BiH je zemlja u kojoj vladaju kleptokrate poput Dodika!

Bosna i Hercegovina je zemlja kojom je nemoguće vladati, gdje sve što je vrijedno, među sobom dijele, elite na čelu s kleptokratima poput Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.

Republika Srpska 27.07.2020 | 11:56

U zemljama Jugoistočne Evrope učvrstile su se hibridne demokratije, kleptokratije i mafijaške države. No, nikakvih promjena neće biti dok su Evropskoj uniji takve „elite“ prihvatljive.

Crna Gora i Srbija su u pristupnim pregovorima s Evropskom unijom. U martu je dogovoren početak pregovora i sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Bosna i Hercegovina je predala zahtjev za članstvo, a Srbija blokira svaki napredak Kosova, piše Gudrun Steinacker.

Ovo je jedna strana procesa proširenja Evropske unije. No, kako stoje stvari sa zagovaranim vrijednostima: demokratijom, vladavinom prava i održivim razvojem u praksi?

Postoji „napredak" od 1989. iako je usporen ratovima tokom raspada Jugoslavije. S izuzetkom Kosova, postoji sloboda putovanja za „zapadnobalkansku šestorku", što građani koriste kako bi vidjeli gdje će emigrirati.

U lancima supermarketa, koji su mahom u njemačkim rukama, prvenstveno se mogu naći uvozne stvari, a jedva da ima domaćih proizvoda. Jedinstvenoj prirodi regije štetu nanose korupcionaški građevinski poduhvati, gradnja malih hidroelektrana, krčenje šuma, krađa zemljišta i nekontroliran razvoj turizma.

Obrazovanje i zdravstvo su na užasno niskom nivou, nezaposlenost je ogromna. Mnogi ne bi mogli preživjeti bez novca koji im stiže iz inostranstva i veoma prisutne sive ekonomije. Vrijeme je da se kaže da je neoliberalna tranzicija na Balkanu propala.

Veoma niska izlaznost na izborima u Srbiji, Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji izraz je dubokog nepovjerenja u demokratiju. Demonstracije u Beogradu narušile su „blistavu" izbornu pobjedu vladajuće stranke predsjednika Aleksandra Vučića.

Sjeverna Makedonija je, nakon prljave izborne kampanje, suočena sa skoro nemogućim formiranjem vlade. Katica Janeva, nekadašnja uzdanica i specijalna državna tužiteljica, optužena je zbog korupcije. U isto vrijeme se po Skoplju kočoperi Sašo Mijalkov, bivši šef tajne službe i rođak bivšeg premijera Gruevskog, nekada strašni Capo di Capi i jedan od najbogatijih poduzetnika. Nikola Gruevski uživa u svom bogatstvu u egzilu u Budimpešti.

Bosna i Hercegovina je zemlja kojom je nemoguće vladati, gdje sve što je vrijedno, među sobom dijele, elite na čelu s kleptokratima poput Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.

Albanija i Kosovo su u konstantnom kriznom modusu. Izabrani kosovski premijer Albin Kurti svrgnut je s vlasti američkom intrigom, kosovski predsjednik Hašimom Tačijem suočen je s optužnicom za ratne zločine, što, pak, albanski premijer Edi Rama vidi kao napad na sve Albance.

Malena Crna Gora, u kojoj se u septembru održavaju izbori, podijeljena je apsurdnim sporom oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti između ultrareakcionarne Srpske pravoslavne crkve i klike okupljene oko dugogodišnjeg vladara Mila Đukanovića.

I koga, onda, čudi što nestaju milijarde Evropske unije, Evropske banke za obnovu i razvoj, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i drugih organizacija?

Od 1989. su se etablirale hibridne demokratije, kleptokratije i mafijaške države. Ekonomist srpskog porijekla Branko Milanović pisao je na svom blogu o „višestranačkim kleptokratijama"; politolog Jasmin Mujanović je u svojoj knjizi „Glad i bijes" to označio kao „elastični autoritarizam"; predsjedavajući "Transparency Internationala u BiH" Srđan Blagovčanin u aktuelnoj studiji govori o „vladavini kartela".

Vedran Džihić iz Austrijskog Instituta za vanjsku politiku kaže da se na izborima u Srbiji radilo o „lažnoj demokratiji i umjetnosti iluzije".

Nažalost, ni u pojedinim državama Evropske unije situacija ne izgleda nimalo bolje. One su samo imale sreće da su pravovremeno postale članice kluba, kao, naprimjer, Rumunija, Bugarska, Malta, Kipar, Mađarska i Poljska. Mađarski sociolog Balint Magyar označio je 2016. svoju zemlju kao „postkomunističku mafijašku državu". Njegovi kriteriji se mogu preslikati i na „šestorku Zapadnog Balkana".

Briselski donosioci odluka i njihova birokratija se, zbog drugih prioriteta, o tome skoro uopštee ne brinu. Ali, zaista i nema mnogo smisla opominjati Balkan da se drži „osnovnih pravila" reformi, kada je zemlje EU, a i Njemačku, baš briga za pravila čim se dirne u njihove interese.

Evropski stranački savezi, a posebno Evropska narodna stranka i Stranka evropskih socijalista, igraju opasnu ulogu aranžmanima s kleptokratijama na Balkanu. Jer, jednostavno je pogrešno označiti balkanske stranke kao konzervativne, hrišćanske, liberalne, socijaldemokratske ili socijalističke i tako ih svrstati u porodice stranaka.

Takozvani Berlinski proces, koji je počeo 2014. sa mnogo elana i dobrim izgledima, nije izrodio ništa posebno; bilo je to ono čuveno 'tresla se gora, rodio se miš'. No, organizaciju za razmjenu mladih RYCO (Regional Youth Cooperation Office), koja je bila skoro jedini konkretan rezultat procesa, time ne bi trebalo obezvrijediti. Jer, ona za svoju egzistenciju može zahvaliti angažiranim predstavnicima civilnog društva.

Težnje za infrastrukturnim projektima su ostale na papiru, dok Kina gradi autoputove, željezničke mreže i mostove, ponekad čak i uz podršku EU, i mami države u dužničku zamku. Održivost ovih projekata je nešto sasvim drugo. Ali, oni savršeno pašu za „nestanak" mnogih miliona.

Zbog toga ni balkanskim elitama, a ni njihovim evropskim partnerima nije u interesu da se radi na održivom razvoju, prilagođenom klimatskim promjenama i ugroženom biodiverzitetu.

Stoga je krajnje vrijeme da se u osnovi preispita politika Evropske unije prema Balkanu. To se neće urediti jednom novom „metodologijom" pristupanja EU. Korumpiranim elitama u politici i privredi se mora suprotstaviti. Oni bi morali biti pozvani na sopstvenu odgovornost. A to se može uraditi samo u saradnji s, doduše slabim, ali raznolikim i životnim civilnim društvom.

Jer, dok god se mladima nudi mogućnost između prilagođavanja i emigracije, neće se moći zaustaviti egzodus dobro obrazovanih.

Konačno je potrebno da se smogne hrabrosti, kako u Bruxellesu, tako i u Berlinu i Parizu, da se otvoreno razgovara s balkanskim elitama. Ali, to, takođe, znači da bi trebalo uvidjeti vlastite deficite i krenuti u borbu protiv njih. Jer, status quo je fatalan.

(Gudrun Steinacker provela je 13 godina na Balkanu između 1976. i 2016., na kraju kao ambasadorica Njemačke u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori)

(DW)