Priča: Bilo jednom na Riboku...
Sem Olardajs je tih godina izgledao kao da igra Football Manager. Uzmeš jeftino ili, ako ikako možeš, za džabe, daš veliku platu, samo da je zvučno ime, nema veze koliko godina ima, i eto svetskih zvezda u Boltonu, da uče regene iz podmlatka.
Fudbal 05.05.2019 | 12:15
Po Riboku se zvao i stadion, čudniji od većine engleskih bunjišta, sve sa velikim hotelom ispod jedne tribine čije sobe gledaju na teren, a ime gilja koje su bile posebno popularne u zemlji Srbiji devedesetih – mada ne kao rivalske “makserice”! – odjekivalo je i tribinama. “We'll Reebok you”, pevalo se na melodiju grupe Queen...
I imao je skup tih čudaka koji su dolazili da otpevaju labudovu pesmu u bizarnoj družini koja je ulepšala – stvarno ulepšala, mada to mnogima tada nije tako izgledalo – prvu deceniju 21. veka u Premijer ligi.
Ako ne možeš raji da daš priznanja i rezultate, daš im zabavu, uostalom, zna to svaki “gaffer” otkad je sveta, ne samo otkad je fudbala.
Mnogi bi se već sada namrštili, kakva zabava, zar se ne sećate kako je Bolton igrao? Pa Stouk iz najboljih dana je za njih bio prijatelj fudbala, ne?
Pa, ne. Jeste to Olardajs nameštao tako da ih je bilo ubitačno teško dobiti, imao je pravu četu mesara i kostolomaca koji bi se pobrinuli za davljenje protivnika i igre, ali u svakoj je sezoni od tih pet-šest koliko je Bolton zaredom završavao u top 10 bilo po makar dva-tri majstora koji bi nadoknađivali sve te prljave poslove pozadi.
Kako je moguće, zapravo, da za dekadenciju bude optužen klub koji je imao jednog, da izvinete, Džej Džeja Okoču? Da ne zvučimo blasfemično, njemu skoro uz rame mogao je po trikovima da stane jedan od retkih Grka kojeg je volela lopta, Stelios Janakopulos. A ona godina kad je plesao Hidetoši Nakata?
Među tom šarenolikom bagrom koju je Olardajs birao po zvučnosti i niskom transfer fee-ju bili su i Nikolas Anelka, Juri Đorkaef, Ejdur Gudjonsen, Fernando Jero, Ivan Kampo, Ivan Klasnić, stari rastafarijanac Bibi Gardner, pa Kandela, El-Hađi Dijuf, čak i Borgeti, te jedini omanski golman i fudbaler uopšte Ali Al-Habzi.
Ne smemo zaboraviti ikonu kluba Kevina Nolana, stasalog Garija Kejhila niti, i neka ovde bude makar trenutak ćutanja, Garija Spida...
Bolton možda nije bio svačija šolja čaja sa mlekom niti patika što stoji kao salivena, ali jesu bili primer kako poslovati. Ne uvek atraktino, ali konstantno održivo.
Iz malenog grada, koji je prečesto bio u senci mnogo većeg Mančestera, na čijoj teritoriji je čak devet ligaških klubova – najveći rivali su Junajted, Vigan, Beri, a nisu daleko ni Blekburn, na severu, ili Liverpul, ka zapadu – dolazio je najbolji klub sredine tabele.
Stabilni i bezbrižni, srčani i odlučni, vraški teški za nadmudriti, Troteri su igrali i rolu “kingmakera”, često odlučujeg činioca u borbama za titulu. Ko uzme šest bodova protiv njih, na dobrom je putu i ima se čemu nadati...
Biće da se u svakom od nas koji pikamo Football Manager krije jedan nezajažljivi, nezasiti lik, pa je klub sa crvenom ružom Lankašira u grbu krenuo da se raspada onda kada su poželeli nešto više, kada im osmo, osmo, sedmo, osmo mesto više nije bilo dovoljno; ili je Debeli Sem ipak kriv zato što je u jednom trenutku shvatio da igra, ako ne vodi nikamo, prestaje da bude zabavna, pa je kliknuo na “resign” i nikada se više nije osvrnuo?
Olardajs je verovao da je Bolton izučio škole i da je spreman da sedne za kartaški astal na kojem su ulozi malo veći. Želeo je, i o tome vrlo javno i vrlo glasno (a kao da bi on mogao drugačije?) govorio, da Vonderersi probaju da se plasiraju u Ligu šampiona.
Da bi to postigli, nije više bilo dovoljno kliktati kao na igrici, morali su se zasukati rukavi, a onda zavući do ramena u sef sa lovom. Njegova vizija odbijala se o bubne opne nadležnih, pre svega Edija Dejvisa, vlasnika i velikog navijača Trotersa – što je nekada dobra, a često loša stvar – i rastanak je bio neminovan.
Na vrhuncu svoje moći, u mesecima po Olardajsovom odlasku u Njukasl, Bolton je igrao Evropu i uradio nešto što nije pošlo za rukom jednom Liverpulu, na primer – da savlada Crvenu zvezdu u Beogradu, tučenu ne samo igrom Engleza nego i zvižducima sa tribina. Onda su izvukli 2:2 sa Bajernom u Minhenu, što je verovatno najbolji rezultat u modernoj istoriji kluba, no sve to nije moglo da zamaže posrtanje tamo gde su nekada bili najjači, na zelenim travama Engleske.
Loša stručna lica, pre svega menadžeri koji će naslediti Sema Olardajsa, dovođenje igrača navrat-nanos, za previše novca, sa premalo doprinosa, i nimalo domaćinsko poslovanje na vrhu, uskoro će prekinuti bajku koju je živeo taj iskreni, radnički gradić, zaljubljen u fudbal i svoj klub mnogo više nego što bi ponekad praznjikave tribine Ribok stadiona mogle da vam kažu.
Nimalo domaćinsko poslovanje je preveliki eufemizam: Bolton je već 2015. dugovao poreznicima Njenog veličanstva više od 170 miliona funti, što za poreze, što za PDV, i jedno vreme imali su embargo na transfere...
Ne pišemo o Boltonu samo zato što je ove majske nedelje na redu poslednje kolo regularnog dela Čempionšipa i samo zato što će oni možda ponovo, kako kaže tabela, sleteti u Ligu jedan.
Kako “možda”, zar im nije presuđeno, zar nisu punih 12 bodova od sigurne luke?
Možda, jer je veliko pitanje da li će Bolton Vonderers od ovog leta postojati. Možda se ugase, možda promene ime, možda budu primorani da se spuste koji rang ispod, jer od onog kluba na koji su se svi ugledali i koji su svi želeli da budu, postali su primer kako uništiti sve.
Bolton nije odigrao pretposlednje kolo, sa Brentfordom, pošto su igrači stupili u štrajk jer im se duguju plate iz marta i aprila (u nekim zemljama se onda lopta ne bi ni terala?), ali je Udruženje profesionalnih fudbalera pozajmilo novac klubu, tako da će putovati na noge Notingem Forestu – možete misliti u kakvom raspoloženju – a onda verovatno odigrati taj zaostali meč u roku od četiri dana, čime će ligaška tabela biti upotpunjena.
Među tim igračima nema zvučnih imena, ako ne računamo Samija Ameobija, burazera mnogo poznatijeg Šole. O mršavosti talenta na talonu govori i fakat da nijedan fudbaler nije postigao više od četiri pogotka tokom čitave sezone; najveća zvezda je Severni Irac Džoš Magenis za kojeg Vikipedija navodi da je tek sa 18 godina odlučio da postane napadač, pošto je dotad igrao golmana...
I to je slika današnjeg Boltona, kao sušta suprotnost Okoči, Gudjonsenu, Đorkaefu, Anelki, Jaskelainenu, Markosu Alonsu, magičnom Steliosu...
Baš zbog toga što nije veliki grad, što nema tržište ni preveliku mogućnost da raste, što deluje na teritoriji koja ima mnogo značajnije klubove, i što deluje kao da je njihovo vreme prošlo, Bolton, uprkos istoriji koja ih svrstava među osnivače nekadašnje Prve divizije, nije neki preukusni mamac za sponzore, potencijalne investitore i ostale perače para.
Zasad se na otvoreni poziv vlasnika Kena Andersona – inače bivšeg fudbalskog agenta, s prebivalištem u Monte Karlu, što može da vam nagovesti nešto o njegovom shvatanju biznisa i načinu poslovanja, mada daleko od toga da je on glavni uzročnik ili vinovnik problema – javio samo Lorens Basini, bivši gazda Votforda, ali pitanje je da li će njegova ponuda biti prihvaćena, na vreme ili uopšte.
Kada se polako spusti zavesa na Čempionšip – mada nas tek čeka poslastica: nikad jači plej-of! – Bolton će tek početi svoju veliku bitku, možda i veću od one kada su dolazili u Beograd, kada su odolevali u Minhenu, kada su na Old Trafordu pobedili Junajted.
Neka im u toj borbi pomoć priskoči ples Džej Džeja Okoče i debelog Sema na centru terena, iz zlatnih godina kada je na Riboku igrao najbolji tim sredine tabele Premijer lige svih vremena; uvek je tužno kada pati kada se gasi jedan fudbalski klub, a posebno onaj koji je krasila pinakoteka nezaboravnih likova.
Izvor: mozzartsport
Komentari / 0
Ostavite komentar