Što narodu gore, njemu sve bolje

Dodik je bahat, neotesan, bestidan, bezobrazan, nervozan, svadljiv, prost, nadmen, uobražen, samoljubiv, tašt, arogantan, osion, ohol, drzak, razmetljiv, gord. Ali je istovremeno i vješt političar, nenadmašan trgovac, vrhunski manipulator, vanserijski strateg, selektor u čijem timu niko nikoga ne vrijeđa, niko nikoga ne gađa pepeljarom i niko nikoga ne psuje po novinama, bezimenim portalima i stranačkim televizijama. Uspio je u onome što je najteže: promijenio je narod. Heroji su postali kukavice, pametni se legitimišu kao budale, a sposobni su dobili trajnu zabranu rada

Autor: Goran Dakić

Postoji ili je postojao snimak na kojem Aleksandar Vučić gađa trojku i fula kompletnu tablu. Montažer je nakon toga nalijepio i šut Milorada Dodika van linije 6,25. Trica je upala bez kostiju, kao kap, ljepše nego ona Teodosićeva preko Garbahose na Svjetskom prvenstvu 2010. godine.

I tako je oduvijek: svi se muče, pate, znoje, savijaju, kičmaju, promašuju i gube, a Dodik dobija i dobija. Nekada lako, nekada iz dubokog auta, a nekada uz očiglednu pomoć sudija. Ali dobija.

Tri kuma, jedna priča

Posljednju utakmicu Dodik je dobio maltene sa tribina i uz slijepe sudije. Protiv njega su bili čak i njegovi saigrači. Nisu mu dodavali loptu, blokirali su mu otvorene šuteve, presijecali su mu kretanje, ali je on utakmicu, na koncu, dobio. Protivnici su se bunili, ulagali prigovore, ali je vrhovno tijelo - čak i ono! - presudilo u njegovu korist.

Politika je, da parafraziram onu izanđalu maksimu, utakmica koja se igra dvadeset godina i u kojoj Dodik vazda pobjeđuje.

Za vrijeme Dodikove vladavine nekoliko stotina hiljada građana Republike Srpske otišlo je stomakom za hljebom, ali su Dodik i SNSD ostali

Čini se da Dodiku ništa nije zabranjeno. Vučića i Tomislava Nikolića nazove političkim pobačajima, a potom uživa decenijsku zaštitu prvog čovjeka Srbije. Sergeju Lavrovu uvali ukradenu ikonu zbog čega izbije nezabilježen diplomatski skandal, a Vladimir Putin ga pusti pod svoju kabanicu. Sinu i kćeri obezbijedi državne kredite, milionske poslove i pride regresirano gorivo, a za njega glasaju oni čija djeca nemaju šta da jedu i čiji unuci nose patike sa odlijepljenim đonovima.

Njegov prvi kum je robijao zbog malverzacija akcijama Medicinske elektronike, a potom je dobio dozvolu da gradi zgradurinu u kojoj se danas nalaze, između ostalih, m:tel i Lutrija Republike Srpske. Njegov drugi kum je uništio zdravstvo Republike Srpske, a potom je postao dekan Medicinskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci. Njegov treći kum je u bescijenje zamijenio zemljište banjolučke Poljoprivredne škole da bi postao tajkun, jer je samo za to, kako kažu, bio nadaren. I nikome ništa. Dodik i dalje pobjeđuje.

Njegova porodica naprosto ima sve za razliku od stotina hiljada drugih koje nemaju ništa. Firma Agro voće je u vlasništvu Dodikove kćerke Gorice i brata Gorana. Poslije ove firme najbolje posluje restoran Agape Gorice i Ivane, Dodikove snahe. To je omiljeni restoran zvaničnika Republike Srpske koji je dobio filijalu i u tržnom centru Delta planet. Kao i nekoliko tendera Vlade Republike Srpske za prihranu njenih funkcionera. To je tek, što rekao onaj jedan, uvod u anatomiju. Katalog je impresivan.

Interkont-Komerc je u vlasništvu Spasoje Zeljkovića, supruga Dodikove sestre. Zapošljava sedam radnika i bavi se trgovinom na veliko, metalnom robom, instalacijskim materijalom, uređajima, opremom i cijevima za vodovod i grijanje. Firma Fruit Eco u vlasništvu je Dodikovog sina Igora i Mirka Dobrića. Fruit Eco je pažnju javnosti privukao kada im je Investiciono-razvojna banka Republike Srpske preko noći odobrila kredit od tri miliona, što je tadašnji premijer Dodik pravdao riječima kako je bolje da mu sin radi nego da se drogira. Što je, nema sumnje, tačno. Ali ima još onih koji bi da rade umjesto da se drogiraju, pa ne mogu da dobiju tri miliona.

Porodica najvećeg Srbina s ove strane Drine vlasnik je i kompanije Agro destil koja formalno-pravno pripada Dodikovom zetu Pavlu Ćoroviću. Ovo preduzeće bavi se destiliranjem, pročišćavanjem i miješanjem alkoholnih pića i proizvodnjom destiliranih alkoholnih pića. Ćorović je suvlasnik i u Red Box medijima, kompaniji za grafički dizajn, oglašavanje, trgovinu i usluge te export-import.

E, da je Ante znao...

Ćorović je registrovan kao direktor i u preduzeću Agro voće i u Global Libertyju, zajedničkoj firmi Igora i Gorice Dodik. Global Liberty registrovan je za trgovinu na veliko drvetom, građevinskim materijalom i sanitarnom opremom. Radio Igokea je preimenovan u Radio Agape, koji je u vlasništvu Gorice Dodik i Košarkaškog kluba Igokea, kojim upravlja Ivana Dodik. Porodica Dodik se pominje i kao jedan od osnivača regionalne televizije Una. Veze sa Prointerom i ATV-om nije potrebno dokazivati. Dodikov sestrić je na čelu Fudbalskog kluba Borac i na čelu Fudbalskog saveza BiH.

Sve je to poznato, o svemu tome su novinari stotinu puta pisali i opet ništa. Dodik i dalje na polomljenim leđima naroda jaše svoje izborne i političke pobjede. Onaj sa penzijom od tri stotine maraka daće i posljednji fening da se uslika sa predsjednikom pod šatorom na Manjači. Takvu odanost imala su prije Dodika samo dvojica: Tito i Milošević. Čak ni Vučić nije u svim prilikama predsjednik.

Dodik mora da voli Republiku Srpsku. Bez nje bi bio tek prosječni trgovac jabukama, naftom i duvanom. Ovako je glavni baja na berzi (nacionalnih) interesa

Dodik je postao savršeni vođa: kunući se u Srbiju i Rusiju, a proklinjući Evropu, Ameriku i Sarajevo, vrijeđa, ponižava i otima. Onima koje vrijeđa i ponižava i od kojih otima, bitan je samo prvi dio te jednačine.

Političku karijeru počeo je 1986. godine kao predsjednik Izvršnog odbora Opštine Laktaši. Prije prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine postao je član Saveza reformskih snaga Ante Markovića. Kao kandidat te stranke je ušao u Parlament BiH.

Zbog neslaganja s tadašnjom vladajućom strukturom Narodne skupštine Republike Srpske 1996. je formirao Klub nezavisnih poslanika koji je bio osnova za stvaranje Stranke nezavisnih socijaldemokrata. Godinu kasnije opet je izabran za poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a 1998. postaje predsjednik Vlade Republike Srpske i na toj funkciji ostaje do januara 2001. Za predsjednika Republike Srpske kandidovao se 1999. godine, ali 162.154 glasa koja je dobio nisu bila dovoljna da pobijedi (do)tadašnjeg predsjednika Srpske demokratske stranke Mirka Šarovića.

Za poslanika je treći put izabran 2002. i tu je dužnost obavljao do februara 2006. Taj period njegovog političkog djelovanja ostao je upamćen po raspravama sa SDS-ovim Borislavom Bojićem i sa tadašnjim prvim čovjekom radikala Milankom Mihajlicom. Premijer Srpske drugi put postaje 2006. godine i od tada Republiku Srpsku drži u triangle choku. Njegova stranka je u decembru 2006. odnijela uvjerljivu pobjedu na opštim izborima u BiH, a on je po treći put postao predsjednik Vlade Republike Srpske.

Dužnost predsjednika Vlade Republike Srpske obavljao je do septembra 2010. godine, kada je na tadašnjim predsjedničkim izborima s 319.618 glasova odnio pobjedu i postao predsjednik Republike Srpske. Tu je dužnost službeno preuzeo 15. novembra 2011. kada je pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske položio zakletvu. Predsjednički mandat je potvrdio i na izborima 2014. pobijedivši kandidata Saveza za promjene Ognjena Tadića koji je, sve su prilike, igrao protiv samoga sebe. Četiri godine kasnije je postao član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske (pobijedio Mladena Ivanića), a nedavno je postao predsjednik Srpske treći put osvojivši trideset hiljada glasova više nego kandidat opozicije Jelena Trivić.

Tadić ga je imao

Dodik je bahat, neotesan, bestidan, bezobrazan, nervozan, svadljiv, prost, nadmen, uobražen, samoljubiv, tašt, arogantan, osion, ohol, drzak, razmetljiv, gord. Ali je istovremeno i vješt političar, nenadmašan trgovac, vrhunski manipulator, vanserijski strateg, selektor u čijem timu niko nikoga ne vrijeđa, niko nikoga ne gađa pepeljarom i niko nikoga ne psuje po novinama, bezimenim portalima i stranačkim televizijama. Željka Cvijanović je član Predsjedništva BiH iz RS-a, SNSD ima komotnu situaciju u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a vjerovatno i u oba doma Parlamentarne skupštine BiH.

Za vrijeme Dodikove vladavine propale su tri banke, ali nisu propali ni Dodik ni SNSD. Za vrijeme Dodikove vladavine nekoliko stotina hiljada građana Republike Srpske otišlo je stomakom za hljebom, ali su Dodik i SNSD ostali.

Za vrijeme Dodikove vladavine uništeni su, između ostalog, Farmland i Robne rezerve RS-a, ali nisu uništeni Dodik i SNSD. Što je Republika Srpska više propadala i nestajala, to su Dodik i SNSD jačali. Što smo mi bili jadniji i siromašniji, Dodik i njegovi su bili blistaviji i bogatiji. Sistem spojenih sudova. Zato Dodik mora da voli Republiku Srpsku. Bez nje bi bio tek prosječni trgovac jabukama, naftom i duvanom. Ovako je glavni baja na berzi (nacionalnih) interesa.

Nijedan srpski političar u posljednjih trideset godina nije znao kako s protivnicima kao Dodik. Tadić ga je 2014. imao na konopcima, Dodik nije imao kuda, na koljenima se borio za dah, a onda mu je u onom famoznom televizijskom duelu Tadić poklonio pobjedu. Ako je 2014. bio na koljenima, četiri godine kasnije je ispao iz ringa, ali se u njega vratio i stavio šampionski pojas oko stomaka. Savez za promjene je gazio prema pobjedi držeći u rukama kartu na kojoj se nalazilo lice ubijenog Davida Dragičevića, ali Dodik je i to nulirao.

Sjeća li se neko Dragana Čavića? Dodikovog najljućeg protivnika, najžešćeg, najrasnijeg i najpotkovanijeg opozicionara? Pamti li ko njihove okršaje u Narodnoj skupštini Republike Srpske? Kako je Čavić Dodika pogrdno nazivao “Srbendom iz Laktaša”? Toga se niko više ne sjeća. Nakon izbora 2018. Čavićev NDP je koalirao sa SNSD-om, ali Dodiku ni to nije bilo dovoljno, pa je Čavića posadio u direktorsku fotelju Elektrokrajine. Bio je to politički transfer vijeka i pad koji ni u jednoj poslovici nije mogao biti let.

Borislav Pekić je pisao kako je politika zapravo jednostavna djelatnost: oni koji nisu na vlasti učiniće sve da dođu na vlast, a oni koji su na vlasti učiniće sve da na njoj ostanu. Dodik je i bukvalno činio sve da dođe na vlast, kao što je i bukvalno sve činio da na njoj ostane. On je kao antički kralj Mida: sve što dodirne pretvori u sitni ili krupni politički interes. Dodik brine za Srbe koliko i štuka za kedere. On je građanin opasnih namjera, političar čiji je džep bunar bez dna, bahati gospodar tendera, talova i usmenih dogovora.

Trajni dvojni pakt

Njegov politički preobražaj nije suštinski. Kada je skinuo majicu Markovićevog reformiste i obukao duks snažnog srpskog nacionaliste, duks na čijem se jednom rukavu nalazi zastava Srbije, a na drugom grb Rusije, uradio je to zato što je znao da drugačije ne može da postane i opstane. Jednom se izletio, pa je u skupštinskom duelu sa Draškom Stanivukovićem rekao: “Ako hoćeš da pobijediš, moraš da budeš dobar sa Srbijom, Rusijom i Crkvom”. Nije on Srbin zato što mu srpska trobojka pulsira pod grlom. Niti je rusofil zato što mu je Dostojevski najdraža lektira. Niti je vjernik zato što mu je pred očima slika živog boga raspetoga. Ne, Dodik je sve to samo zato što bez toga ne bi mogao da bude ono što jeste.

Nije on Srbin zato što mu srpska trobojka pulsira pod grlom. Niti je rusofil zato što mu je Dostojevski najdraža lektira. Niti je vjernik zato što mu je pred očima slika živog boga raspetoga. Ne, Dodik je sve to samo zato što bez toga ne bi mogao da bude ono što jeste

Nemoguće je pobrojati šta je sve narodno uspio da uništi i šta je sve stranačko i privatno uspio da izgradi. Nakon prošlih opštih izbora genijalnim manevrom je dobio četvrtog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Sve su prilike da će tako biti i sada. Ali, ako i ne bude, osvojio je Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske koji mu je godinama bio kost u grlu. Ubijedio je Ruse da je i dalje njihov igrač. Uvjerio je narod da se bori za njih. Uvjerio je botove da bez njega nema Srpske. Kao Ikar često leti blizu sunca. Ali njemu izrastu nova krila čim mu se stara otope. Neprestano pada, ali nikada ne padne.

Za dvadeset godina vladavine imao je samo jednog disidenta - Dragu Kalabića. Sve ostale omraze u stranci, kojih mora biti preko svake mjere, gurao je pod tepih ili je davio svilenim gajtanom. Proizvodio je poslušnike kao Kinezi jeftine plastične lepeze. Čak i oni koji su ojačali, poput Zorana Tegeltije ili Dragana Lukača, nisu mogli do kraja s njim.

Napravio je trajni dvojni pakt sa Draganom Čovićem, a samo službe znaju koliko se Bakir Izetbegović i on nadopunjuju slučajno, a koliko namjerno. Preko Čovića je dobio još jednog snažnog saveznika, predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji se otvoreno pača u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

Uspio je u onome što je najteže: promijenio je narod. Heroji su postali kukavice, pametni se legitimišu kao budale, a sposobni su dobili trajnu zabranu rada. Raselio je dobar komad Srpske, a u njene institucije je naselio sve stranačko što je mogao. O njegovim nekretninama ne vrijedi govoriti. Ako ih je Mićo Mićić imao onoliko, koliko ih tek Dodik ima? Legenda kaže da su mu jabuke jedne godine rodile preko svih očekivanja i da je trebalo nekoliko dana da se sve to obere. Umjesto da angažuje berače, Dodik je podigao Bobana Kusturića kome je rekao da leti naopačke tik iznad voćnjaka da bi propelerom otresao sve što treba.

Ljubivoje Ršumović na jednom mjestu veli kako je deda Božo Simović govorio: Laži, kradi i kuni se krivo/ne bi li se ostanulo živo. Ove bi riječi bile izvrstan politički epitaf Miloradu Dodiku.

(Autor: Goran Dakić- Oslobodjenje/ Foto: Agencije)