Ispovijest iz Lore: Sunce i ja smo bili jedno

Saša Keser iz Laktaša bio je jedan od mnogobrojnih Srba, zarobljenika, koji su završili u zloglasnoj Lori u Splitu.

Republika Srpska 28.06.2020 | 15:23

Zarobljen je u Hrvatskoj kao dvadesetogodišnji pripadnik Jugoslovnske narodne armije, nakon odredjene torture zatvoren je u Loru, gdje je doživio strahote o kojima ne rado govori. Uprkos preživljenom u jednogodišnjem zarobljeništvu, na slobodu je izašao fizički i psihički jak, zasnovao porodicu i sretno živi sa suprugom i dvoje djece. Mnogi nisu izdržali. I upravo danas, na veliki praznik Vidovdan, otvorio je srce da sa drugima, kaže, podijeli dio svog doživljaja u Lori, za divno čudo, bez ikakve patetike ili traženja sažaljenja. Naprotiv, Saša je svoje mučenje i iživljavanje u zatvoru povezao sa crtanim romanima koje je čitao u djetinjstvu, doživljavajući kao okrutnu igru izdržljivosti čovjeka.

“Kad sam bio ratni zarobljenik u Lori, jedna od omiljenih igara i razonoda naših nadahnutih čuvara - a raspolagali su nevjerovatnim arsenalom kreativnih igara - bila je gledanje u sunce. Postrojili bi nas u krugu i naredili da gledamo u užareno ljetno sunce. Neposlušni i oni koji ne bi mogli da isprate tehničke zahtjeve položaja, dobili bi po glavi, slabinama, bubrezima... Stražari bi stajali pored nas u hladu sa zaštitnom opremom, kapama, naočalama. Poput zen učitelja koji štapom ispravljaju poze meditanata u zen manastirima, pratili bi pažljivo ko izvodi vježbu pravilno i pendrecima vršili korekture poza. Znala je ta Surya Yoga (jogijska disciplina kod koje praktikanti gledaju u sunce određeno vrijeme u rano jutro i u veče) da traje i satima ponekad. Ne znam kako nismo oslijepili, nemam pojma. Mi smo u sunce gledali usred dana, kad je najjače. I satima tako... Istini za volju, davali su nam pauze, odvodili nas u hlad da odmorimo. Davali vode. Znali su da bi moglo biti povreda ili sunčanice ako ispočetka budemo predugo gledali u sunce. Reći će medicinari, i neki skeptici - nemoguće! Pa, evo ja sam dokaz, a i mojih 20-tak drugova da je moguće. Nisam bio sam. I vratiću se na moje ljetovanje, a bogami zimovanje i proljetovanje u Lori još jednom da potkrijepim ono šta sam htio da kažem.

Kao i većina predratnih klinaca na ovim prostorima gutao sam stripove koje smo mi zvali romani: Lunov Magnus Strip, Zlatna Serija, Alan Ford, Stripoteka... Omiljeni likovi: Zagor-te-nej, Blek Stena, Komandant Mark, Konan, pa i Kapetan Miki (neprevaziđeni Smuk i Salaso). Izvini Kene Parkere...

Dok sam tako čitao te stripove, primijetio sam da crtači često prikazuju užareno, ljetno sunce - recimo u scenama u kojima nema ni oblačka, u pustinji - kao jasno ocrtanu loptu sa isprekidanim polukružnim linijama okolo, nešto kao višestruki isprekidani oreol oko sunca. Nije mi to nikako bilo jasno, jer kad god bih pogledao u sunce sve što bih vidio, ili bolje reći registrovao, bila je jaka, gotovo bolna zasljepljujuća svjetlost u kojoj bi se sunčev krug pojavio samo na momenat i nestao u bljesku. Nikad nisam mogao da gledam u sunce duže od možda jedne sekunde. Bol je bio jak i sljepilo koje je slijedilo je trajalo poprilično dok se vid ne povrati. Otkud crtačima stripova onda te isprekidane linije oko sunca? I kako to da je sunce tako jasno prikazano kao krug sa tim oreolima?

U maju 1995. otišao sam u ašram (sveta mjesta na istoku poput manastira u kojima duhovni tragaoci idu da vježbaju jogu i druge duhovne discipline da bi doživjeli prosvjetljenje) Lora u Splitu. Kad smo prvi put počeli da vježbamo za prosvjetljenje, mislio sam da ću oslijepiti. Nisam mogao gledati u sunce duže od sekunde, dvije. Motivisani majstori iz vojne policije sa sve korekturnim palicama su nam bili na raspolaganju i svojski se trudili da svi zauzmemo pravilne asane (jogijski položaji): oči širom otvorene, pogled uprt pravo u sunce. Isprva je bilo teško. Kao i svako vježbanje i svaka vještina koja se uči prvi put. Oči su se same zatvarale, jako su suzile, glava je klonula…

Nezamislivo privikavanje…

Ali malo po malo, dan za danom, osjetio sam kako polako ovladavam vještinom. Odjednom sam mogao da gledam u sunce i cijeli minut, možda i duže – koliko sam mogao sam brojati. Vremenom sam, spontano, počeo da brojim udahe i izdahe kako bih skrenuo pažnju sa bolova i peckanja u očima. Postajalo je sve lakše i izdržljivije. Primjetio sam da i moji drugovi slično rade, da i oni mogu s lakoćom da izdrže gledanje u sunce i nekoliko minuta. Oči su se valjda privikle, ne znam. Kasnije su naši majstori primijetili da nam je ovaj tapas (fakirska disciplina poput ležanja na ekserima ili stajanja na glavi danima) postala lagana, da smo je valjda savladali, pa su prešli na druge vrste joga, poput jedenja crva, spavanja u psećim kućicama, lajanja na zvijezde (bukvalno), pjevanje hrvatskih domoljubnih sutri (sveti stihovi u budizmu) kao što su Ustani bane, Evo zore, evo dana itd.

Međutim, jedno zapažanje me je nevjerovatno pogodilo. Bio je to momentalni satori, zen prosvjetljenje u punom smislu: u jednom trenutku, ne znam koliko je vremena prošlo od kako smo počeli da gledamo u sunce, možda desetak dana, sunce je polako počelo da od bezoblične užarene mase koju sam primjećivao kao razlivenu blještavu zlatnu tintu, polako poprima oblik kruga sa sve polukružnim linijama okolo. Kao u stripovima. Bam!!! Nevjerovatno! Htio sam da skačem od radosti. Možda zvuči apsurdno, možda i jeste, ali ovo otkrovenje me je toliko uzdrmalo da sam počeo da se tresem, da plačem od nekog silnog uzbuđenja. Stražar je primjetio da nešto nije u redu sa mnom, vjerovatno je pomislio da me je pukla sunčanica, pa me je odveo u hlad da odmorim. Da, nismo svi isti.

Kad sam nastavio sa praksom, i sve do kraja praktikovanja Surya Yoge u ašramu u Splitu, uživao sam u mom okruglom suncu sa polukružnim, isprekidanim oreolima. Baš kao na karikaturama i u stripovima. Bilo je predivno, gotovo nestvarno. Postojalo je samo sunce i ja. U stvari, polako, izgubio sam i taj osjećaj sunce-ja. Bilo je samo sunce, ili samo ja, ili i jedno i drugo odjednom, ili ni jedno ni drugo, nemam pojma. Ja i sunce smo bili jedno.

Počeo sam da uživam u mučenju dok sam bio ratni zarobljenik. Možda sam ja stvarno za ozbiljnu F šifru...

Kasnije kad sam izišao iz Lore, više nisam praktikovao jogu gledanja u sunce. Ponekad, doduše, u rano jutro, kad je vedar dan, malo se zanesem i gledam u sunčev krug, i uživam u njegovim oreolima. I opet se stopimo i budemo jedno. Ali sad sam primjetio i nešto novo: primjetio sam spektar boja, poput duge kako se radijalno širi, paralelno sa oreolčićima. Sad su tu dva sloja... Uzbuđen sam opet, kao nekada i možda ponovo krenem sa Surya Yogom, ko zna!

(BN/S. K.)