Most kod Rače: Nijemi svjedok užasa i patnje

Od kada je izgrađen tridesetih godina prošlog vijeka čeličnom kolosu – mostu preko rijeke Save kod Rače – usud je odredio da bude nijemi svjedok užasa i patnje, stradanja i pogibelji, bježanije i ropstva, progona i zloduha, gladi i sirotinje. Kako od tada tako i do današnjeg dana. 

Republika Srpska 07.08.2020 | 07:29

Možda mu je to usud odredio zato što je, sa semberske strane, oslonjen na grunt izbjeglih hercegovačkh nevoljnika na razmeđi osamnaestog i devetnaestog vijeka, koji su i tada bježeći od progona i pošasti, sa sepetima na izgladnjelim konjićima punih uplašene djece, nakon višemjesečnog lomatanja gorštaci, stigli do široke rijeke. Nisu je mogli prebroditi I nastaviti put dalje, pa su se tu i okućili. Tako su nastali Velino Selo, Brodac i Jelaz - sela potomaka nekadašnjih izbjeglica.

To je bila prva patnja srpskog naroda koja je ostala u kolektivnom sjećanju sadašnjih ravničara. Ali su upamćene i mnoge druge nevolje kojih je bilo napretek kroz čitava dva vijeka – devetnaesti i dvadeseti: paljevine, progoni, osvete, poplave, glad, zloglasni austrougarski pogranični policajci finansi, silnici i horde mnogih okrutnih carevina i vladara.
Sve do izgradnje čeličnog mosta, preko velike rijeke, u sva doba i nedoba, spasavalo se čamcima, plivanjem, plutanjem na panjevima i deblima, na snopovima kukuruzovine i trske.

Činjeno je tako kada god naiđu progonitelji, bune i ratovi, ali i kada se god prohtije nekom silniku da udari na goloruki narod. 

Most je završen 1932. godine i dobio je ime Most kraljice Marije, jer ga je svečano u saobraćaj pustio kraljevski par Marija i Aleksandar Karađorđević. Mislilo se tada da više nikada na tom mjestu neće biti nevoljnika, stradalnika i progonjenih.

Ali, avaj! Usudom je, valjda, čeličnom kolosu, koji se kao ogroman orao, natkrililo nad rijekom i ćvrsto ukopao temelje (zario kandže) u sembersku i isremsku ravnicu, bilo određeno da se u njega ugrade svi raniji vapaji, jauci, strahovi i stradanja nedužnog naroda, ne samo iz ravnice sa njegove desene strane, nego i iz dalekih daljina...

Tako je most i postao svjedok tih nevolja koje su se događale i do dnašnjih dana.
U vrijeme Drugog svjetskog rata most je miniran na sremskoj strani i postavljena je jaka granična straža NDH-a, a Sava je nosila čitave splavove umorenih u zloglasnom logoru Jasenovac.

Tjelesa zatočenika zastajala su iza dva kamena stuba na koje se preko rijeke oslanja most. Neki kolibari iz semberskih lugova odvažili su se da se čamcima navezu na rijeku i da dugim motkama odgurnu mrtve da plutaju dalje niz rijeku, koja je, kao I most, usudna i svijedok mnogih stradanja. Učinili su to kod oba kamena stuba.

Onda su nastupila mirnodopska vremena. Preko mosta je 1952. godine prešla željeznička pruga od Šida do Bijeljine, pa su tu na njemu stvorena velika vrata kroz koja su Semberci i Majevičani išli u bijeli svijet, a u ovaj kraj dolazio taj bijeli svijet donoseći blagostanje, zbližavanje ljudi, ekonomski napredak.

Tada je taj bijeli svijet bio duševan i miroljubiv. Bilo je i hljeba i s hljebom., pa su se omanjile I brigade sirotinje koje su išle preko rijeke na kopanje, berbu kukuruza i vađenje šečerne repe u Vojvodini. Preko mosta išlo se u zapadnoevropske zemlje. I sada tamo ima mnogo ravničara i brđana. 

Mladi iz obje ravnice na mostu su se nadmetali ko će vještije i spretnije da načini skok sa njegovih stubova u rijeku, a ko da se odvaži i da se popne na jedan od dva njegova visoka vrha. Ti drugi mogu se izbrojati na prste ruku.

A onda opet dođe vrijme bježanije. Velike, prevelike, teške, bolne i opake – tačno dva vijeka kasnije od kada su na to mjesto stiglii nevoljnici iz hercegovačkog krša. Prvo u maju 1995. godine spasavali su se Srbi iz zapadne Slavonije, a onda nakon tačno tri mjeseca te iste godine, početkom avgusta čelični kolos opet osjeti još jedno, ali do tada jako usudno svoje određenje – da bude nijemi svjedok neviđenog stradanja jednog naroda.

Desetak dana tekla je preko njega išlakolona izbjeglica iz Banije, sa Korduna, iz Like, Dalmacije i drugih krajeva – protjerala ih je “Oluja”.

I svi nađoše spas preko rijeke. Prije nekoliko dana neki od njih došli su ponovo na čelični most spasa, na obilježavanje tog nemilog događaja – tačno dvadeset i pet godina kasnije, sa svojim crvenim traktorima, u njihovim prikolicama  sačuvanim starim automobilima kojima su se spasli.

Bili su tu čelnici Republike Srbije, Republike Srpske i Srpske pravoslavne crkve. Postavljena je spomen-ploča na mostu i bačenii su vijenci u rijeku za sve stradale u toj koloni - u ponovljenoj “Petrovačkoj cesti” s kraja dvadesetog vijeka. Čuli su se i stihovi Kulenovićeve “Majke Knežpoljke”…

A onda se, zahvaljujući svremenoj tehnici, na nebu iznad čeličnog kolosa, široke rijeke i obje ravnice pojavio lik Bijelog anđela. Natkrilio je sav taj usudni kraj. 

Valjda je time konačno otklonjeno usudište da preko mosta na rijeci Savi, u bročanskim lugovima kod Rače, više nikad ne bude bježanije, nevoljnika, stradalnika i prognanika – nego da poteknu mirni zemaljski dani, ne samo na tom mjestu nego u cijelom svijetu i za sve narode? 

Da most bude svjedok radosti, sitosti i svatova. Da preko njega opet narod s juga ide u miroljubivi bijeli svijet, a da taj svijet ponovo, široka srca, dolazi sa sjevera – jer se tu pojavio Milešavski Bijeli anđeo i donio blagoslov da nastupe mirna vremenaa  pjesme i svatova, mladosti i sitosti, radosti I ljubavi. 

(BN TV / Tihomir Nestorović)