Bijeljina: Koradžijska radnja s dušom tradicije

Rijetko koja radnja u Bijeljini može da se pohvali radnim stažom od 60 godina, pogotovo neka koja njeguje stari zanat. Takva je koradžijska radnja, otvorena 1961. godine, a Zoran Pandilovski druga je generacija koja njeguje ovaj zanat, koji je naslijedio od roditelja.

Republika Srpska 29.10.2020 | 22:24

U maloj radnji plave fasade sa krovom od ćerpiča, u centru grada, vrijedne ruke, po tradicionalnoj recepturi razvijaju kore od jutra do mraka, kako bi mušterije uvijek imale svježe proizvode.

Ako nekom Bijeljincu kažete da ćete se naći kod koradžijske radnje, nepogrješivi je to orijentir, jedna je i jedina. Tradicionalna, prizemna, širi oko sebe miris sveže ispečenih kora, danas okružena modernim zgradama, otvorena davne 1961. godine, zahvaljujući Slobodanu Pandilovskom. Iz Makedonije je, sa nepunih 14 godina, iz svog sela, “trbuhom za kruhom”, krenuo put Beograda, da izuči zanat.

“Kad je malo naučio zanat, prešao je u Sarajevo, radio tamo nekih 5,6 godina i nakon toga došao je u Bijeljinu. Pošto u gradu tada nije bila nijedna prodavnica za kore, uzeo je lokal pod kiriju i počeo je da radi”, pripovijeda Zoran Pandilovski, nasljednik porodične tradicije koradžijskog zanata.

Gazdarica mu je dala stolić, koji je služio kao pult za prodaju. Vrijedno je radio i za nove kore se brzo pročulo.

“Nosio je kore u bolnicu, gdje je upoznao mamu Milicu, koja je tamo radila. Ljubav se rodila, vjenčali su se i rodili smo se sestra, brat i ja. Sestra se udala i otišla u Australiju, brat je počeo sopstveni biznis, a ja sam nastavio porodičnu tradiciju”, kaže Zoran.

Najprije se i tijesto miješalo ručno, u kazanima, prisjeća se Zoran koji je već kao desetogodišnjak počeo da pripomaže u radnji. 1971. otac kupuje mješalicu za tijesto, koja se i danas koristi, a mnogo je bilo lakše raditi i kada se sa uglja prešlo na plin i struju. 

“Prvo smo radili neke sitnije poslove, a kako smo stasavali i postajali jači onda smo počinjali da mijesimo i tijesto. I sestra i brat, mama i tata, ali i baka, svi smo pomagali i radili.”

Zoran kaže da je mama bila alfa i omega radnje i da je držala sve konce u rukama.

“Stub kuće, i radila i prodavala. A onda, kad je ona umrla 2006. godine, radnja je prešla na mene i ja sam preuzeo posao.”

Sve kore, za pitu, baklavu, rezanci, korneti, mlinci i ružice, prave se ručno, i sve je uvijek svježe. Zoran daje i nekoliko savjeta za tijesto koje se lako razvlači:

“Najvažnije je brašno. Treba tijesto i dobro da se umiješa, da omekša. Procedura je zimi i ljeti drugačija. Ljeti se mijesi tvrđe tijesto, da sporije nadolazi, zimi mekše, da brže nadođe. Aditiva nema, a dodatak je samo malo soli. To je sve, uz spretne ruke.”

Spretne ruke oklagijom najprije razvijaju tijesto, a onda se kore razvlače na velikom stolu, sijeku, te peku-ako su u pitanju kore za pite, ili suše-za baklavu. Radni dan počinje prije 7.

“Čim dođem mijesim tijesto, radnja se otvara u 8. Prije toga se odvija procedura nadolaženja tijesta, pa razvijanje, pečenje i sušenje, da sve bude svježe. Ako ima posla, znao sam i u 5, 6 otvarati. Kad nema, onda radimo polako, po potrebi.”

Za stari zanat koji je na našim prostorima gotovo izumro, kaže Zoran, kćerke nisu zainteresovane. Obrazovanje i život ih vode drugim putevima. Zorana ne zanima megalomanska proizvodnja. Kaže, ne bi to mogao postići, a samim tim ne želi da gubi na kvalitetu. Zadovoljan je starim mušterijama i uživa u čarima zanata koji je dobio u nasljedstvo, a i stalni kupci čine da jedinstvena koradžijska radnja u Bijeljini odolijeva zubu modernog vremena. 

(BN)