U Dubrovniku nema radnika, poslodavci na mukama

Nedostatak radne snage u uslužnim, u prije svega turističkim i ugostiteljskim, poslovima spominje se već godinama u Hrvatskoj, a posebno je vidljiv u Dubrovniku. Moglo bi se reći kako se iz godine u godinu turistička sezona na jugu Hrvatske krpi više nego pomno planira, a odrađivanje sezone uz nedovoljnu radnu snagu gotovo je nemoguća misija.

Region 04.06.2022 | 11:56

Dio vlasnika ugostiteljskih objekata u Dubrovniku stavio je neke svoje usluge na čekanje. Neki od njih bi širili ponudu u vidu ponude hrane ili bi dodatno obogaćivali postojeće menije, no jednostavno im je teško pronaći radnike pa su im usluge “na čekanju”. Neki svojim postojećim zaposlenima nude uslove u kojima bi trebali raditi duže ili čak duplu smjenu za dobru zaradu.

Ekipa portala Indeks razgovarala je s nekoliko radnika odnosno bivših zaposlenih u ugostiteljstvu koji su pojasnili zbog čega, iz njihove perspektive, dolazi do problema.

Uglavnom se slažu kako se radi o fizički vrlo intenzivnim poslovima, zbog čega smatraju kako bi i plate trebale biti veće od onih koje se trenutno nude. Jedan od njih, koji je htio ostati anoniman, tvrdi kako se već odavno u Dubrovnik uvozi radna snaga i kako su oni često u boljem položaju nego zaposleno lokalno stanovništvo.

– Smještaj i topli obrok za one koji dolaze iz drugih krajeva Hrvatske ili iz drugih zemalja su gotovo postali nešto što se podrazumijeva. U nedostatku radnika u Dubrovniku poslodavci su odavno počeli posezati za radnom snagom iz drugih zemalja, a ona diktira uslove u vidu plaćenog smještaja jer su ovdje visoke cijene iznajmljivanja i nekretnina najveći problem. Ljudima koji ovdje dolaze raditi uglavnom se ne isplati raditi bez osiguranog besplatnog smještaja – tvrdi on.

Upravo zbog toga su određene hotelske grupacije izgradili vlastite smještajne jedinice namijenjene radnicima koji dolaze raditi u Dubrovnik. No većina lokalnog stanovništva u Dubrovniku nema vlastitu nekretninu i primorani su plaćati visoke cijene najma za podstanarske stanove u kojima žive.

Tako Dubrovčanin koji recimo radi kao konobar u nekom hotelu i ima porodicu, plaća kiriju za stan gotovo u visini svoje mjesečne plate, a neko ko tu dođe raditi iz druge države ima plaćen smještaj i topli obrok.

– Njemu onda ostaje cijela plata, pogotovo ako će je trošiti u gradu ili mjestu iz kojeg je stigao i koji nije skup kao što je Dubrovnik. Po tome ispada kako je radnik iz druge države bolje plaćen nego neko ko živi ovdje jer uz platu dobije besplatan smještaj i obrok, dok osoba koja je odavde dobije platu koju potroši na plaćanje kirije. Ljudi koji su se ovdje rodili uglavnom plaćaju podstanarske stanove i nemaju svi vlastitu nekretninu. Zato je lokalcima to neisplativo –  izjavio je sagovornik.

S druge strane, ugostitelji u neformalnim razgovorima napominju kako konobari i spremačice nemaju obrazovanje niti je njihov posao odgovoran kao onaj doktora hirurgije pa smatraju kako, shodno tome, ne mogu ni imati jednaku platu.

– Ljudi dolaze i lupaju se ciframa, kao da su doktori. Traže platu od 20 hiljada kuna, a ogroman dio njih je nestručan za ono što želi raditi. Prije su iz srednjih ugostiteljskih škola izlazili gotovi ugostitelji i bili su spremni za tržište rada. Danas treba potrošiti pola sezone kako bi se neko naučio raditi. Oni koji dođu iz drugih država znaju tražiti nemoguće uslove. Dobar dio ugostitelja pruža usluge besplatnog smještaja, no ni to sad nije dovoljno pa traže auto koji će koristiti i druge povlastice – tvrdi jedan od poslodavaca.

Predstavnica Sindikata turizma i usluga Hrvatske za područje Dubrovačko-neretvanske županije Dolores Lujić smatra kako je više faktora dovelo do ove situacije, a u prvom redu je posljedica sistemskog zanemarivanja i omalovažavanja radnika.

– Oni su uglavnom zaposleni sezonski i uglavnom su potplaćeni. Svakako je ključno to što se radi o izrazito sezonskim poslovima što mnogima ne predstavlja trajno rješenje u životu. To su poslovi koji su prihvatljivi učenicima i studentima kao privremeni izvor zarade, ali za trajna životna rješenja traže nešto bolje. Posao koji traje četiri, pet ili šest mjeseci ne predstavlja rješenje za njihove egzistencijalne probleme – napominje Lujić.

Podsjeća kako su plate u oblasti turizma uglavnom ispod prosječne, a to se prvenstveno odnosi na osoblje u odjelu domaćinstva i pomoćne radnike u kuhinji.

– Tog je osoblja i prije nedostajalo, pogotovo kad se radi o odjelu domaćinstva. Radnice su jednostavno prešle na čišćenje apartmana jer im to predstavlja bolja primanja, a posao je nešto lakši – kaže Lujić.

Ovoj ne suviše optimističnoj slici ne pomaže ni činjenica kako dobar dio poslodavaca za ove fizički intenzivne poslove ne isplaćuje prekovremene sate i ne poštuje ostala prava radnika, poput prava na slobodan dan.

To je na kraju rezulatiralo odustajanjem lokalne radne snage od spomenutih poslova od kojih su neki odlučili pronaći sreću u pokretanju vlastitih poslova ili prekvalifikaciji. Onda se počelo posezati za radnom snagom iz Slavonije i Bosne i Hercegovine, ali i tih je radnika manje jer oni odlaze u zemlje Evropske unije koje za isti posao nude puno veće plate. Kao posljedica toga, počelo se posezati za radnom snagom iz egzotičnih zemalja poput Filipina ili Nepala.

Prema podacima PU dubrovačko-neretvanske od početka 2022. godine do danas izdata je 3.801 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja. Od navedenog broja 824 dozvole izdane su za sezonski rad (do 90 dana ili do šest mjeseci). Najviše stranih radnika dolazi iz Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije, Nepala, Filipina i Albanije.

(Index)