Pregovori sa MMF-om i prenos nadležnosti: Forma zamagljuje suštinu

Novi aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom, o kojem bh. vlasti vode pregovore, vratio je u fokus neka stara pitanja, ali, čini se, otvorio prostor za već viđena politička potkusurivanja u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina 11.12.2020 | 08:20

Uslovi koje je MMF postavio za sklapanje novog kreditnog programa teškog čak 750 miliona eura, zapeli su na protivljenju iz Republike Srpke, i to kako su obrazložili predstavnici na tri pitanja: funkcionalnosti registra računa fizičkih lica pri Centralnoj banci, jednom tijelu za elektronski potpis i fondu finansijske stabilnosti pri Agenciji za osiguranje depozita.

Sva ova tri pitanja već su bila tačkama prepiranja, a u Republici Srpskoj se pomenuta rješenja rezultno odbijaju navodima o prenosu nadležnosti na koji ne žele pristati.

No, o čemu se zaista radi?

Zapravo pitanje nekog novog prenosa nadležnosti uglavnom suštinski i ne postoji, jer je riječ o institutima koje odranije postoje ili nadležnostima koje proizilaze iz već postojećih zakona, a insistiranjem na tome zamagljuje se suština koja je u cijeloj stvari mnogo bitnija.

No, da krenemo redom.

Centralna banaka već ima jedinstveni registar za poslovne subjekte i pitanje njegove funkcionalnosti i za fizička lica samo je nadogradnja cijelog sistema. Postojanje registra u Centralnoj banci ne potire registar fizičkih lica koji postoji u Republici Srpskoj i registar koji je prema navodima u fazi ustanovljenja u Federaciji BiH, ali za koji još nije bilo službene najave kada bi mogao profunkcionisati.

No, u ekonomskom prostoru u kojem i poslovni subjekti i fizička lica operišu i imaju poslovne aktivnosti na cijeloj teritoriji države, funkcionalnost entitetskih registara postaje upitna. Parcelacija samo stvara probleme, primjer u slučajevima prinudne naplate.

Banke, koje su prvi korisnici usluga takvog registra, kao što je poznato djeluju na cijeloj teritoriji države i jedinstvena baza podataka im znatno olakšava posao, a to je istovremeno interes države i samih entiteta jer su time mogućnosti za otkrivanje nezakonitih transakcija i slučajeva pranja novca mnogo veće. Na taj način potpomaže se i stabilnost finansijskog sistema Bosne i Hercegovine.

Ovo pitanje postaje mnogo važnije ako se zna da su tokovi za pranje novca preko pravnih lica suženi, a da je zpravo najveći fokus na fizičkim licama preko kojih se nelegalno stečeni novac najčešće ubacuje u regularne novčane tokove.

Takođe, treba pomenuti da registar kao uslov MMF-a nije ništo novo, jer je, istine radi, postojao i u Pismu namjere iz 2016. godine.

Kada pitate bankare o ovoj temi oni su vrlo jasni, njima je prevashodno bitno da mogu imati pristup "jednim klikom", a da li će u zemlji biti jedan ili više registara koji će biti uvezani manje je bitno.

Drugo pitanje, fonda finansijske stabilnosti takođe nije stvar stvaranja nekih novih nadležnosti iz prostog razloga što BiH već ima ustanovljenu Agenciju za osiguranje depozita koja djeluje na nivou države i pojavljuje se kao garant isplate depozita u slučaju propasti banaka.

Novi fond za finansijsku stabilnost je samo proširenje uloge državnog tijela. Koliko je važna funkcija ovog tijela vidjeli smo na primjeru isplate depozita u slučaju stečaja banaka, prvenstveno u Republici Srpskoj (Bobar banka, Banka Srpske), kada su svi vlasnici štednih računa isplaćeni, a povjerenje u bankarski sektor sačuvano.

Ustanovljenje fonda finansijske stabilnosti nešto je što proizilazi iz potrebe da se dogradi regulatorna arhitektura iz vremena prethodne finansijske krize mehanizamima spašavanja i restukturiranja banaka, za što su entitetski regulatori već sačinili propise.

Nešto takvo urađeno je u sklopu bankarske unije Evropske unije i javlja se potreba da i u BiH postoji fond koji bi omogućio restrukturanje i spašavanje banaka, jer i naša zemlja ima svoje "too-big-to fail" (prevelike za propasti) banke i teško je i pomisliti kakvi bi problemi mogli nastati u slučaju zapadanja u teškoće ili bankrota neke velike banke.

Eventualna propast veće banke ne bi bila samo pitanje entiteta i njegovih institucija nego cijele države. Strah je veliki a Međunarodni monetarni fond pojavljuje se kao neko ko je valjda jedini koji može još gurati cijelu stvar, jer svijest o važnosti ovog pitanja nije jasno izražena kod domaćih autoriteta.

U slučaju elektronskog potpisa poznato je da Bosna i Hercegovina ima Zakon o elektronskom potpisu, a pri Ministarstvu prometa komunikacija izdato je kompaniji Halcom odobrenje da bude certifikacijsko tijelo.

U BiH je već počela primjena elektronskog potpisa, npr. ProCredit banka je izdala kvalificirane potvrde za neke svoje klijente. Uprkos svemu dilema oko implementacije elektronskog potpisa još ima.

Poznato je od ranije da u Republici Srpskoj postoji tendencija da ima potpunu autonomiju uređivanja ove oblasti pa iz Republike Srpske još u februaru prošle godine nisu dali saglasnost na Nacrt zakona o elektronskoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektronske transakcije.

Treba reći da pitanje postojanja više kontrolnih tijela, nije sporno, pa i Republika Srpska s tim može imati svoje ( a poznato je da već radi na tome i nedavno je Ministarstvo za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo istaklo cjenovnik za elektronske potvrde), ali se postavlja pitanje dometa enitetskih potvrda.

Regulativa u BiH omogućava primjenu elektronskog potpisa u cijeloj Bosni i Hercegovini i Europskoj uniji, a što je od velike važnosti jer je bitno da se omogući da, primjerice, firme iz Evropske unije učestvuju u javnim nabavkama u BiH, ali i firme iz Bosne i Hercegovine učestvuju na tenderima u EU budući da im to rad sa "papirima" praktično onemogućava.

Pitanje regulacije elektronskog potpisa stoga je suštinski mnogo važnije od pitanja navodnog prijenosa nadležnosti jer su entitetskom regulacijom i mogućnosti primjene elektronskog potpisa, a koje su mnogostruke i donose brojne benefite, sužene.

(Indikator.ba)