Režimsko podmetanje opoziciji je strah od buđenja naroda

Režimski mediji ne propuštaju ni najmanju priliku da pokušaju diskreditovati i omalovažiti opozicione lidere u Srpskoj, uvaliti ih u neko blato i klopku, poniziti i smanjiti ugled kod naroda.

Na meti režimskih medija u poslednje vrijeme veoma često je Draško Stanivuković, koga sistematski pokušavaju satanizovsti po nalogu Igora Radojičića, jer je jedan od ozbiljnih kandidata i konkurenata za gradonačelnika Banjaluke.

Tako je jedna fotografija sa skupa u Foči poslužila režimskom ATV-u, a potom njihovom pobratimskom Avazu i još nekim medijima u Federaciji, da krenu u novu hajku na Draška.

Možda nije obraćao pažnju, jer je velika gužva nakon svakog skupa i slikamo se sa velikim brojem ljudi, možda je bio neoprezan ali siguran sam da nije imao namjeru da bilo koga uvrijedi niti povrijedi nečija osjećanja.

Žao mi je što u gužvi nisam bio bliže Drašku da ga upozorim šta smjeraju, poučen režimskom pisanju iz Bratunca, jer režimski psi i plaćenici samo gledaju sa kim ćemo kako da se slikamo, kao da trebamo tražiti dosije od ljudi koji prođu da se fotografišu, kako bi osuli vatru.

Svjestan sam da je Podrinje posebno osjetljiva regija sa burnom prošlošću, velikim stradanjima na svim stranama, i u Prvom, i Drugom i poslednjem ratu, i treba sa pijatetom govoriti o svim nedužnim žrtvama, osuditi svaki zločin, jednako žaliti i „svoje“ i nedužne žrtve, pripadnike drugih naroda.

Prije Draška, isti momci prvo su tražili da se fotografišu sa mnom, ali sam to odbio, jer se vidjelo da su naknadno došli, bolje reći „upali“ na tribinu i uporno isticali zastavu iako su ih ljudi upozoravali da to ne rade i ne provociraju.

Pokušao sam im objasniti da je Drugi svjetski rat završen prije 75 godina, i da umjesto priče o četnicima i partizanima treba raspravljati o drugim suštinskim stvarima, lopovima, mafiji, otimačini, kulučenju a ne praviti incident kako bi se skrenula pažnja sa ključnih životnih pitanja.

Narodu je dosta svega, mnogo je veći problem prazan frižider i rastjerana djeca nego zamajavanje lažnim patriotizmom i zastavama.

Uporno izbjegavam da upadam u takve zamke, da se bavim marginalnim pitanjima kako bi se sa suštine i uzroka problema skrenula pažnja.

Puno će biti iskušenja, podmetanja, izazova i zamki u koje ćemo upasti, potpuno nesvjesno i nemamjerno, jer imamo posla sa zvijerima i ostacima stare UDBE koja je podmetanjima uništila živote mnogih porodica.

Volio bi da ljudi ne očekuju da budemo bezgrešni i savršeni, da samo gledaju hoćemo li neko od nas napraviti neku hotimičnu i nenamjernu grešku kako bi krenuli u hajku i rekli „svi su oni isti“ a mi smo dva suprotna pola po svemu!

Draško je mlad, nema previše političkog iskustva, ne obraća ponekad pažnju na neka podmetanja i podlosti, i ne treba mu sve uzimati za zlo ako nekad u žaru borbe napravi neku grešku, jer svi koji radimo griješimo, a sa druge strane sramno je odmah praviti  neki znak jednakosti i godinama tolerisati poharu koja opustoši sve pred sobom.

Koliko javnost zna biti okrutna i brutalna vidi se i na primjeru Vukote Govedarice. Da je bilo poštenog brojanja glasova danas bi on bio predsjednik, svi bi mu se dobili, dočekivali i tapšali po ramenu.

Nakon krađe i „gubitka“ na izborima mnogi su skočili da ga osude i napadnu, pa je tako i juče, nakon njegovog prvog nastupa i govora posle Opštih izbora, godinu i kusur dana, bilo puno komentara kao „šta će Vukota, otkud on, sad se šlepa uz mlade opozicionare..“

Padao sam, bio na dnu odbačen od gotovo svih, i znam koliko je važno dati ruku i pomoći čovjeku da se ustane, a ne skočiti na njega, okriviti za sve i udarati u glavu dok je na podu.