Trifunović ili kako objasniti djeci da je neko izgrebao baš njihov automobil

Aleksandar Trifunović pristojan je građanin. Jedan od sve malobrojnijih koji ima svijest ne samo o etničkim i vjerskim razlikama među građanima svoje zemlje, nego i o tome da nije dopustivo u moralnom ili u bilo kojem drugom smislu hijerarhizirati njezine narode.

Republika Srpska 22.03.2023 | 21:10

Piše: Miljenko Jergović

Po načinu na koji se odnosi prema Bošnjacima, Srbima i Hrvatima Trifunović bi, recimo, mogao biti stanovnik Ženeve, a Bosna i Hercegovina mogla bi biti Švicarska. Nepodnošljivo siromašna, žalosna i opustošena, disfunkcionalna kao Sveta porodica, bez čokolade, čakija i banaka, ali ipak Švicarska. Aleksandar Trifunović je, kao što mu se to čuje u imenu i prezimenu, bosanski Srbin.

U njegovom slučaju to znači da poštuje onaj u javnosti odavno zametnuti bonton: kada navodi loše primjere, uvijek će započinjati od Srba, dok će navodeći dobre primjere, započinjati od onih drugih. To u harmoničnoj višenacionalnoj zajednici znači pripadati. To znači zaista biti Srbin, bez obzira na to kako se opredjeljuješ dok ispunjavaš anketne upitnike. 

Takvih kao što je Trifunović ima mnogo u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu, kao i u onim manjim gradovima, varošima i kasabama, gdje god po Bosni ljudi još uvijek u živom dodiru jedni s drugima. A malo je mjesta gdje nisu. Način na koji on javno komunicira ustvari je način na koji se daleko od javnosti, u svojim privatnim životima, međusobno ophode ljudi.

U javnosti je, međutim, drukčije. Kao što je drukčije i kad izlaze na izbore, ili na bilo koji drugi način iskazuju vlastitu političku ili kulturno-identitetsku narav i volju. Identitet je u Bosni oblik nasilja prema drugom.

Možda ne samo u Bosni. A ljudi u trideset i kusur godina krvave i upljuvane bosanske demokratije nisu shvatili da bi u javnosti jedni prema drugima mogli biti onakvi kakvi su u privatnom životu, i da identitet nije nužno psovka upućena drugom identitetu.

Aleksandar Trifunović vlasnik je, urednik i svakodnevni pokretač Buke, jednoga od malobrojnih bosanskohercegovačkih nenacionalističkih medija. Mnogo više ih je bilo dok je trajao rat: stranci su tad davali velike novce za tu vrstu novinarstva. Buka, vjerojatno, smeta vlastima u Banjoj Luci.

Ništa manje nego što bi smetala vlastima u Sarajevu, e da se Trifunović drukčije zove pa da Buku ima u Sarajevu. Ali nije to ono glavno što njima smeta, niti što Milorada Dodika razgnjevljuje: gore je ono što na svoj vrlo pristojan i ljubazan način govori sam Aleksandar Trifunović. Mali i skrajnuti slobodarski mediji, Buka u Banjoj Luci, Prometej u Sarajevu, još jedan ili dva slična portala u Mostaru, nemaju takvog uticaja na javnost da bi izazivali bijes gospodara bosanskih etnija, kao ni njihovih gradžanlijskih slugu, ali samo jedan čovjek koji ljubazno i pristojno govori ono što misli, samo jedan stvarno slobodan čovjek, remeti idilu tihoga građanskog rata, općenarodne apatije i identitarne paranoje.

Gdje on to govori, da ga se, ipak, tako dobro čuje? Govori u emisiji “Nedjeljom u 2”, nekoj vrsti San Marina, Monaka, Lihtenštajna, usred HRT-a, govori u emisiji “24 minute”, autorskom projektu Zorana Kesića. Oba mjesta na kojima Aleksandar Trifunović ostvaruje pravo mišljenja i govora vrlo su uočljiva iz banjalučke ili sarajevske perspektive, te se, promatrana iz tih krajeva, čine i važnijim, i glasnijim nego što to jesu u svojim zagrebačkim i beogradskim domicilima.

Paradoksalno jest, ali neugodniji je po Dodika Trifunović u “Nedjeljom u 2”, nego što bi po Plenkovića iko ikad u toj emisiji mogao biti. Pritom, valja znati da Dodik i Plenković imaju poprilično srodan doživljaj medija. I nije neobično da u isto vrijeme razmatraju donošenje zakona koji je u vezi s radom, pisanjem, govorom i djelovanjem novinara.

Pritom, bijes gospodara ovaj put uzavreo je nakon treće emisije: “Pressinga” Ilije Jandrića, na hrvatskom N1, emisije krajnje ljubazne, pristojne, građanske. Po gospodare, dakle, najgore.

Milorad Dodik nakanio je, po ugledu na Sjedinjene Američke Države i Akt o registraciji stranih agenata iz 1938, donijeti zakon o nužnoj registraciji svih medija u Republici Srpskoj koji primaju inostrane donacije. Dakle, cilj mu je da na isti način i po istoj logici po kojoj su Amerikanci na svom teritoriju blokirali djelovanje Russia Today, a Rusi na svom teritoriju Glas Amerike i Radio Slobodnu Europu, on blokira Buku i još neka glasila, a da djelovanje ljudi kakav je Aleksandar Trifunović s jedne strane obesmisli, tako što će ih praktično onemogućiti u novinarskom poslu, i ozloglasi, tako što će ih proglasiti stranim špijunima.

Plenković nema problema s inostranim finansijerima nepodobnih medija – njih je nestalo još prije nego što je Hrvatska ušla u Evropsku Uniju – ali ima problem s novinarskim izvorima, te s curenjem podataka iz istraga za koje je na različite načine zainteresiran. Pritom, on, za razliku od Dodika, ima gotovo potpunu kontrolu nad Državnim  pravosuđem, tako da je tek pojavom evropskog tužilaštva moglo biti objelodanjeno da mu se ministrice i ministri aktivno bave kriminalom.

Naravno ne svi. Jednako kao što se ni svi mediji ne bave otkrivanjem onoga što rade pojedine njegove ministrice i ministri. Plenkovićev cilj tu se ne razlikuje od Dodikovog: stvoriti informativnu idilu, koja u hrvatskom slučaju znači da novinari pišu samo o pravomoćnim sudskim odlukama, dok je u republičkosrpskom slučaju stvar malo različita, jer tamo međunarodna zajednica ima stanovitu kontrolu nad dijelovima pravosudnog sistema.

I onda se, usred svega ovog, jednoga dana Aleksandar Trifunović ujutro probudio te je pred kućom, ispred zgrade, zatekao krvnički izgreban auto. Nije on to ni primijetio, nego njegova mlađa kći. Nedužno je, ali sasvim razložno, upitala: zašto nama? Na to pitanje odgovor nije nimalo jednostavan.

Svaki pokušaj da se na njega odgovori suočiće čovjeka s temeljnim nesporazumom oko smisla i sadržaja posla kojim se bavi. Kako da Aleksandar Trifunović svojoj kćeri objasni u čemu je greška? I u čemu je, zapravo, greška? Usput, auto nije bio izgreban samo njemu, nego i njegovome susjedu, novinaru Nikoli Morači, koji je prethodno odbijao odati svoje izvore u slučaju seksualnog nasilja nad jednom djevojčicom.

Morača se bio upitao kako je i zašto počinilac mogao biti pušten na slobodu. I Nikola Morača ima kćerku. I opet je dijete prvo vidjelo ogrebotine na autu… Ne, nije ni tu do ogrebotine, nego do odgovora na pitanje: zašto baš nama?

Sat-dva kasnije, Milorad Dodik javno govori da su Trifunović i Morača, možda, sami sebi izgrebali auta. “Rečeno mi je da ima indicija da su sami organizovalitu aktivnost”, kaže Dodik, kazujući što su sve samo u stanju učiniti ti nerazumni mandeljštami, e ne bi li napakostili vlastima i vladaru. Naravno, ništa njemu nije “rečeno”.

Ne vjeruje on u to što govori, niti ikoga ima tko bi u takvo što povjerovao. Smisao Dodikova cinizma je u tome da se Aleksandru Trifunoviću i Nikoli Morači pokaže koliko su u svemu ovom nemoćni i jadni, i koliko malo u svijetu kojim on vlada vrijedi ne limarija njihovih automobila, nego njihovo ljudsko ime. Što da ta dvojica očeva kažu svojim djevojčicama? I o čemu da im govore: o Miloradu Dodiku ili o autima? 

Aleksandar Trifunović je skupa s Peđom Ličinom, Hristinom Popović, Severinom i Goranom Bogdanom autor najefektnije kampanje protiv govora mržnje i diskriminacije susjeda, koja je u ovim krajevima osmišljena. Njezin smisao je, na neki način, bio upravo u tome da se deaktiviraju oružja i oruđa cinizma.

Potreban je mali pomak, sasvim mala promjena tačke gledišta, pa da čovjek shvati kako sve ovo skupa nema nekog velikog smisla, i kako bi, možda, bilo bolje opet biti dobar i pristojan prema drugim ljudima. Temeljna razlika između Aleksandra Trifunovića i Milorada Dodika u tome je što je Dodik nekad davno bio na onim pozicijama na kojima je danas Aleksandar Trifunović, a Trifunović nikad nije bio na pozicijama na kojima je danas Dodik. I neće ni biti.

On kući peče hljebove za porodicu i prijatelje, uzgaja tijesto kao da je i ono živo biće, brine se za njega na isti način na koji se pokušava brinuti za zajednicu… On je građanin koji nije izgubio vjeru u ono što radi, kao što je Dodik tu vjeru, pretpostavljam, jednom davno izgubio. Bio bi sretniji da se tad negdje daleko odselio. Cinizam cinika ne čini sretnim.

Slučaj Aleksandra Trifunovića neće među onim drugim nacionalistima izazvati reakciju. U svemu će oni, po potrebi, biti i protiv Dodika, i protiv Republike Srpske, i protiv Srba, ali kad Dodik ošine po Trifunoviću, njima je dobro pri duši.

Na ovaj slučaj neće reagovati ni PEN centar u Bosni i Hercegovini, ti nadaleko čuveni antifašisti iz pendžiluka Asmira Kujovića, koji inače spremno bdiju nad svakom opačinom koju počine Srbi i Hrvati, bilo u Bosni, bilo širom svijeta.

Ali Trifunović je i njima, kao i Dodiku, baš legao kao šamar budali. Pozlatili bi ključ i čakiju onome tko je Trifunoviću po autu grebao.

(jergovic.com)