Priča: Ko uz Bogdana na Mundobasket?

Bekovska lista dugačka, Đorđevića čeka težak zadatak. . .  Konkurencija je jaka i tu će Aleksandar Đorđević i njegovi saradnici imati nimalo prijatan zadatak da se zahvale nekom ko to, realno, ne zaslužuje. . .

Košarka 10.06.2019 | 23:10
Priča: Ko uz Bogdana na Mundobasket?
Tačno 83 dana ostalo je do početka Svetskog kupa u Kini (31. avgust - 15. septembar) i premijerne utakmice koju će srpska košarkaška reprezentacija odigrati sa Angolom u Fošanu. Dakle, sasvim dovoljno vremena ima da stručni štab predvođen Aleksandrom Đorđevićem do najsitnijih detalja analizira protivnike u grupnoj fazi i pripremi se za pohod na zlatnu medalju.

Od toga će, uostalom, zavisiti i izgled rostera koji će se pojaviti na jugu Kine. Verovatno i najodgovorniju poziciju u timu i ulogu organizatora igre obradili smo u prethodnom tekstu, sada su na redu bekovi.

Zavisno od timskog koncepta za koji se selektor Đorđević bude odlučio, pa i samog broja plejmejkera, u konkurenciji za dve ili tri „stolice“ su četiri ozbiljna imena - Bogdan Bogdanović, Dragan Milosavljević, Nemanja Nedović i Marko Gudurić. Ostalima će se šansa srazmerno uvećati pod uslovom da neko iz pomenutog kvarteta ne bude u mogućnosti da se odazove pozivu. Podsetimo, najčešći sistem kojim se Đorđević vodio je - sedam niskih, pet visokih. U prvu grupu biće „gurnuta“ i krila, gde je konkurencija takođe izuzetno jaka.

Bogdanović nosi etiketu jedinog igrača u selektorskoj eri Aleksandra Đorđevića sa učešćem na svim velikim takmičenjima. Njegovo mesto u avionu za Kinu dirigovaće isključivo zdravstveno stanje i ako sve bude u redu biće siguran član konačnih dvanaest.

"Prethodne rezultate smo mi nekako izgradili igrama proteklih godina i nadam se da ćemo ostati na tom nivou. Ako budemo u mogućnosti da napravimo šampionski rezultat, za pamćenje, pošto je ovo sve dosad bilo uspešno, biće još bolje. Ne treba se zadovoljavati srebrom. Mundobasket je daleko, gledajući iz ove perspektive, ima dosta vremena, da počnu pripreme i da se završi ova sezona, trenutno mi nije glava sad tamo... Da završimo sezone zdravi, da budemo onako željni, gladni i biće sve u redu", istakao je nedavno Bogdanović.

Njegova želja da se u dresu s nacionalnim grbom okiti zlatnim odličjem nije sporna, to potvrđuju i one suze iz Istanbula 2017. godine, kada je Bogdan poručio da će „Srbija jednog dana sigurno doći u bolju poziciju da uzme to najsjajnije odličje“ i da on želi da bude tu kada se to bude dešavalo.

Bogdanovićeva klupska sezona počela je nešto kasnije zbog artroskopskog zahvata na levom kolenu. Podsetimo, Bogdanović je u uvodnim minutima kvalifikacione utakmice protiv Estonije osetio oštar bol zbog kojeg je odmah napustio parket. Kasnije je utvrđeno da je potrebna intervencija, pa je propustio predsezonu i uvodnih deset mečeva ligaškog dela. Na parketu se našao u porazu od Toronta (105:114), kada je za 18 minuta ubacio sedam poena. Trebalo mu je vremena da uhvati ritam, ali je našao sebe kroz celu prizmu zadataka koje mu je dodeljivao trener Dejv Jerger. Ličnu ocenu sezone za nama dao je i sam Bogdanović u nedavnom razgovoru za Sportklub.

„Nikada, pa ni kada sam imao najbolju sezonu, nisam bio potpuno zadovoljan. Uvek sam mislio da može bolje i mislim da još ne poznajem svoj maksimum. Ta povreda me je pomalo sputala, najpre zbog načina na koji sam se priključivao ekipi jer se nikada do sada nisam susreo sa time da moram da imam ograničenu minutažu. To je uticalo na moju igru, kao i promena uloge u timu. Bilo je dosta oscilacija zbog adaptacije, ali timski smo bili dobri sa 40 pobeda i donekle sam zadovoljan“, poručio je Bogdan.

Ove sezone prosečno beleži nešto iznad 14 poena, ali mu je šut dosta varirao u odnosu na prethodnu sezonu. Uzima više pokušaja iz igre nego lani, pogotovo sa distance, što je trener Dejv Jerger i želeo od njega, ali nije bio siguran u kontinuitetu. Poređenja radi, pre godinu dana sezonu je završio s prosekom od 4,4 pogotka iz igre na 9,9 upućenih šuteva i 44,6 odsto preciznosti. Sada je ostao na 5,2 ispravna hica iz 12,3 pokušaja, uz 41,8 odsto sigurnosti. Slična je priča i kada su u pitanju situacije za tri poena. Prošle sezone bio je na 1,7 pogodaka iz 4,2 ispaljene lopte i 39,2 odsto, sada je na 1,9 ubačenih šuteva, ali iz 5,3 pokušaja po utakmici i 34 odsto. Minutaža mu je u oba slučaja praktično identična, nešto malo ispod 28 minuta. Uvećao je broj skokova (2,9 prošle i 3,5 ove sezone), asistencija (3,3 - 3,8), ali i prosek poena koji je bio na 11,8, a sada je na 14,1 poen.

Posle nekoliko odličnih meseci, u kojima je imao dvanaest 20+ utakmica, te još dvadeset i dva 15+ meča i generalno 54 dvocifrene partije od ukupno 70 odigranih, Bogdanović je imao vrlo dobru takmičarsku godinu.

Bogdanović je imao potrebnu širinu i dubinu na terenu, a Jerger se nije libio da mu često menja uloge, zavisno od timskih potreba. Najviše mu je prijalo da bude u „svojoj koži“, bek sa dosta mogućnosti da se digne za šut. Znao je da povuče i kao plejmejker, što je nešto na čemu je selektor Đorđević posebno znao da insistira tokom Evrobasketa u Istanbulu, gde bi Bogdan bio dodatni igrač koji će opteretiti prvu liniju odbrane. Zavisno od zadatka, Bogdanović je znao i da se pomeri na mesto krila, čak i da bude četvorka u „small-ball“ postavi (niska petorka, sa maksimalnim šuterskim kvalitetima i brzinom). Jergernije dozvolio da se višegodišnji lanac kontinuiteta prekine i Bogdana nije ograničavao. Pritom, nekadašnji biser Partizana je sam priznao da je dosta radio na igri „jedan na jedan“, ali i „pull-up“ šutevima (posle jednog i dva driblinga), čime je nastavio da posvećuje pažnju nekim slabijim karikama u svom košarkaškom lancu.

Bogdanović je neko od koga će se u Kini očekivati možda i najviše uz Nikolu Jokića i Nemanju Bjelicu, a poznato je da on voli izazove i kada je pritisak na njegovim leđima... Za razliku od 2017, ove godine osetiće i određeno rasterećenje, što će mu pomoći da pruži još više. Iako je, objektivno, njegovo izdanje u Istanbulu bilo fantastično.

Velika enigma je Nemanja Nedović. Kada je zdrav, igrač je koji može sve i retko ko zaista može da mu stane na put. Ali nekadašnji izdanak Zvezdine škole je još jednu sezonu proveo u borbi sa povredama, što je uticalo da mu se radni učinak donekle smanji. Reprezentativni dres je na velikim takmičenjima poslednji put nosio još u Riju, mada ga je srpska publika videla u one dve kvalifikacione utakmice protiv Grčke i Estonije.

Zbog raznih zdravstvenih problema Nedović je propustio čak polovinu utakmica u Evroligi, ali je onih 15 mečeva iza sebe imao prosek od dvadeset tri i po minuta, te skoro 12 poena i po tri skoka i asistencije. Na tom uzorku beležio je vrlo dobrih 51,7 odsto za dva (30/58) i 41,4 odsto za tri poena (29/70). Simone Pjaniđani je u njega polagao veliko poverenje, ali su povrede, prvenstveno levog butnog mišića, učinile da se stručni štab okrene dodatnom jačanju sastava, što je kasnije dovelo do prezasićenja u timu i kasnijeg debakla na svim frontovima...

„Teško je gledate utakmice, a vaši saigrači se muče. Imam 27 godina, svake godine sam sve zreliji, a to su stvari koje ne možete da kontrolišete. One se događaju, deo su košarke. Morate da ostanete što smireniji i radite da oporavku, što sam i radio. Bilo je jako frustrirajuće jer sam jako radio da se vratim što pre. U utakmici protiv Darušafake sam se osećao veoma dobro na terenu, a onda se u trećoj deonici pojavio isti bol. U tom momentu, sve mi je prošlo kroz glavu. Ali, posle utakmice sam se malo smirio, dugačka je sezona, to ne može da se kontroliše“, nedavno je izjavio Nedović.

Bilo kako, igrač je sa najboljim atletskim predispozicijama na listi kandidata za reprezentativni dres, a kada u taj spektar fizičkih pomešate i druge karakteristike, dobijate spoj za kakvim vapi moderna košarka! Teoretski, a videlo se to i 2015. i 2016. godine, Nedović je neko s kim Đorđević može da iskreira drugu košarkašku dimenziju i igri doda mašinu na turbo pogon, gotovo knjiški opisanog atletu, polivalentnog beka sa dovoljnim plejmejkerskim šmekom, koji zna i da raspali kada je potrebno, ali i da svojim brzim promenama kretnji pomuti razum odbrani. Ako bude zdrav, Srbija s njim dobija mnogo!

O slučaju Dragana Milosavljevića mnogo toga je rečeno poslednjih meseci. Klupko se odmotalo onog trenutka kada je posle ubedljivog trijumfa nad Izraelom u Beogradu na konferenciju za medije doveo upravo asa Unikahe iz Malage.

„Nije slučajno što Dragan Milosavljević sedi do mene i što najčešće sedi uz mene, jer nas on boji energijom i srčanošću. On je savršen primer igrača koji dolazi iz Srbije i koji je postigao sve što je on uspeo“, izjavio je Đorđević i otkrio zanimljive detalje:

„Te 2015. godine izborio se za mesto na Evropskom prvenstvu tako što je trenirao tri dana sa puknutim mišićem i nikome to nije hteo da kaže, ali se ipak izborio. Onda vam to sve govori o njemu“.

Još tada počela je da kruži priča da je Milosavljević među sigurnim putnicima za Kinu, a posle vrlo dobre klupske sezone i svega što je dao za Orlove kroz ove kvalifikacije, te 2017. u Istanbulu, kao i tome koliki trud ulaže na svakom okupljanju, to bi zaista i moglo da se potvrdi. I, nema dileme, Đorđević ne bi pogrešio u izboru.

Popularni Gagi je postao oličenje velikog borca, koji se ne obazire na dešavanja sa strane i priče običnog naroda, već ćuti, radi i strpljivo čeka svojih pet minuta. Dobio ih je u srebrnom pohodu na Bosforu, kada se selektoru dodatno uvukao pod kožu i postao jedan od omiljenih likova u stručnom štabu i svlačionici. Ono što Đorđević često zna da istakne jeste da su mu kod izbora tima za veliko takmičenje pored igračkih jako važni i ljudski kvaliteti. A Milosavljević ih i te kako poseduje. Izuzetno pozitivan karakter, neko ko je maksimalno podređen timskom uspehu i nikada ne gleda ličnu korist.

Poput Stefana Jovića i još nekih igrača u timu, njegov učinak na parketu retko se gleda kroz statistiku, već kako je izvršio određene zadatke na parketu. Veliki je borac, zna neumorno da se zalepi za protivnika i ne dozvoli mu da diše, uz brz rad nogu i moždanih vijuga, te dobru fizičku konstituciju ume da bude jako neprijatan protivnik na obe polovine terena. Ne uzima mnogo šuteva po utakmici, već te poslove ostavlja drugima - u trenutnoj situaciji Srbija je šuterski jaka na svim pozicijama -, mada svojim lucidnim reakcijama tačno zna da izabere svoj trenutak da zablista.

Istina, prethodno napisano o broju ispaljenih hitaca ne poklapa se sa njegovim učinkom u kvalifikacijama za Mundobasket. Među igračima sa bar pet odigranih mečeva ispred njega po broju uzetih šuteva samo su Dejan Todorović (četiri pogotka na 8,4 pokušaja) i Miroslav Raduljica (4,8 pogotka na 8,2 pokušaja). Milosavljević je poravnat s Stevanom Jelovcem na 7,9 pokušaja, s tim što za razliku od krilnog centra iz Novog Sada (3,6 pogotka) ima 4,4 rešenih situacija, odnosno nalazi se na 55,6 odsto realizacije. U tom pogledu samo su Raduljica (58,5 odsto) i Nikola Milutinov (3,6 pogotka i 5,2 pokušaja, 69,2 odsto) ispred njega. Treba uzeti u obzir da je u nimalo lakoj situaciji, kada je stručni štab gotovo za svaku utakmicu morao da meša karte, Milosavljević bio jedan od retkih sa prethodnim, ozbiljnim reprezentativnim iskustvom i da mu se uloga samim tim proporcionalno uvećavala. Zato je i bio treći strelac među, ponavljamo, igračima sa bar pet mečeva u popularnim „prozorima“ i bio je na 11,5 poena, dok su ispred bili samo Raduljica (13,3 poena) i Jelovac (11,8 poena).

Klupsku sezonu završio je kao jedan od najboljih igrača u sistemu Luisa Kazimira i nekog u koga je iskusni stručnjak imao najviše poverenja. Zbog toga će i dobiti novi, poboljšani ugovor. Nastupa u stabilnoj sredini, sa velikim ovlašćenjima kao jedan od iskusnijih u timu. Biće jedan od najozbiljnijih konkurenata za dres Srbije.

Marka Gudurića srpska publika nije videla u opremi nacionalnog tima još od finala Evrobasketa s Slovenijom. Zbog zamršenog konflikta Fibe i Evrolige, Željko Obradović uglavnom nije dozvoljavao svojim igračima tokom sezone da odlaze na reprezentativne akcije, a tokom leta između dve sezone iz ličnih razloga nije bio u timu.

„Za njega je najbitnije što igra kod Željka (Obradovića), što mu on veruje i što je imao strpljenje za njegov slabiji početak sezone. To sada daje možda i veći rezultat nego što je to i Marko očekivao. Uspeo je da uhvati ritam kroz treninge i utakmice, a činjenica da Fener konstantno pobeđuje dodatno daje na samopouzdanju. On je definitivno neko ko u Fenerovom sistemu može da bude među ključnim igračima, jer u prelomnim trenucima utakmice može da preuzme odgovornost bez problema“, rekao je Vasilije Micić u novogodišnjem razgovoru za MOZZART Sport.

Iako ga nije bilo u reprezentativnim vodama, Gudurić je u sezoni na izmaku - Fenerbahče još igra za titulu prvaka Turske - pokazao koliko je zapravo sazreo kao igrač i  unapredio igru u oba smera. Mnogo je smireniji s loptom, donosi racionalnije odluke i pažljivije bira svoje bitke. Tačnije, uz pomoć najvećeg trenerskog maga u Evropi naučio je da čita situacije i bude korisniji za ekipu na više strana.

U strašno izbalansiranoj ekipi Fenerbahčea Gudurić je zajedno s Nikolom Melijem odigrao najviše utakmica u Evroligi (po 36), a na listi strelaca u leđa je gledao samo Janu Veselom (12,3 poena) i Kostasu Slukasu (11,8 poena). Nikola Kalinić i on našli su se na približno 9,5 poena, dok je Bobi Dikson imao prosek od 9,3, a Điđi Datome devet poena u elitnom takmičenju.

Osim toga, dobio je ozbiljnu ulogu i veliko poverenje od Žoca. Zato je neretko najefikasniji igrač na terenu, prelomni faktor i neko bez koga se ne može. Setimo se kako je baražnom paljbom razbio Makabi, pa kako je dotukao Baskoniju, preslišao Armani, ali i kako je utišao euforiju u Kaunasu tokom četvrtfinalnih dvoboja protiv Žalgirisa. Ne treba zaboraviti da je u turskom Ol-staru bio pobednik takmičenja u šutiranju trojki. Njegovi šuterski kvaliteti nisu sporni, kao ni to da za njega ima mesta u timu, jer zna sa loptom i često je ispomoć plejmejkerima, zbog čega predstavlja veliku opasnost u napadu. Zato je u Evroligi bio treći asistent Fenerbahčea, iza Slukasa (4,8) i rame uz rame s Diksonom (po 2,2).

Veliko je pitanje kako će svoje karte složiti Aleksandar Đorđević. Odnosno, kakav mu je profil igrača potreban za takmičenje. Jer znamo da Đorđević nikada ne gleda samo 12 najboljih na spisku, nego 12 koji mogu najviše da donesu u projektovanoj putanji do medalje i postolja. Pošto je levoruki strelac iz Priboja donekle jako sličan profil Bogdanoviću, jasno je da će biti određenih ustupaka...

Kako smo na početku teksta napomenuli, ostalim kandidatima će se šanse uvećavati, ako glavni igrači ne budu u mogućnosti da odgovore izazovu.

Branko Lazić je posle kataklizmične godine u kojoj je izgubljena Evroliga uspeo da se pronađe pod komandom Milana Tomića i ponovo je komandant odbrane. Ipak, ne može se konstatovati da je kapiten Crvene zvezde imao sezonu poput one kada je zaslužio dres Srbije na Evrobasketu u Istanbulu. Tada je, podsetimo, stručna javnost Lazića videla kao potpuno ravnopravnog kandidata za 12, čak i kada nisu postale aktuelne one silne povrede... Podsetimo, neretko je upotrebljavan i kao nisko krilo u Zvezdi, što će se takođe gledati kod konačnog izbora tima... Biće na radaru stručnog štaba, ali ako pomenuti asovi budu prisutni, teško da će dobiti svoju vizu za Kinu. Baš kao i preostali sa liste...

Vanja Marinković je posle višegodišnjeg lutanja kroz pregršt različitih trenerskih filozofija, sistema i raznih uloga koje je imao, čak i tereta kapitenske trake u najtežem trenutku po Partizan, konačno kod Andree Trinkijerija počeo da gleda košarku pravim očima i košarkaški se razvija na pravi način. Ne treba zaboraviti da ima samo 22 godine i da su mu potrebne još sezona, dve, možda čak i tri konstantnog rasta da bi zaista pokazao sav raskošni talenat. U polufinalnoj seriji protiv Crvene zvezde pokazao je dve strane medalje, delimičnu hladnokrvnost u realizaciji, ali i da još nije preležao one dečačke bubice, zbog čega je ulazio u nepotrebne sukobe s protivničkim navijačima. Ali to ne umanjuje činjenicu da je kroz četiri utakmice skupio čak 63 poena i bio najbolji u redovima Parnog valjka. Ali kako ga selektor nije previše koristio ni u kvalifikacijama, teško je očekivati nešto više pred najveće svetsko takmičenje.

Aleksa Avramović će zasad najviše ostati upamćen po onom dalekometnom hicu protiv Austrije, kada je doneo pobedu u poslednjim trenucima. Nije se naigrao u kvalifikacijama, svega četiri meča je skupio, ali mu je Đorđević stavljanjem na spisak jasno stavio do znanja da motri na njega i da mora još da radi i razvija se da bi zaista dostigao reprezentativne visine. Posle odlične sezone u Varezeu, gde je prosečno beležio 17,7 poena, uz po tri skoka i asistencije, izgleda da je došao momenat za naredni korak u karijeri i lestvicu više. Možda će baš od njegovog sledećeg poteza u karijeri dosta zavisiti kakva će mu reprezentativna budućnost biti...

Konkurencija je jaka i tu će Aleksandar Đorđević i njegovi saradnici imati nimalo prijatni zadatak da se zahvale nekom ko to, realno, ne zaslužuje...

NAPOMENA: Narednih dana očekujte skener preostalih kandidata za dres Srbije, po pozicijama u timu...

Izvor: mozzartsport

Komentari / 0

Ostavite komentar