Njena životna priča neće vas ostaviti ravnodušnim

Životna priča Sabire Hašimović, ne ostavlja nikoga ravnodušnim i pokazuje da, bez obzira što sve životne okolnosti rade protiv vas, borbom, neodustajanjem i nepristajanjem na život bez otpora, možete se izdići iznad sopstvene sudbine i uspjeti uprkos svemu. Rođena i živjela u višečlanoj romskoj porodici, danas je ova hrabra 45-godišnja žena predsjednica Udruženja žena Romkinja u Bijeljini i radi u programskom sektoru  Udruženja građana “Otaharin”.

Republika Srpska 04.02.2020 | 13:07
Njena životna priča neće vas ostaviti ravnodušnim

Sabira Hašimović je odrasla sa bratom, ocem i maćehom, majka joj je nastradala kada je imala pet godina. Kaže da joj je otac, za to vrijeme bio čovjek naprednih shvatanja, pa se pobunio kada je poželjela da se sa 15 godina uda, smatrajući da je premlada. Ali, velika ljubav je pobijedila i Sabira se odlučuje na ovaj korak gdje su je čekale promjene, neimaština i okolnosti koje nije očekivala.

“Posle 2 godine braka, poželjela sam da imam dijete. Nažalost nije lako išlo, bila sam bolesna i muž i ja smo se borili 15 godina za potomstvo. Kada sam 2004. operisana u Berlinu, nakon toga sam ostala u drugom stanju, dobila sina, i bila sam presrećna. Muž i ja smo željeli neki drugačiji život, borili smo se za to i bili na dobrom putu...”, priča Sabira.

Taman kada joj se ostvarila najveća želja, njeno teško svijeno gnijezdo se ruši i slijedi novi udarac od koga se ni do danas nije oporavila. Kada je sin imao svega četiri mjeseca, izgubila je muža i ostala sama u dalekoj Švedskoj.

“Ostala sam sama sa sinom Ervinom. Nisam bila dobro, imala sam dva sloma živaca, htjeli su da me smjeste u bolnicu. Imala sam ja pomoć i braće, ali nakon godinu dana nisam tamo više mogla izdržati i poželjela sam da se vratim. Smatrala sam da su sada moja porodica sada muževljevi roditelji i da je sinu i meni mjesto uz njih, vjerovala sam da će sve biti u redu”, sjeća se predsjednica Udruženja žena Romkinja iz Bijeljine.

Ali nije bilo...naprotiv.

“Moj sin je imao godinu dana kada sam se vratila, roditelji pokojnog muža nisu htjeli da nas prihvate i tad je počeo pakao, još gori od onog koji sam preživjela...spavala sam na ulici, na muževom grobu, i tako sam preživljavala godinu dana po napuštenim kućama i objektima” sa sjetom u glasu prepričava period kojeg se nerado sjeća.

Živjela je od dnevnice, čistila kuće, unosila drva...a jedan trenutak iz ovog perioda života pamti kao napotresniji.

“Desilo se jedne prilike da ni toga nije bilo, niko me nije zvao, nisam imala dnevnice sedam dana i sedam dana sam gladovala...bez hljeba, bez ičega, čak ni djetetu nisam imala šta dati da jede. Nakon sedam dana više nisam mogla gledati dijete da mi traži da jede, dijete koje sam čekala 15 godina, a sad nema šta da mu dam da jede...To mi je najteži trenutak...Obratila sam onda jednoj komšinici koja se bavi poljoprivredom, da joj uradim nešto. Rekla sam da mi pare ne trebaju, da mi da samo kilogram krompira.

I tako sam radila, možete zamisliti sada, na 40 stepeni čitav dan na njivi, vadila krompir sa djetetom na leđima, a u glavi imate da ćete za to dobiti samo kilogram krompira. Zato šta je to, to je pet, šest krompira, šta ću posle..Ali, nije mi ta žena dala samo kilogram krompira, dala mi je i dnevnicu i još mnogo proizvoda koje je imala”.

Nevolja nikada ne dolazi sama, pa joj se tako zbog loših uslova života i sin razbolio. Preporuka ljekara bila je da se liječi u Banjaluci, ali Sabira nije imala novca za to. Tada se, po prijedlogu poznanice, obraća za pomoć Draganu Jokoviću, predsjedniku Udruženja građana “Otaharin”, osobi koja joj promijenila i čitav dalji životni put.

“Taj trenutak sam shvatila da ne mogu sama živjeti, da moram ići dalje. Da nije život jedne Romkinje u kući, da moram ostvarivati kontakte sa drugim ljudima. Otišla sam sa sinom u Banjaluku i završili smo sve što je trebalo, a nakon toga počeli su da me zovu da dolazim u “Otaharin”. Ja sam to na početku odbijala. Mislila sam, šta ću ja tamo, šta ja tamo da radim, da sjednim sa muškarcima, nije mi tu mjesto”.

Dugo joj je trebalo da se odupre tradicionalnim načelima koje je imala duboko usađena u sebi, ali vremenom je uspjela. Malo po malo, od higijeničarke u “Otaharinu” postala je programska radnica.

“Tada sam ja shvatila da mogu pomoći ženama u svojoj zajednici, da se i one promijene kao što sam ja promijenila. Ubrzo posle toga, Dragan je prepoznao u meni snagu da mogu da budem predsjednica Udruženja žena Romkinja. I tada sam odlučila da ću se ženama Romkinjama i posvetiti, živim s njima u zajednici i znam sve njihove probleme, znam po sebi, i znam da nije bilo nekih ljudi i ja bih danas dan možda živjela životom koji je živjela moja prabaka”, kaže Sabira.

Danas ova nasmijana i vedra žena ističe da je posebno ponosan na projekat koji je uspjela ostvariti, te osvijetliti tri ulice u svojoj okolini, što će kaže ostati i posle nje. A najviše je ponosna na svog sina, koji je sada učenik 9. razreda, a uskoro ga očekuje i srednja škola.

BN TV

Komentari / 4

Ostavite komentar
Name

Lazo

04.02.2020 13:22

Svaka Vam čast hrabra ženo.

ODGOVORITE
Name

Stranac

04.02.2020 14:36

Svaka čast Romima. Imao sam sreću pa sam i ja odrastao sa njima,bili su dobre komšije i školski drugovi. Rizvanovići i Hajdarevići su bili pošteni i radni ljudi. Ali ovi Romi danas iz udruženja su obični uhljebi kao i svi političari i članovi političkih stranaka redom u BiH.

ODGOVORITE
Name

NIKOS

04.02.2020 14:38

Bravo gospođo Sabira! Bravo za vašu upornost i hrabrost. Vi ste gospođo ovim svojim primjerom većini pokazali, ne samo ženama, već i muškarcima, da ste iznad svega čovjek. Bez obzira kroz koje ste poteškoće prolazili vi ste žena velikog srca.

ODGOVORITE
Name

Ul.27 marta

05.02.2020 08:09

Svaka čast ima Boga i dobrih ljudi ovo je tipičan primjerak Balkana gobelja u blato gobelja iz blata.Svu sreću želim i očekivati je da njeno djete bude dobar čovjek.A rodbini njenog muža tražit pomoć kada ovaj mladi čovjek stane na noge, ne treba zaboraviti kako su ih maltretirali.

ODGOVORITE