Seljački hljeb sa devet kora

U siromašnoj državi kao što je BiH odnos zarada zaposlenih u javnom sektoru i proizvodnoj djelatnosti je drastičan. Poredeći prosječne plate u javnom i realnom sektoru, među radničkom klasom najugroženiji su poljoprivrednici. Njihova dnevnica često je samo za koru hljeba. 

Republika Srpska 11.07.2021 | 20:00

Poplava, suša ili grad – neprestana borba seljaka sa izazovima prirode. Uz to i danonoćna bitka za opstanak.

“Kao ratni vojni invalid vidiš gdje sjedim, prodajem. Kad je trebalo na liniju, bila je država, sad kad treba da se pomogne, nema nikoga”, tužno govori jedan od poljoprivrednika iz Crnjelova kod Bijeljine.

Umjesto riječi, tužan pogled koji govori sve. Naporan rad, neizvjesnost, nesigurnost… On dodaje:

“Ja sam ustao jutros u tri sata da upalim motor da zaljevam i došao na pijacu u sedam i ko zna da li ću prodati. Ono što ne prodaš, baciš. Šta ćeš”, jada nam se ogorčeni seljak.

Njegovu priču dijele mnogi semberski poljoprivrednici koji su poranili i došli na Agrotržni centar.

“Kad ovdje moram biti cijeli dan, kako nije patnja, i da li ćemo prodati”, kaže Branko Ljubojević, poljoprivrednik iz Obarske kod Bijeljine.   

Kad se sve sabere i oduzme, premija je ako poljoprivrednik bude na čistoj nuli.

“Uvoz, evo ti lubenica još strana tu, a naša stigla i stoji. Mnogo se uloži, a takoreći ništa ne dobije. Evo karton dinje 5 KM, šta pričati, 25-26 kila, šta da pričamo više. Nemaš kome prodati”, ističe Ljubojević.
Krsto Kokanović, poljoprivrednik iz Gornjeg Crnjelova kod Bijeljine pojašnjava: “Da li iko na pola marke ovu papriku uklapa, pametan čovjek, da uzmeš svaki dan zaljevaš, prehranjuješ svaki treći dan, vrećica ti je 25 kg što prehraniš npr. 15 plastenika 85 KM, a to moraš svake sedmice i sad saberite se”.

“Svi smo zaduženi kreditima, dobijemo podsticaje, to taman bude da zalegne apotekarima, da nismo nikome dužni i opet jovo-nanovo, godina ispočetka, gledaj u nebo”, napominje poljoprivredni proizvođač Mladen Lazić iz Golog Brda kod Bijeljine.

“Sve je poskupljelo, repromatetrijal stalno dižu, herbicidi, samo promijeni se naziv, dupla cijena, nemaš ništa. Kad ne možeš dnevnicu kod sebe da zaradiš, onda znaš koliko je sati”, dodaje Kokanović. 

I dok seljak prolije znoja da bi zaradio kakvu takvu dnevnicu, apsurdno je da su mnogi poslanici u RS i BiH, bez rada imali takozvani bijeli hljeb. Ovaj seljački odavno je: 

“Sa devet kora sine, taj sa sedam već je prošao...”, sjetno govori seljak Branko Ljubojević.

Koliko je nesrazmjeran odnos plata potvrđuje i ova matematička računica. Ako je, primjera radi, u javnom sektoru minimalna prosječna plata oko 1.200 KM, a u privatnom 850, seljak kad odbije sve uloženo može prosječno zaraditi oko 250 KM. Tako na godišnjem nivou zaposleni u javnom sektoru zaradi 14.400 KM. Nije rijetkost da i dva člana porodice primaju platu iz budžeta, pa su njihova godišnja primanja 28.800 KM. U privatnom sektoru, jedan radnik godišnje posječno može da zaradi 10.200 KM, a dva člana porodice 20.400, dok seljaku godišnje u prosjeku u novčaniku ostane 3.000 KM, a za dva člana porodice 6.000 KM, što je skoro pet puta manje od zarade budžetlija.

“Računamo, nas pet ukućana, dnevnica po 40 KM, radimo nekih 15 sati dnevno, a nekada i 20, pa izračunajte ako je ulog 5 KM po kvadratu, a imamo 5 hektara plastenika, znači treba da uložimo 250.000 KM, a sa druge strane imamo 5 plata po 1.200, to je 6.000, 72.000 KM, naspram 250.000. uloženih samo u plastenike, gdje otvorena proizvodnja”, pita jedan od većih semberskih poljoprivrednika Mladen Lazić.

Branko Ljubojević, poljoprivrednik iz Obarske dodaje: “Kakva plata naša, jadna nam plata. To je propast”.

Da li je potrebno napominjati da i svako poljoprivredno domaćinstvo ima iste troškove kao i radnici u privatnom i javnom sektoru. Razlika je samo u tome što seljak račune podmiruje od novca koji mu ostane na kraju mjeseca, a ne od zagarantovane ili predviđene plate kao što je u javnom i prvatnom sektoru. Sve to govori koliko je poljoprivrednik najugroženiji među radničkom klasom – potvrđuje nam Ilija Vitorović, poljoprivrednik iz Crnjelova kod Bijeljine.

“Oni imaju dobre plate, a ja imam 70 KM koji sam bio 46 mjeseci na ratištu i imam 70 KM. I kakva je država i zakon? A neko briše 10.000, 5.000, Vlada nikakva, vlast ne valja, treba mijenjati. Samo grabe sebi...”, oštro kritikuje Vitorović.

I Jovica Mitrović, iz Donjeg Crnjelova kod Bijeljine, koji je među mladim proizvođačima je ljut: “Država kao tebi daje podsticaj, kakav podsticaj, zaposlio njih, nema gdje ih nema, kao gube zaposleno. I kao nama daju podsticaj, šta će nam davati podsticaj, preračunavaju i na kraju nema ništa”.

“Faktički šest mjeseci ne prodaješ ništa. Znači ovo što sada zaradiš za 3-4 mjeseca, pola prodaješ, pola trošiš. E kada dođe Đurđevdan reci kolika ti je zarada i koliko ti je ostalo para. Digneš u proljeće da uložiš u plastenike i čitavu godinu radim i vraćam taj kredit i eto što preživljavaš”, objašnjava seljak Kokanović.

Gledanje u zvijezde i nebo. Nema razloga za optimizam: 

“Zbog ovih temperatura, svako od nas ko radi bilo kakvu otvorenu proizvodnju, u plasteniku, ima priliku da upadne u nepriliku. Na ovakvim godinama sušnim, poplavnim propadamo radeći...”, zaključuje poljoprivrednik Mladen Lazić.

(BN)