Intervju - Tošić: Treba nam još pojačanja za titulu i LE!

Krilni vezista Partizana otvoreno o svim temama u crno-belom taboru.

Fudbal 10.07.2019 | 23:48
Intervju - Tošić: Treba nam još pojačanja za titulu i LE!
Direktan i otovren. Drugačije ne ume. Mogao je da se zakloni iza floskula o „teškim nogama“, da se „vadi“ na sintagmu kako „pripreme služe za uigravanje“, da govori o apstraktnim pojmovima, ali Zoran Tošić je pre svega pošten prema sebi i Partizanu i jasno je stavio do znanja da je crno-belima, za uspeh u narednoj sezoni, neophodno još pojačanja.

Šestorica su stigla, međutim, u onom najisturenijem delu tima, vidi se da Partizan vapi za osveženjem. Ta sveža krv, planirana da ubrza cirkulaciju u venama crno-belih, još se čeka. Priželjkuju i sami igrači, osećaju da im je potrebna podrška, kako bi bili konkurentni u borbi za titulu i imali veće šanse da se plasiraju u grupnu fazu Lige Evrope.

„Na ofanzivnim pozicijama, napadača, „desetke“ i krila potrebno je još pojačati konkurenciju“, precizirao je Bambi tokom intervjuua na Pohorju. „Što se tiče odbrane, doveli smo nekoliko igrača na štoperskim bekovskim pozicijama, tu imamo sve što stručni štab zahteva, dok bi u ofanzivnom delu svaki kvalitetan igrač dobrodošao“.

Partizan je zasad doveo Perišu Pešukića (Budućnost), Igora Vujačića (Zeta), Dominika Dingu (Ural), Rajka Brežančića (Malaga), Aleksandra Lutovca (Rad) i Umara Sadika (Roma). Deo navijača, večitih nezadovoljnika, komentariše „kakva su to pojačanja“, međutim, valja podsetiti na leto 2007. kad su posle dve sušne godine, bez trofeja, crno-beli doveli, takođe ne toliko poznate igrače, poput Žuke, Moreire, Dijare, Lazića iz lučanske Mladosti, naposletku i samog Tošića koji je stigao iz Banata, pa je počela dominacija srpskim fudbalom.

„Da se ne izrazim pogrešno, „osuđeni“ smo da dovodimo igrače iz naše lige ili iz regiona, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, a ima i u našem takmičenju kvalitetnih fudbalera. Došao sam iz malog kluba, iskoristio šansu i napravio lepu karijeru. Bez obzira što je došlo nekoliko, takozvanih, „anonimnih“ igrača, ne znači da će to sve loše da se završi. Dajmo im šansu, da vidimo kako će da ispadne. Ono finalno tek bi trebalo da usledi, da dođe neki još kvalitetan ofanzivni igrač“.

Tošić je konkretan.

„Izvesno je da je Rikardo Gomeš na izlaznim vratima. On trenira, ali ne igra utakmice, tako da nam je potreban igrač koji će ponovo da postigne između 20 i 25 golova, da vodi napad sa sobom. Videćemo na prvim utakmicama i na početku sezone ko će se izboriti, ali ako želimo da uđemo u grupnu fazu Lige Evrope moramo još da se pojačamo“.

Sve ovo, naravno, ne znači da krilni vezista ne veruje u postojeći sastav. Naprotiv, biranim rečima govori o dosadašnjim novajlijama.

„Sadik je s nama tek nekoliko dana. Samim tim što je igrač Rome znači da poseduje kvalitet. Vujačić me prijatno iznenadio, poseduje dosta kvaliteta, biće od velike pomoći. Pešukić je još mlad, nisam ni znao da ima 21 godinu kad je došao, budućnost je pred njim. Brežančića znam iz prvog mandata, igrali smo zajedno i za mladu reprezentaciju, Dingu poznajem iz Rusije, mlad je i talentovan, malo je problem što nije igrao u poslednje vreme i valja mu dati vremena da se prilagodi“.

S obzirom na to da ima 32 godine, da je igrač sa najvećom reputacijom u timu i da se od njega dosta očekuje, logično je pretpostaviti da ostatak ekipe, bar kad su novajlije u pitanju, gleda u Tošića kao lidera.

„Imam odličnu saradnju sa svima, a ne razmišljam da li me posmatraju kao lidera. Svestan sam da bi trebalo da budem jedan od predvodnika ekipe, daću sve od sebe da tako bude. U prethodnom periodu sam imao nekoliko povreda, izbacivale su me iz ritma na nekoliko dana, nisu mi dozvoljavale da uhvatim kontinuitet i budem na nivou duže vreme. O tome sam pričao sa stručnim štabom i kondicionim trenerom. Ovaj put ne smemo da napravimo grešku, već da nađemo balans, kako bih bio što bolji, da ne ispadam iz ritma nedelju, dve, tri... Kada izgubiš toliki period, plus period povratka, dok uđeš u formu, prođe pola sezone“.

Tošić je minule sezone imao uspone i padove. Taman kad bi uhvatio ritam, davao ili nameštao golova, „sasekle“ bi ga povrede i vraćale na početak.

„Nikad do dolaska u Partizan nisam imao toliko problema. Samo dve ozbiljnije povrede, sanirane tokom zimskih i letnjih pauza, nisam toliko izostajao. Prvih šest meseci u Partizanu bilo je dosta dobro, izuzev povrede lista koja me izbacila iz konkurencije za derbi i kijevski Dinamo. Nisam se štedeo. Poznajem svoje telo, ali znam kakav sam borac i kad sam na terenu ne mogu da se doziram. Nekad sam i preterivao i to dovede do toga da već imam 32 godine, ne mogu da radim neke stvari koje sam mogao s 22“.

Može li to da se promeni u korist ekipe?

„Končano sam upoznao svoje telo i jasno mi je da ne mogu da igram svaku utakmicu. Mora da se nađe ravnoteža, ne mogu da igram svaka tri dana, kao nekad. Sedam godina sam igrao u ritmu Lige šampiona, po dva meča sedmično, ali dođeš u godine gde prepoznaš da li to tvoje telo može da izdrži. Kad bi me pitali jesam li dobro, govorio sam da sam spreman i kad nisam. I onda „op, ode list“, ispadneš tri sedmice, pa dok se vratiš, uđeš na jednoj utakmici 15 minuta, na sledećoj 20, prođe mesec i po dana i pola prvenstva“.

Kaže, takve situacije više ne smeju da mu se dešavaju.

„Prošlo leto sam povredio koleno u Surdulici, izgubio sam tri meseca, a potom je tadašnji stručni štab procenio da nisam potreban i da ne može da se osloni na mene. Dobijao sam šansu na kašičicu i jednostavno nisam ni mogao da pokažem koliko vredim. Dolaskom novog stručnog štaba, poslednjih desetak utakmica sam bio koristan za ekipu, doprineo plasmanu u Ligu Evrope i osvajanju kupa. To mi daje želju da budem što bolji. Svi imamo zajednički interes da budem što duže na terenu. Da li će to biti pet, deset, 20 ili 30 utakmica, ne znam, ali, hajde da izvučemo maksimum. Da ne preteramo, već napravimo plan i svi zajedno da pomognemo Partizanu.“.

Nije teško pogoditi, ali je teško razumeti da takav igrač nije uživao naklonost prethodnog stručnog štaba, na čelu sa Zoranom Mirkovićem.

„Svestan sam da, kad je neko povređen, kad ima tešku operaciju da ne možete da računate na njega. Ne možete da mu poverite glavnu ulogu u timu i da igra od početka. Poučen iskustvom u 15 godina karijere, slažem se da mogu mnogo bolje, ali.. Hajde da sednemo i razgovaramo kako da budem bolji. U današnjem fudbalu, pogotovo u Partizanu, nikoga ne možemo da se odreknemo tako lako. Ne možemo da dovodimo „milion“ igrača i da mašimo pojačanja. Nije mi bilo jasno zašto me nije bilo ni u kakvim planovima, zašto me niko nije pitao: "Šta nije u redu s tobom, jesi li zaboravio da igraš fudbal? Nisi. Hajde da sednemo i da vidimo šta bi trebalo bolje treba da uradiš“.

Bio je to drugi deo jeseni i početak proleća. Utakmice su se vrtele, alI Bambi skoro da nije dobijao šansu, iako je bio zdrav.

„Ili da mi kaže da nešto ne radim dobro na treningu, pa da to popravim, ili da nešto na utakmici ne radim dobro, pa da vidimo i to da popravim. Razumem, ljudi su procenili da je neko u tom trenutku spremniji, mada mislim da sam mogao mnogo da doprinesem i u tom periodu kad nisam dobijao šansu. To je prošlo i gledamo samo napred“.

A to napred podrazumeva saradnju sa Savom Miloševićem i skoro familijarni odnos sa članovima njegovog stručnog štaba, novim ljudima, poput Milana Đuričića, Nenada Cvetkovića i Marka Stanojevića.

„Ovo su prve pripreme s njima. Dobro se radi, ljudi u stručnom štabu su provereni stručnjaci. Trener je jedan od najvećih naših igrača možda i svih vremena, pomoćnik, drugi pomoćnik i kondicioni trenert ozbiljni stručnjaci. Smatram da smo dobili pravi stručni štab, znaju ljudi šta rade, a videćemo narednih dana da li ćemo dobiti i pojačanja u igračkom kadru, s obzirom da je mnogo izmenjen tim. Očekujem da uz nekoliko novajlija izgledamo dobro i optimista sam.“

Igrači se uglavnom pohvalno izražavaju o Savu Miloševiću. Ne iz kurtoazije.

„Dugo se poznajemo, igrali smo i za reprezentaciju, bio sam akter njegove oproštajne utakmice, godinama je bio u FSS kada sam bio reprezentativac i on dobro zna šta od mene može da očekuje. To mi je stavio do znanja od prvog dana. Razgovaramo, a jedna od glavnih stvari kod svakog trenera je komunikacija sa igračima. Svi smo na istom zadatku, da Partizan bude što bolji i da osvaja trofeje. Svako od nas želi da pomogne klubu i da da nešto dobro. U jednom periodu nisam imao ni prilike da bilo šta doprinesem. Tako da mi je drago mi je što sad sarađujem s ovim ljudima i što veruju u mene. Samim tim što veruju, daću sve od sebe“.

A kad je o učinku Zorana Tošića reč: prva sezona po povratku u Humsku mu je, statistički, bila najefikasnija u karijeri, u drugoj se mučio sa opisanim povredama i neigranjem kod prethodnog stručnog štaba, pa je i on svestan da do kraja nije ispunio misiju i da sad, u završnoj godini ugovora, upotpuni sliku.

„Prvih šest meseci po povratku u Partizan je bilo fenomenalno. Bio sam fasciniran, nisam očekivao da će mi biti tako lepo. Igrali smo Evropu, stadion je bio krcat, sve kako valja, borili smo se titulu, imali dobru ekipu, vratio sam se kući posle deset godina, baš sam se osećao lepo. I onda je došao Plzen, ispadanje, izgubili smo borbu za titulu, pa povreda koja me izbacila, zatim operacija kolena. Do pre nekoliko meseci nisam bio na svom nivou. Sad je glavni cilj da osvojim titulu s Partizanom i učiniću sve da se do desi. Imam veliku želju, motivisan sam“.

Trofej čini sezonu dobrom

Sezona počinje za deset dana. Šta bi zadovoljilo ambicije Partizana?

„Svaka sezona je dobra kad se završi trofejem. Imali smo težak period posle mojih prvih šest meseci i nakon grupne faze Lige Evrope, osvojili smo kupove i trebalo bi da budemo ponosni na njih, ali sigurno da bi Partizan trebalo da osvoji onaj glavni trofej, titulu. Moja želja, kao i svih igrača ovde, je da pehar prvaka vratimo na naš stadion. Evropa je isto bitna, zbog finansijskog stanja u klubu, značila bi i nama igračima, dok nas na domaćoj titula najviše zanima. Optimista sam. Verujem da uz nekoliko novih igrača možemo da budemo ozbiljnija ekipa nego prošle sezone“.

I Lola je lider Partizana

Za kraj, Vladimir Stojković je kapiten, međutim, da li Bambi smatra – ili bi mogao sam da bude taj – da je Partizanu potreban i lider u polju, harizmatična ličnost, predvodnik grupe?

„Neko je lider igrački, neko po karakteru, neko na drugi način. Imamo dosta lidera, ali nam fali neki majstor kao što je Rikardo dao 25 golova, kao što je Leonardo 26. Više nam fali takav, igrački lider, nego karakterni. Da me ne shvate pogrešno saigrači, svakog cenim ko je u Partizanu, svi poseduju kvalitet, ali ako nam ode Rikardo potreban nam je neko ko daje između 20 i 25. To je u našem klubu uvek tako bilo i biće. Jedan od rođenih lidera, kad je na terenu, je Lola Smiljanić, bez obzira što ne igra mnogo. Bio je kapiten Partizana s 18 godina, zna šta je klub i šta znači nositi naš dres. Stojke, Lola i ja smo ovde najstariji i trebalo bi da povučemo najviše i vratimo Partizan tamo gde treba da bude“, poentirao je Zoran Tošić.

Izvor: mozzartsport

Komentari / 0

Ostavite komentar