masakr, već u suštinskom odnosu ubice prema onome što je počinio.

Ovaj nesvakidašnji obrt koji se dogodio za samo dva i po mjeseca, nameće logično pitanje – koliko treba vjerovati njegovim riječima?

Kad smo već kod činjenica, nije bez značaja objasniti uslove u kojima je dječak ubica dao svoj iskaz.

Ispitan je putem video konferencijske veze, u prisustvu svoje majke, dok su saslušanje pratili roditelji žrtava koji su imali pravo da mu postavljaju pitanja.

Njegov iskaz nije u integralnom obliku prenijet javnosti, već isključivo kroz riječi advokata njegovog oca, što nije nimalo beznačajan detalj.

Dječak je govorio četiri sata i osim prepričanih rečenica, ne postoje podaci koji bi ukazali na mnoge detalje veoma bitne tokom ovakvih svjedočenja – ton, ekspresije lica, ostale vidove komunikacije.

Rečenice dječaka, onako kako ih je prenio advokat njegovog oca, provejavaju sumnjom u ispravnost djela koje je učinio i žalom za žrtvama.

“Kaje se zbog onoga što je učinio”, “kada bi vratio film, ne bi to ponovo uradio”, riječi su koje je navodno izgovorio u utorak i one se nikako ne uklapaju u ono na šta su istražitelji naišli kada su dječaka ubicu prvi put ispitivali: “Nema trunku kajanja, nema osjećaje, izuzev za sebe i svoje potrebe”.

Prva saslušanja dječaka ubice donijela su zaključak da on osjeća simpatiju prema svom zločinu, ali ne i empatiju prema žrtvama.

“Šta se priča o meni, šta pišu mediji”, bila su česta pitanja istražiteljima , koja bi više priličila djetetu koje je učinilo neko dobro djelo ili napravilo sportski uspjeh ili dostignuće u nekoj naučnoj ili umjetničkoj oblasti, nego desetostrukom ubici.

Žrtve su za njega bile samo broj (navodno, raspitivao se koliko ih je ubio), a ne živi ljudi, djeca, prijatelji (sa minimumom empatije govorio je samo o čuvaru škole i jednom dječaku kojeg je ranio).

Međutim, prekjuče su sa saslušanja došle dijametralno drugačije informacije.

– Nije želio da vidi slike drugova koje je ubio i u objašnjenju je rekao da mu je neprijatno – kaže izvor Blica.

Kako je moguće da četrnaestogodišnji dječak ubica za nešto više od dva mjeseca, u uslovima potpune izolovanosti, toliko promijeni odnos prema svom zločinu: od ponosa do neprijatnosti – i prema žrtvama: od toga da su za njega samo broj, do toga da ne smije da im pogleda u oči čak ni na slikama?!

“Svoju budućnost sada ne zna, ali zna da neće biti normalna. Kaže da ne zna ni za roditelje, ali i za njih isto misli da neće imati normalnu budućnost”, navodno je dječak ubica rekao u utorak razmišljajući o vremenu koje je ispred njega.

Sve to se u potpunosti razlikuje od onoga što je pričao neposredno poslije zločina.

– Kada ću izaći? – bilo je pitanje koje je često postavljao, uvjeren da je stvar trenutka kada će biti pušten. Taj stav usvojio je pažljivim proučavanjem krivičnog zakonika, koji kaže da maloljetnici mlađi od 14 godina nemaju nikakvu krivičnu odgovornost. Čak je i vrijeme izvršenja zločina tempirao prema tome – ubistva je počinio dva mjeseca prije 14. rođendana.

Upravo to ga je nagnalo da navodno čak i isplanira šta će raditi kada nastavi sa “normalnim životom”: “Želja za budućnost mi je da kupim kamp prikolicu i putujem po svijetu”.

Međutim, dva mjeseca kasnije, dječak ubica ne gleda više tako optimistično na svoju budućnost. Da li je naprasno shvatio razmjere svog zločina ili je u pitanju nešto drugo?

Priča koje se dječak ubica nije odrekao ni u utorak jeste detaljno opisivanje priprema za zločin. Od igranja nasilnih igrica i vježbanja u streljani, do pravljenja spiskova za odstrel i upornih pokušaja da provali šifru za oružje svog oca. Ispričao je da je ideju da ubija u svojoj školi “Vladislav Ribnikar” dobio kada je gledao dokumentarni film u kojem se pominjalo masovno ubistvo, saznaje se nezvanično.

Potom je na internetu pretraživao pojmove na temu pucnjava i ubistava i analizirao šta su pucači radili i gdje su, uslovno rečeno, “griješili” pri izvršenju svojih užasnih zločina.

Međutim, tokom ispitivanja u utorak nije mogao da konkretno objasni zašto se odlučio na stravičan zločin, osim tvrdnje da je imao loša osjećanja prema vršnjacima. Kako je moguće da je četrnaestogodišnji dječak toliko dugo pripremao stravičan zločin, a da ne može da objasni zašto ga je počinio?

Mnogi odgovori dječaka ubice su samo otvorili nova pitanja i nove mučne dileme o masovnom ubistvu kakvo nije zabilježeno u istoriji svijeta, pogotovo od ruke 13-godišnjeg djeteta. Iako je juče po prvi put prikazao neke emocije, svjedočenje dječaka ubice će biti stavljeno pod lupu istinitosti, jer se neposredno poslije ubistava ponašao potpuno drugačije: hladno, distancirano, bez osjećanja kajanja ili povezanosti sa ocem, majkom, sestrom…

Dobro upućeni izvori do sada nisu nijednom naveli da je dječak ijednom zaplakao govoreći o ubijenim drugarima u pucnjavi u školi. Nivo njegovih emocija vidljiv je i u svjedočenju kada je govorio o jednom od drugara: “Dolazio je kod mene kući. Nisam znao da sam i njega pogodio”.

I to je bilo sve.

Dobri poznavaoci slučaja maloljetnog masovnog ubice navode da nivo njegovih emocija prema bilo kome se mjeri samo sa korisnošću koju on sam od toga ima.

– Njegov osjećaj vezan za ubijene je više na nivou neprijatnosti koju osjjeća, a što je tokom svedočenja i naveo da ne gleda fotografije onih koje je ubio jer se osjeća neprijatno. Izjava advokatice oca nakon svjedočenja dječaka ubice da je iskazao kajanje, bila je prva emocija koju je bilo ko upućen u slučaj naveo poslije dva mjeseca od masakra koji je počinio.

Ostaje upitno da li se dječak ubica i zaista istinski kaje ili je to samo društveno prihvatljiva izjava koju je dao, kažu izvori.

(Blic) Foto: Blic