Vanekov mlin - svjedok vremena naprednih ideja

Jedan od svjedoka vremena koje više ne postoji je Vanekov mlin u Bijeljini. Danas, ova zgrada je ruina o kojoj Bijeljinci ne znaju mnogo. Interesovanje za njega pokazuju samo građevinski preduzimači, i to zbog parcele na atraktivnoj lokaciji. A priča o, tada najsavremenijem dostignuću-paromlinu počinje 1888. godine, kao ideja čovjeka koji se zvao Franc Vanek, koji se u Bijeljinu doselio iz Njemačke.

Republika Srpska 23.07.2020 | 13:32

Modernizacija Bijeljine, od kasabe do modernog grada, nije se desila preko noći, niti je počela skoro, kako se nekada može čuti. Počela je u drugoj polovini XIX vijeka kada su se u Semberiju doselili ljudi iz Austrije, Njemačke, Mađarske i donijeli sa sobom i brojne novotarije.

Prava revolucija u Bijeljini desila se 1888. godine. Franc Vanek, ili Franjo kako su ga Semberci nazvali, živio je u Novom Selu, tadašnji Francjozefsfeld, koje je bilo naseljeno pretežno njemačkim stanovništvom. Kada je, na tadašnjoj dalekoj periferiji grada, na početku novoselskog puta počeo da gradi neobičnu i za to vrijeme ogromnu građevinu, mnogi su mislili da je poludio. 

“Stanovnici Bijeljine su bili zapanjeni, kako će to sad žito da se melje na novi način, a ne na vodenicama, potočarama ili riječnim mlinovima. Mlin je građen oko 2 godine. Kada su mašine dovezene u ovaj, za tadašnje vrijeme, ogroman i impresivan objekat, desilo se pravo čudo, jer se pokazalo da je ovakav mlin mnogo ekspeditivniji, te da “traži” puno žitarica. Stoga se, na neki način počela mijenjati i proizvodnja, ljudi su počeli puno više zasijavati ovih kultura”, pojašanjava Tanja Lazić, muzejski saradnik u Muzeju Semberije.

Radnici Vanekovog mlina

Puna cigla, od koje je građen, neprekidno je stizala iz Devaldove ciglane, koja se nalazila na današnjem prostoru Pet jezera, a građevina je nicala kao pečurka poslije kiše. Prvo zgrada sa paromlinom, a potom i Upravna. Ideja o mlinu koji ne pokreće voda, nego vodena para, bila je Sembercima u početku teško shvatljiva.

Vaneka to nije obeshrabrilo, vjerovao je u svoju zamisao. Čim je zgrada bila završena, u Pešti kupuje tada najmoderniju spravu za pravljenje brašna-paromlin. Kako je od Pešte stigao u Bijeljinu, posebna je priča. Prvo brodom, a onda volovskom zapregom, a stanovnici sela kroz koje je povorka prolazila su izlazili na ulice da vide čudo.

“Mašine za objekat su dovožene Dunavom i Savom, pa je onda, prema zabilješkama, velika zaprega sa preko 20 volova vukla te dijelove iz Rače do Bijeljine, pa se to ovdje sklapalo”, kaže Lazić.

Mlin je u početku radio zagrijavanjem vode na drva, ali je ubrzo otvoren i rudnik u Ugljeviku. Kada je, nakon par proba u julu počeo da radi, bio je to najveći i najbrži mlin u ovom dijelu Bosne. Jedna po jedna vodenica na vodu, počela se gasiti.

“Ovaj mlin je bio i inicijalna kapisla za druge bogate Bijeljince, trgovce, veleposjednike, da počnu da grade slične mlinove, pa su se tako posle izgradili i Mlin Gavrić, kasnije i Ivković. Svi su do Prvog svjetskog rata veoma uspješno radili”, navodi muzejski saradnik Tanja Lazić.  

"Aždaja", koja je u periodu između dva rata zapošljavala stotinak radnika, vremenom se ugasila, a paromlin zamijenili novi oblici proizvodnje. Vanekov paromlin je teško preživio „mlinarsku krizu" između dva svjetska rata, a potom je uslijedila okupacija, pa nacionalizacija.

“Nakon Prvog svjetskog rata i svjetske ekonomske krize, mlin više nije radio velikim kapacitetom, ali jeste održavao stanje i bio na usluzi ne samo Sembercima nego i okolini. Nakon Drugog svjetskog rata mlin biva nacionalizovan. Po kazivanju jednog Bijeljinca, svjedoka tih vremena, jedan od Vanekovih sinova, kao učesnik u Narodno-oslobodilačkoj borbi i antifašističkom pokretu,  biva postavljen za direktora mlina u Sremskoj Mitrovici”, kaže muzejski saradnik Tanja Lazić.  

Vanekov mlin 2020. godine

Nakon Drugog svjetskog rata i nacionalizovanja, mlin pripada “Žitoprometu”. Danas, kategoriji “industrijskog nasljeđa” i kao takav nalazi se na privremenoj listi spomenika kulture Komisije za nacionalne spomenike BiH. 

“Da li će se ovom kompleksu pružiti prilika u budućnosti, kao što je to bio slučaj sa Sokolskim domom prošle godine, da sa te privremene liste, eventualno pređe na zvaničnu listu Spomenika kulture, pokazaće budućnost. Nažalost, svjedočimo da je stanje u kompleksu jako, jako loše i tužno je što nije bilo, u prethodnim decenijama, kada je ovaj kompleks već bio napušten, više građanske inicijative ili sličnog za njegovu rehabilitaciju u pravcu, možda nekog kulturnog centra ili nešto slično kao što se to dešava u svijetu”, kaže Tanja Lazić.

Porodica industrijalca Franca Vaneka

Vizionar i čovjek promjena u Bijeljini, Franc Vanek, je sahranjen u kapeli na Katoličkom groblju. Priča kaže da je  imao tri sina, niko od njegovih potomaka ne živi u Bijeljini. Jedino što je ostalo zabilježeno je da je jedna od njih, sestra Bernadet koja živi u samostanu u Salzburgu, posjećivala Bijeljinu. Vanekov mlin je sada ruina za koju interesovanje pokazuju samo građevinski preduzimači, a i to zbog parcele na atraktivnoj lokaciji. I tako propada zgrada, koja je spomenik jednog doba i ostaje priča-bio jednom jedan mlin...

BN TV