Sela polako ali sigurno nestaju, farme se gase

Prazne kuće, napuštene štale, neobrađene njive… Realna i porazna slika sela, podjednako zastupljena u svim dijelovima Republike Srpske.

U Republici Srpskoj sela polako, ali sigurno nestaju! Farme se gase. Domaća proizvodnja propada. Porazno je i da na pragu proljetne sjetve u najvećoj žitnici u BiH, Semberiji, oko 50% ratara odustaje od proizvodnje.

Prazne kuće, napuštene štale, neobrađene njive… Realna i porazna slika sela, podjednako zastupljena u svim dijelovima Republike Srpske.

Poljoprivredna proizvodnja propada. Na tržištu vlada deficit mlijeka i sirovog mesa. Brojni proizvođači već su ugasili farme.

"Ljudi razmišljaju da prekinu i proizvodnju svinja i teladi, ima ovdje jedan dio ljudi što se bave tovnim bikovima. Ako će biti hrana, ako će biti tona kukuruza skuplja od kilograma mesa teletine onda je to bezvrijedna priča", kaže Mladen Mitrović iz sela Donje Crnjelovo.

Država, umjesto da jača poljoprivredu, više od tri milijarde maraka godišnje izdvaja na uvoz hrane. Zbog nebrige vlasti poljoprivrednici su dovedeni na ivicu egzistencije. Poslije jesenje sjetve, najskuplje u istoriji, sada je upitna i proljetna.

"Sad bez neke ozbiljnije pomoći Ministarstva poljoprivrede biće teško usijati. Pogotovo jer treba da imate gotov novac da uložite da bi mogli usijati. Znači treba očekivati da Ministarstvo regauje I pomogne da bi se sjetva obavila i ove godine", rekao nam je Čedomir Erić iz Čelopeka kod Zvornika.

"Vrlo je teška situacija i ja ne znam kako sad po ovim cijenama, ni sam ne znam reći cijene, Dođem danas po tri puta u poljoprivrednu apoteku gdje se prodaju gnojiva I reporomaterijali, tri puta dođem, tri puta druga cijena…. , a sjetva je na pragu. Sve bi trebalo da je u jeku, priprema zemljišta ali vidim da ljudi mnogo umanjeno to rade."

Pandemija virusa korona opomenula je vlasti da se bez domaće proizvodnje ne može. Međutim, lekciju nisu naučili. Uvozni lobi puni police prodavnica, a robne rezerve u Republici Srpskoj ne postoje. Iz pomenutih razloga, sve je manje ljudi koji su spremni da se bave poljoprivredom.

Zvanični podaci govore da je najviše praznih sela u višegradskoj opštini. Preostali seljani najviše zamjeraju vlastima, koje za njih ne mare osim kad treba da budu glasači.

"A u našem selu ja sam nešto analizirao bilo je 50 kuća i ako u toj kući prosječno bude po 4-5, a bilo je kuća i sa 9, 10 domaćinstava, znači da nas je bilo oko 350 i to je sve otišlo za 30-40 godina, spalo je selo sad. Jedino sedam kuća ima koje žive stalno u ovom selu", priča Veljko Tasić iz sela Bijela kod Višegrada.

Zaboravljeni od vlasti, na marginama društva su i mještani Donje Kozice. 

Putna infrastruktura je takva da Kozičani do Oštre Luke putuju 32 kilometra, a dobar dio puta prolazi kroz Federaciju BiH. Putevi su makadamski, loše se održavaju i samo je dva kilometra putnog pravca kroz središte sela asfaltirano prije desetak godina.

Mještani Kozice, kažu, zaboravljeni su od svih, a selom odavno više ni autobus ne prolazi. Ostali su mahom starci, pa je sve više umrlih. Nažalost, ova slika širi se po svim krajevima Srpske.

Mora se reći da je iluzorno očekivati da postoji čarobni štapić kojim bi se vratio život u napuštena sela, naročito ona bez razvijene infrastrukture. Ali, rješenje se može naći, samo ako se uključi šira društvena zajednice, počevši od pojedinca, pa do vrha države, koja ponavljamo na uvoz hrane troši 3 milijarde marka godišnje, dok domaća
gazdinstva zarastaju u korov.

(BN)