Priča - LŠ: Solbakenovo kiselo grožđe...

Ne treba omalovažiti nijedan trofej koji je Stale Solbaken osvojio sa najpopularnijim danskim klubom, i oni jesu stabilniji, organizovaniji, bogatiji i tako dalje, od srpskog šampiona, no zvezda stasitog Norvežanina, koji se već jednom otrgao smrti i tako pokazao da je fajter još više u životu no što je bio na terenu, uglavnom je sijala samo iznad Kraljevine i kao svetionik dobacivala jedva do ostatka Skandinavije.

Fudbal 13.08.2019 | 14:39
Priča - LŠ: Solbakenovo kiselo grožđe...
U psihologiji se to zove kognitivna disonanca, taj osećaj nelagodnosti koji osoba ima kada misli jedno, a govori ili radi nešto drugo.

Mnogo poznatiji, mnogo prijemčiviji oblik poznat je još od davnina, a Ezop ga je savršeno fabulirao u basni o lisici i grožđu.

Lija bi da jede voće, ali joj je loza visoko, i posle mnogo zaludnih pokušaja, besno odmahne rukom. Grožđe je kiselo, ništa ne valja, od njega čak trnu zubi, to niko ne bi ni ubrao, sve i da može...

“Kiselo grožđe” verovatno najružniji sindrom koji neko može da ima; ta surova racionalizacija dobar je test ličnosti i odvaja normalnu osobu od one čije osobine nisu baš, hm, poželjne. Jedan koji devojku što ga nije htela proglašava ružnom ili nemoralnom; drugi koji nije završio fakultet koji je hteo pa svuda priča kako su te diplome ionako nevažne; primera ove tužne zavisti je, avaj, napretek, jedan grozniji od drugog.

O tome bi vam nešto rekli navijači Vulverhemptona.

O tome bi nešto prećutao Stale Solbaken.

Jeste o svom dvostrukom rivalu, još uoči susreta Crvene zvezde i Kopenhagena u Beogradu, biranim rečima govorio Vladan Milojević, i to je sasvim u redu, i manje od toga se od pristojnog stručnjaka ne bi ni očekivalo, ali da je neko slučajno preveo njegove reči i poslao ih u Zapadni Midlends, ili možda bilo gde u Englesku, dobio bi samo salve smeha.

Ne treba omalovažiti nijedan trofej koji je Stale Solbaken osvojio sa najpopularnijim danskim klubom, i oni jesu stabilniji, organizovaniji, bogatiji i tako dalje, od srpskog šampiona, no zvezda stasitog Norvežanina, koji se već jednom otrgao smrti i tako pokazao da je fajter još više u životu no što je bio na terenu, uglavnom je sijala samo iznad Kraljevine i kao svetionik dobacivala jedva do ostatka Skandinavije.

A epizoda u Vulverhemptonu, tada friškom članu Čempionšipa – ispali su prethodne sezone i imali velike nade da će se namah vratiti – ne služi mu na čast, i tu ne govorimo o fudbalskom (ne)postignuću, zbog kojeg će mu često prebacivati da je trener bez rominga.

Solbaken je bio neuspešni eksperiment gazde Stiva Morgana – koliko su samo današnji Vulvsi daleko od tih Morganovih! – i zift crna tačka u ionako mračnom periodu jednog od najpoštovanijih i najvoljenijih engleskih klubova.

Njegovo postavljenje, neposredno nakon što je proleća 2012. dobio otkaz u Kelnu (i sa Podolskim u timu bili su ispod crte koja obeležava opstanak), dočekano je na Molinjuu sa opreznim optimizmom. Obećana im je skandinavska revolucija, obećan im je (relativno) mladi, perspektivni, provokativni, načitani stručnjak, obećano im je da će Vulverhempton igrati lepše, brže, bolje, a sve se raspršilo u svega nekoliko meseci.

Za jedan deo problema Solbaken jednostavno nije bio kriv, posebno kada je svo porodično blago iz vitrine prodato poslednjih nekoliko dana prelaznog roka, no Norvežanin je uveravao da će njegove akvizicije dovesti Vulvse na sasvim novi nivo.

Danas u tom kultnom dresu gledamo Himeneza, Nevesa, Kutronea, Dendonkera; tadašnji “team sheet” deluje kao ustajala šala. Solbaken je, recimo, u ponudi imao igrače kao što su Frenk Noubl(neuspeli akademac Vest Hemove škole), Razak Bukari, Tongo Dumbija, Slavomir Peško (doveden baš iz Kelna) ili Georg Margrajter.

Mnogi od njih stigli su na njegovo insistiranje; a tip iz Kongsvingera je vrlo brzo počeo da gubi konce.

Navijači su mu najviše zamerali što nikada nije izgledao kao da ima “Plan B” – nije tako izgledao ni u Beogradu, i nije zbog njegovih maherskih poteza Kopenhagen izvukao pozitivan remi – i što ne odustaje od zacrtanog sistema, iako su rezultati, nakon početnog uzleta u septembru, bivali sve gori.

U oktobru i novembru 2012. Solbakenov Vulverhempton zabeležio je deset utakmica bez pobeda, verna publika je sve više režala i stenjala, sećajući se tegobnih dana pod Mikom Mekartijem.

Želeli su povratak u Premijer ligu, a dobili su batrganje po znojavim nedrima Čempionšipa; dobili su i trenera koji je izgledao kao da jednostavno ne poseduje dovoljnu dozu hrabrosti, šlifa, entuzijazma ili znanja da preživi u jednoj od fizički, taktički i mentalno najtežih liga na svetu.

Kada je Vulverhempton u trećoj rundi FA kupa, nekoliko dana posle Nove 2013. godine, nastradao od tada neligaškog Luton Tauna – bio im je to prvi poraz od petoligaša još od 1986. – i kada su navijači svoje nezadovoljstvo i nestrpljenje počeli da manifestuju i direktnim prozivkama ekipe i ulaskom na teren kada ulasku na teren vreme nije, Solbaken je morao pasti na mač; iz lošeg su Vulvsi uleteli u gore, pošto će ih preuzeti Din Saunders i te će sezone ispasti u Ligu jedan.

Pa opet, ništa od toga (još) ne govori loše o Staleu Solbakenu: nije uspeo – nije uspeo, i šta ćemo sada. Ni prvi ni poslednji, i mnogo bolji, mnogo izvikaniji, mnogo prevejaniji menadžeri od njega znali su da zaribaju u opakom Čempionšipu.

Ono što će pričati kasnije, to ga je stvarno inkriminisalo, to ga je stavilo u album na čijim se koricama nalazi ona nezadovoljna, frustrirana lisica.

Tri godine nakon što je najuren sa Molinjua i tri godine pre nego što će doći u klinč sa Crvenom zvezdom i čuti pohvale Vladana Milojevića, Solbakenova kognitivna disonanca i dalje je radila.

On je 2016. glasno progovorio o svom iskustvu u Engleskoj, nazvavši tu (po mnogima spektakularnu) drugu ligu krcatom “utakmicama bez mozga”, dodavši da samo glupan može da prihvati posao u Čempionšipu, i da to, sa ovom pameću, nikada ponovo ne bi učinio.

Na njegove reči tada je reagovao naslednik Saunders, koji je strpljivo objasnio da Čempionšip s razlogom mnogi vole; a mnogi je žitelj Zapadnog Midlandsa prvo pomislio na Ezopovu pouku.

Kiselo grožđe, eto to je kusao Stale Solbaken – nema veze što nisam uspeo u tom prvenstvu, ionako je kiselo, ionako od njega trnu zubi...

Kao da je tek tada harizmatični Norvežanin, čovek koji je prevario smrt, pa još ostao u fudbalu uprkos srcu koje mu je slalo neke druge signale, otkrio deo svoje ličnosti koji mu baš i ne služi na ponos i čast.

Nije se ostvario, i umesto da prihvati odgovornost, postao je lisica iz čuvene basne.

A to nije lepo, i ne morate da budete ovih dana razdragani navijač Vulverhemptona, pa da to pomislite.

I zato, na stranu svi uspesi u Solbakenovoj Kraljevini – a do njih doći, ponavljamo, nije nimalo lako, i postoji dobar razlog što Kopenhagen ima toliko poverenje u njega, i što mu mesto nije u opasnosti čak i kada im neko nakratko otme titulu – zar ne bi bilo dobro ili, eto, usudićemo se, i pravedno, kada bi, posle večerašnjeg sudara na Parkenu, prošle jedno tri godine pre nego što Stale Solbaken izgubi snagu da se bori sa svojom kognitivnom disonancom, pa da jedan intervju u kojem će reći, otprilike, ovo:

“Ta Liga šampiona je krcata utakmicama bez mozga. Samo glupan, znate, može njoj da se raduje...”

Izvor: mozzartsport

Komentari / 0

Ostavite komentar