Pogledajte šta kruži internetom i Banjalukom?!

- Reče nam Milorad da je Banja Luka prije rata bila „proširena čaršija".

- E ta čaršija, Milorade, bila je poznata širom Evrope kao grad šampiona! Zlatnih generacija rukometaša, olimpijskih prvaka, Mladog Krajišnika, BK Slavije, odbojke, fudbalera Borca koji su podigli pehar na prepunom Trgu...

U tvom Aleksandrovcu smo mi iz Vremeplova dolazili da igramo utakmice među kukuruzima, a svlačionica nam je bila poljski klozet.

Sjećam se kada je jednom lopta otišla pod neku kravu, a ja se plašio da je pokupim. Seoskim lolama je to bila baš komična scena. Bilo je simpatično slušati prozivke, ali niko od nas tu nikoga nije vrijeđao.

Mi, klinci iz grada i klinci iz tvog sela bili smo drugari, sportski rivali, bilo je baš lijepo. Tu se danas nalazi velelepna dvorana u koju dolazi da igra moj mali sin, koji me pita da mu objasnim zašto njegovi vršnjaci iz Aleksandrovca imaju tako sjajne uslove, dok on i njegovi saigrači iz Rukija treniraju po školskim ćumezima u kojima lopta jedva da odskače...

Ta čaršija, Milorade, imala je prije rata divne teniske terene pored dvorane Borik, ali su oni u ratu postali vojnička groblja i ti si tada umio da pokažeš srce i iskreno žališ nevinu mladost, onu koja je ničice izginula... za šta, Milorade?

Za to da danas imamo Republiku Srpsku iz koje mladi, obrazovani i vaspitani bježe glavom bez obzira, kao da su poraženi u tom ratu, okupirani i poniženi?!

Ta čaršija, Milorade, bila je poznata po alejama! Izgleda da je u onim drvoredima i parkovima bilo nešto duše o kojoj su pjevali pjesnici i muzikanti kakvih više nema u ovom gradu.

Banja Luka, tačno, nije imala dovršene obilaznice, ali su njeni građani nepogrešivo znali da zaobilaze prostake i nasilnike. A bilo ih je i tada, naravno, ali nisu bili ugledni, važni, moćni! Kada su neke siledžije presrele jednog mladića i na smrt ga prebile ispred Metalske škole, tu je godinama stajala spomen ploča, da nas sve opominje kakva strahota se desila u ovom gradu. Nikome nije smetala, svi su imali poštovanja prema uzaludno izgubljenom mladom životu!

U toj i takvoj čaršiji, Milorade, bilo je teško osvojiti djevojku!

Pare, pića, limuzine, nisu značili ništa bez šarma, vaspitanja, iskrenosti. Trebalo se potruditi da postaneš faca u društvu, morao si da budeš duhovit, načitan, kultivisan. Djevojke su voljele sportiste. I glumce. Muzikante. Pjesnike. Momčine koje su imali mišiće, ali i kodekse. Da stanu na stranu slabijeg! Da razlikuju dobro od zla!

Fabrički referenti, noćni čuvari, sekretarice, vlasnici šatora, nisu bili potcjenjivani, omalovažavani, terorisani, ali, znaš, nisu mogli ni da preko noći postanu neki lideri, šefovi, akademici, buržuji! Ljekari, profesori, obični radnici, čistačice, imali su neko poštovanje. Bilo je, vjeruj, ljudi koji su i tada pravili spletke, podmetali i ogovarali, tražili prečice, primali mito, ali to se nije smatralo normalnim i prihvatljivim ponašanjem. Još manje uspješnim. Bilo je nekog stida, srama, straha od prezira!

U toj čaršiji, Milorade, šonje nisu mogle postati narodni poslanici koji će drsko i samouvjereno vrijeđati i prijetiti ljudima. Mogli su da pjevaju u horu, što i danas čine u drugom formatu, ali se znalo da nikada neće postati solisti jer nemaju svoje ja. Jer nemaju obraz! Dušu!

Veća je danas Banja Luka, Milorade, nego što je bila prije rata. Tačno je! Ima više automobila, luksuznih vila, doktora nauka i savjetnika za koješta. Više zgrada i ustanova. Završene su i te obilaznice. Mnogo dobrih stvari ste napravili ti i tvoji, priznajem, iako si zaboravio da je to od naših para. I da je mnogo toga preplaćeno, nepotrebno, nakaradno!

Ljutiš se na Banju Luku. Znam da imaš ideja kako da joj uzvratiš, kako da je kontrolišeš, možda i pobijediš. Ali mi i dalje ostaje nejasno kako ne vidiš, ne možeš ili nećeš, šta to uništava ovaj grad. I ovaj narod. I Republiku Srpsku za koju kažeš da se boriš!

Neću ti ja ružnu riječ uputiti. Ne dozvoljavate ti i tvoji da se za dobar postupak kaže da je dobar, za rđav da je rđav!

Mora se biti, je li, s tobom ili protiv tebe, saveznik ili izdajnik, poslušan ili isprazan čovjek? Treba soliti rane povrijeđenom? Dotući ranjenog? Popljuvati slobodoumnog? Zgaziti dostojanstvenog? Pristajati da cilj opravdava sredstvo? Da se sve može kupiti ili uništiti? Da je snaga u bahatosti i cinizmu? Okružiti se koristoljubivim  poslušnicima? Pjevati u horu?

Ja to ne mogu i neću, Milorade!

Nikada mi nisi bio šef, ali ni neprijatelj! Zato ću zadržati pravo da ti kažem da si imao dušu koji si negdje zagubio. Da si znao igrati. Ponašati se viteški. Imao si tada Banju Luku na svojoj strani. Odavno si to prestao da radiš. Uradio si mnogo toga dobrog i još više lošeg. Šteta, Milorade! Nije važan rezultat, već način igre....

- Napomena: Tekst nepoznatog autora kruži internetom, tako je stigao i u našu redakciju.

(BN)