Nemile scene iz Turske pratiće nas do kraja života

Scene stradanja naroda i porušenih gradova podstakle su trojicu pripadnika Gorske službe spasavanja iz Bijeljine, Miroslava Vujanovića, Mladena Rosića i Armina Hamidovića da krenu put Turske i pomognu da se spasu preživjeli i izvuku tijela nastradalih. Ono što su tamo doživjeli i preživjeli pratiće ih, kažu do kraja života, ali bi opet uradili isto jer ništa na svijetu nije važnije od ljudskog života.

Republika Srpska 19.02.2023 | 20:39

Slike rušenja, stradanja, patnje i bola turskog naroda pogođenog zemljotresom koje smo gledali nisu nam prenijele ni 10 odsto onoga što su Miroslav, Mladen i Armin vidjeli i doživjeli za skoro 10 dana boravka u Hataju.

Vrisci ljudi koji su izgubili svoje najmilije pomiješani sa zvukom sirena i mašina slamaju i najtvrđa srca i prevazilaze scene iz najstrašnijih filmova, svjedoče ovi hrabri momci.

Neki trenuci zauvijek su obilježili naše živote, kaže Mladen Rosić.

“Najteže mi je bilo kada smo ispod ruševina zagrljene ivukli muža i ženu koja je, po mojoj procjeni, bila u osmom ili devetom mjesecu. To je bilo jako stresno i jako teško podnijeti. Morali smo poslije toga da se odmaknemo od svega i smirimo”, kaže za BN, vidno potresen, Rosić.

Teške scene zbog kojih su i odrasli muškarci svaki put plakali ne mogu da se izbroje. Poslije suza lavovska borba i rad su nastavljani i pored velike opasnosti da se na njih obruše ostaci porušenih građevina.

Na svaki znak da je neko živ ispod ruševina, ulazilo se i na dubinu veću od 10 metara, priča nam Mladen.

“Ja inače imam fobiju od zatvorenog prostora. Međutim, kad krene adrenalin i potreba da se ljudi spasu, ne razmišljate o tome niti o bilo čemu drugom. Nešto vas tjera da uđete unutra i spasete te ljude”, objašnjava Mladen.

I u ovoj nesreći dešavale su se stvari koje su, u teškim trenucima, vraćale osmijeh na lice naših spasilaca.

“Momenti najveće sreće za mene su bili oni kad su se porodice sastajale, kad vidite da su srećni samo što su preživjeli apokaliptične događaje. Ne mogu da opišem sreću koju su pokazivali samo zato što su živi”, priča Armin Hamidović.

“Na jednom od tih mjesta gdje smo ulazili locirali smo preživjelu osobu. Sa nama su bili i naši psi koji su to markirali. Sutradan je odatle spaseno dvoje djece i jedna starija žena”, prepričava Rosić, uz osmijeh, događaj kada je osjećao najveću sreću tokom akcija.

Najveći utisak na nas je ostavila, kažu, neizmjerna ljubav i zahvalnost koju smo, bez ijedne izgovorene riječi, osjećali.

“Imali smo osjećaj da smo iznad policije i svih ostalih, osjetili smo ogromno poštovanje od strane vojske, policije, spasilačkih timova i svih ostalih”, objašnjava Rosić.
 
“Poslije svega, postao sam zahvalniji na onome što imam, naučio sam da svi treba da budemo složni i pomažemo jedni drugima. To je ono što je najvrednije. Ljudi su došli sa svih strana da pomognu i djelovali su kao jedno. Zajednički cilj svih nas je bio spasavanje ljudi”, ističe Hamidović.

Oko toga da li bi ponovo uradili isto, dilemu nemaju.

“Vratio bih se i tamo gdje sam bio, a otišao bih i na bilo koje drugo mjesto, bez ikakvog razmišljanja jer… ovim sam ispunio svoje srce”, poručuje Mladen Rosić.

(BN) Foto: BN