Kako borci Vojske RS dočekuju Dan Republike?

Nepravda, korupcija, nasilje, vladavina osionih političara i tajkuna, koji kradu budućnost našoj djeci. Ne, to nije zemlja koju smo sanjali i za koju smo ginuli, rekli su nam mnogi demobilisani borci Vojske RS.

Ali, priča utihne kada ih pitate da te riječi, izrečene uz “drugarsku kafu”, ponove “za novine”, uz fotografiju, ime i prezime. Neustrašivi specijalci, demineri, tenkisti, u takvoj situaciji, ekspresno okreću ploču.

Dragan Popović (45) nije od takvih. Naprotiv. Hrabar u ratu, iskren u miru.

– Nije ovo Republika Srpska za koju sam se borio! Nisam se ja borio za Republiku Srpsku iz koje mladost bježi, za zemlju nezadovoljnih, ojađenih i obespravljenih ljudi. Imam pravo da to kažem! Koga da se bojim! Nisam se bojao ni 1992. godine, kad sam, takoreći kao dječak, krenuo u rat, a ni 1995, kada sam jedva izvukao živu glavu. I sad da se nekom sklanjam! Nema šanse! – kaže Dragan.

Ovaj stasiti sportista, otac troje djece, imao je samo 21 godinu kada je, tek koji mjesec prije potpisivanja mira, na Savi kod gradiškog mosta pokošen rafalom. Ostao je bez noge, a umalo i bez glave.

Mjesecima se borio za život, nekoliko puta je operisan, u posljednji čas se izvukao od gangrene… A onda su uslijedili mjeseci i godine borbe sa samim sobom i sa teškim invaliditetom. Dragan je volio fudbal i, naravno, djevojčice.

Mislio je da nikad više neće šutnuti loptu i da ga nijedna devojka neće pogledati. Ali, mladi borac se izborio. Doživio je ljubav svog života, igrao na svojoj svadbi. Istina, fudbal više zaigrao nije, ali je danas reprezentativac u sjedećoj odbojci.

– Privatno sam srećan čovjek, ali kao borac i građanin RS ne mogu biti srećan. Nema u ovoj zemlji sigurnosti, nema budućnosti za moju djecu i djecu mojih saboraca. Privreda je propala, zakone niko ne zarezuje, sudstvo korumpirano. Napravili smo od Republike anarhiju najgore vrste – smatra Dragan.

Njegov saborac iz devedesetih, Stojko Pandžić (46), specijalac koji je 1993. ostao bez noge i bez oka, danas, kaže, ne može zamijeniti protezu, pa se zlopati sa napuklom. Lošeg je kvaliteta, veli Stojko, ona proteza što su mu je preko Fonda dali.

– Nije još vrijeme da preko Fonda dobijem novu protezu, a da bih je kupio sam valja dati 2.000 KM. Otkud mi? Nije da nismo materijalno obezbijeđeni, mi ratni vojni invalidi, ne kažem to, ali uvijek od prečeg ima preče. Eto, meni je majka bolesna, moram brinuti o njoj – kaže Stojko.

Ipak, ne da na Republiku Srpsku. Svoje se, veli, braniti mora. Ima korupcije, nije da nema, ali toga je kaže, bilo uvijek i svuda.

– Bilo je toga i u Titino vrijeme, uvijek se davalo i doktoru i direktoru. Znam ja to dobro, bio sam gardista u JNA, čuvao sam Titin grob – veli Stojko.

Ipak, boli ga što se danas u Republici Srpskoj ne poštuje srpski borac. U banci mu ne daju da preko reda plati račun, u skupštini, veli, ima mjesta i za popove i za bankare, ali ratnog vojnog invalida zadugo nije vidio u skupštinskoj sali.

– Nije ni to od juče. Nikad Srbi nisu svoje ratnike poštovali. Nakon Prvog svjetskog rata država im je dala pravo – da prose. Mi danas ne prosimo, ne mogu to da kažem, materijalno smo obezbijeđeni, ali iz godine u godinu sve je manje poštovanja prema nama – kaže Stojko.

Dušan Vujanić (46), zvani Dule, nije ratovao dugo, ali je nastradao – žestoko. Još u doba JNA, 1991. godine, kao vozač vojnog kamiona, kod vojnog aerodroma Zemunik, “nagazio” je prednjim točkom na minu, valjda posljednju u minskom polju.

Sam je na sebi pocijepao maskirne pantalone, pa podvezao nogu, da ne iskrvari. Preživio je, ali je jednu nogu izgubio, a druga mu je teško oštećena. I danas ga boli. A boli ga i to što se u Republici Serpskoj jedno priča, a drugo radi.

– Eto, svi se kao zaklinju u ratne vojne invalide, a onda, kad dijele boračke stanove, daju invalidu stan na četvrtom spratu u zgradi bez lifta. Tačno se vidi koliko im je do nas stalo – kaže Dule.

Boli ga i što se svi, na sva usta, zalažu za natalitet, a ovamo djeci ratnih vojnih invalida ukinuli dečji dodatak.

– Eto, ja imam troje djece. Primali smo, sve zajedno, 105 maraka dječjeg dodatka. Smiješne su to pare, ali eto, sad ni to ne daju. Ne uzimaju više u obzir ko je RVI, djecu prebacili na ženu, obračunali koliko imamo prihoda po članu i kažu, imamo previše, nama dječji dodatak ne treba.  Ma, nije zapelo za 105 KM, ali ružno je to – kaže Dule.

Ipak je, veli, zadovoljan što se danas zna dokle je Republika Srpska, a dokle Federacija BiH. Nek’ se zna šta je čije! A drago mu je i zbog veza Srpske i Srbije.

– Još uvijek smo mi ovdje kao bure baruta. Neka nam Srbije i Rusije, zlu ne trebalo – zaključuje stari ratnik.

“Krivi smo, nismo se bunili!”

Politike su, kaže Dragan Popović, progutale ljude, a nasilje se širi kao pošast; osvojilo je čak i trgove i skupštinu.

– Ako zemljom vlada politička moć, a ne zakon, koji treba biti isti za sve, onda nema ni istinskog mira. Mi, koji smo se borili za RS, nismo smjeli da dozvolimo ovo! Nismo se bunili, nismo se organizovali. Ali, nije ni sad kasno, dok smo živi moramo se boriti za pravdu. Pa, djeca nam odoše glavom preko svijeta, ne toliko zbog siromaštva, koliko zbog nepravde. A gdje nema pravde nema ni blagostanja – zaključuje Dragan.

(Srpskainfo)