Narodna kazivanja – Makaveji na Gromiželju

Od kada je naseljena Semberija močvara Gromiželj, u kojoj nikada ne presušuje voda, nedaleko od ušća Drine u Savu, uvijek je svojom tajanstvenošću privlačila pažnju ravničara i znatiželjnika. Ispredene su brojne priče, pa je Gromiželj tako ušao u legendu, a uvijek se u svim selima između dvije rijeke pominje baš četrnaestog avgusta na pravoslavni praznik Sveti Makaveji.

Republika Srpska 14.08.2020 | 22:21

Gromiželj je u ataru Velinog Sela. Elipsastog je oblika i obuhvata preko sedamdeset hektara zemljišta; jasenove i jošikove šume, šipražja i, na sredini, Laketića vir, neku vrstu jezera oko pola hektara. Nekada nije bilo tako. Voda u Gromiželju je zauzimala skoro svu njegovu površinu, ali opadanje meliracionih kanala i klimatske promjene uticale su da se močvara svede na samo taj glasoviti vir. 

Prema naučnim istraživanjima Gromiželj je postojao u veoma davnoj prošlosti naše planete – vjeruje se čak i oko četiri stotine miliona godina, jer u njemu živi raritetna ribica ubmra krameri ili mrguda, koja potiče iz tog dalekog vremena.

Da je Gromiželj zaista rijetko i endemsko stanište osim umbre krameri potvrđuje i postojanje brojnih rijetkih biljka sa crvene liste, za koje se donedavno mislilo da uopšte ne postoje u Evropi, te da su i veoma rijetke i u svijetu. Prije petnaestak godina zvanično je utvrđeno da je Gromiželj jedna od rijetkih ravnčarskih tresava u Evropi u kojoj je sačuvano to neprocjenljivo blago – mrgudu i floru.

Zbog toga što je riječ o tresetištu na podzemnim vodama, tlo u Gromiželju je nestabilno, pa se očas, bar je tako ranije bilo, može propasti u njegovu dubinu. Smanjenjem nivoa tih voda sada je riskantno hodati samo oko Laketića vira. 

Prema jednom od brojnih mitova vjeruje se da je Gromiželj ustvari nastao što je na tom mjestu potonulo naselje bezbožnika iz koga se u noći uoči Svetih Makaveja javlja iz njegovih dubina tajanstveni, iščezli, onostrani svijet, ali i da se uoči Bogojavljena, u januaru, u njegovoj blizini pojavljuje plavičasti plamen na mjestu gdje je nekada zakopano ogromno blago. 

- Tako se, pripovijeda nam Milivoje Tomanić Šiljo iz Velinog Sela, uoči Makaveja čuje vršalica, mukanje goveda, njiska konja, blejanje ovaca, dovikivanje čobana, lavež pasa, svatovsko podvriskivanje, pjesma i svirka i još mnogo drugih glasova.
To ponoćno javljanje podzemnog svijeta oduvijek raspaljuje maštu ravničara.

Priča se da je selo potonulo u vrijeme vršidbe pšenice, dakle ljeti, pa da su osim radnika u dubini Laketića vira ostali svi mještani tog ukazanog mjesta. 

Priča se i da su preko Gromiželja prolazili i svatovi. Vodili su djevojku koja je natjerana da se uda za nedragoga i da je oteta od momka koga je voljela, pa je na tom mjestu proklela svatove i svi su, zajedno s njom nesrećnom,  potonuli u vode ove tresave.

Kazuje se i basnoslovnom blagu, koje je, zajedno sa silnicima, razbojnicima i pljačkašima, potonulo u ovoj močvari.

Tako su neslavno prolazili svi zlodusi, krvnici, nasilnici i tuđinske vojske jer su tuda progonili čestit svijet i nevoljnike. Događalo se, vele, da bjegunac bezb jedno pred potjerom pređe preko močvare, a da progonitelji propadnu u zemlju.

Postoje i istinite priče o tome kako tajanstveni Gromiželj u posljednja dva vijeka, kada su nastajale sve zanimljive kaže o njemu, zaista pomogao mnogima da se sakriju u njegovom prostranstvu i da prežive. Čak se i poimence zna ko se sve iz ove ravnice krio u Gromiželju pred potjerama, vojskama, krvnicima i goniteljima, jer niko od njih nije smio da zagazi u močvaru, pa čak ni na mjestima gdje je bilo drveća i proplanaka sa zelenom travom, najopsnijim mjestima za propadanje. Tako je bilo u svim bunama, ustancima, nemirima i u oba svjetska rata. 

Ima i priča o bijeloj čaplji koja se nastanjuje u ovoj močvari. Naime, u Gromiželju su živjeli pobožni brat i sestra, pa kada je došlo vrijeme da se djevojka uda trebalo joj je pripremiti vjenčanicu ii odjeću. Bili su sirotinja je bila da više nije imalo kud, pa je njen brat krenuo u svijet da zaradi novac za sestrinu opremu.. No, kako to biva u ovakvim kazivanjima, brat se nije dugo vraćao. Sestra ga je čekala i tugovala. Prolazili su dani, mjeseci i godine, a njega nije bilo, pa se djevojka od čekanja i prevelike tuge pretvorila u prelijepu bijelu čaplju raskošnog perja.

A Sveti Makaveji i zašto se taj podzemni svijet Gromiželja javlja baš uoči tog praznika? To malo ko zna objasniti. Vjeruje se, ipak, da je to povezano sa pobožnošću ljudi ovoga kraja, sa očuvanjem vjere, sa zaštitom porodice i čestitosti, jer su Makaveji bili starozavjetni svetitelji i mučenici iz drugog vijeka prije nove ere.

Knjige o životu sedmorice braće Makaveja Avima, Antonina, Gurija, Elezara, Evsevona, Adima i Markela sastavni su dio Svetog pisma. Sveti mučenici Makaveji, njihova majka Solomona i učitelj Eleazar stradali su 166. Godine p.n.e. kada ih je pogubio imperator Antioh  Epifan.

Postoje i brojni narodni običaji vezani za braću Makaveje, i pominje se da se pred ponoć uoči tog praznika na trenutak otvara nebo, pa da se tada i javlja taj iščezli podzemni svijet.

U našem narodu je običaj da se na Makaveje sve lijepo raditi bosiljkom, za koji se smatra da je božija biljka, a posebno je značajno da se bosiljak stavi u kuvano jelo. 

U Semberiji Makaveji se zovu Makivije i to je zavjetni praznik, jer se, prema predanju, ne smije kupati u velikim, otvorenim vodama, u Semberiji u rijekama Savi i Drini jer toga dana neka tajanstvena sila kupače vuče na dno. 

Prema legendi nekada su se na Makaveje kupale tri djevojke iz Velinog Sela, pa su se dvije odmah utopile, a treća je uspjela da se spase. Iz dubine Laketića vira (Laketići su potomci hercegovačkih doseljenika iz okoline Nevesinja koji su u ravnicu stigli krajem osamnaestog vijeka. Žive u susjednom Brocu, a imaju grunt kod Gromiželja), čuo se glas: 
- Makivije, Makivije, smakni jednu, smakni dvije, treću ne davi, pusti je da javi.

Zašto su Semberci, potomci hercegovačkih gorštaka, stvorili takvu priču, ne zna se? Vjerovatno u želji da uplaše djecu da ne prilaze tajanstvenom Gromiželju? Ili se tako nešto stvarno  i dogodilo? Ko to zna?

Gromiželj je vjekovima mirovao. Potkad štitio i spasavao, ponekada kažnjavao i gutao, ali je uvijek prema njemu gajeno veliko poštovanje.Nikoga ga nije skrnavio.

Kada se prije dvadesetak godina zvanično utvrdilo da u njemu živi ta raritetna tamnobraon ribica, koje još jedino ima u Prirodnom rezervatu „Zasavica“ na sjeveru Mačve, te u vodama Dnjepra i Dnjestra, poraslo je interesovanje za Gromiželj, pa su započeta i naučna istraživanja, te da njegova tajanstvenost ima veze i sa time što je on tresetište.

Pokrenute su brojne aktivnosti da se ovaj biser prirode zaštiti, da se sačuva mrguda i biozajednica oko njega. 

A kako to biva štošta je urađeno ali ostalo sporo napreduje.Naučnici su uradili svoje, vlasti ponešto, ali prijeti opasnost da Laketića vir presuši, jer mu ponestaje vode.
Valjda će biti duševnog i pobožnog svijeta da to ne dozvoli? On i jeste bez novca, ali je istrajan da sačuva Gomiželj, mrgudu i crnolistu jošiku, jovu ili johu čiji list u vodi omogućava mrgudi da preživi.

Ako se to ne bi uradilo onda bi sve to nestalo, izblijedile bi priče o tajanstvenom tresavi – sve bi vremenom bilo zaboravljeno. Samo bi poneki sačuvani tekst, televizijska reportaža i fotografija svjedočili o njemu. A kolika bi to šteta bila? Gromiželj je preživio milione godina – treba ga zaštititi.

A da li se prošle noći oglašavao taj iščezli gromiželjski svijet? Ne zna se, jer niko nije prilazio močvari.

Zasigurno se javljao u kazivanjima onih koji ga poštuju i štite, pa i u ovoj našoj priči.

(BN)