Lekcije Bojana Ostojića...

Kako se vratio, šta je sve preživeo, na kojim primerima mogu da uče mlađe kolege…?

Fudbal 19.04.2019 | 20:00
Lekcije Bojana Ostojića...
Cele sezone na istočnoj tribini u ulozi posmatrača, da bi se na njenom koncu preselio na teren. Savršen primer upornosti, dovoljan da se Bojan Ostojić pojavi za katedrom u “Zemunelu”  i, pre svega mladim Partizanovim fudbalerima, održi predavanje na temu “kako sam se vratio”.

Uz dva poglavlja. Prvo, sportsko: pošto je u završnici takmičarske godine počeo da igra. I to više nego dobro. Drugo, ljudsko: dokazavši da iako zbog vanfudbalskih razloga skrajnut u treći plan (zamislite, tražio zarađeno?) čovek može da se izbori za status. O tome nekom drugom prilikom, sad nas zanima isključivo lekcija koju bi, pre svega poletarci, poput Strahinje Pavlovića i Svetozara Markovića – pa i ostalih mladih u koje se čelnici kunu – mogli da upiju i u začetku karijera savladaju gradivo koje će morati da znaju naizust u teškim trenucima. Ličnim i ekipnim.

Zato, nek’ načulje uši…

“Kad sam došao u Partizan bio sam peti štoper. Klub je već imao Gregora Balažica, Sedrika Goguu, Nikolu Milenkovića i Lazara Ćirkovića. Plus, nekoliko sedmica posle mog potpisa ispali smo iz kvalifikacija za Ligu Evrope, iako nas Zagleblje nije savladalo ni posle produžetka, već imalo više sreće na penalima. Prošao sam sve i svašta, da bih se izborio za mesto startera”, priseća se Ostojić u razgovoru za MOZZART Sport.

U Humskoj 1 je dotakao visine osvajanjem duple krune u mandatu Marka Nikolića i plasman u nokaut fazu Lige Evrope pod komandom Miroslava Đukića, a posle uzleta osetio i šta znači skotrljati se u provaliju.

“Pad forme je bio očigledan i to kao sportista i čovek moram da priznam. Usledila je povreda, pakao za svakog igrača. Još teže mi je bilo kad kod nekih trenera nisam bio u planu čak ni za trening. Ekipa radi normalno, igra fudbal, a ti Ostoja trči sa strane. Mnogi su me otpisivali, svašta pričali o meni, ali baš u takvim trenucima, kad skoro niko ne veruje, moraš da crpiš snagu iz sebe, podigneš se i zakoračiš napred. Ponosan sam što nijednom nisam pokucao ni na čija vrata da pitam zašto me nema u planu i što nemam menadžera, već sam branim svoje interese. Sve vreme sam verovao u sebe i ako se tako postaviš, pre ili kasnije, dočekaš šansu.”

Nekadašnji defanzivac Čukaričkog i Voždovca nije igrao kod Zorana Mirkovića, ali je priliku zgrabio u finišu sezone obeležene razočaravajućim rezultatima crno-belih, iako je i sam krenuo iz minusa.

“Mislite na ono što se desilo na Voždovcu? Nema šta, pogrešio sam, kriv sam za gol, samim tim i poraz, ali čovek mora da bude dovoljno svestan da prizna najpre sebi, onda i drugima, da je to istina. Podigao sam se… Pomenuli ste talente poput Pavlovića i Markovića, grešili su i oni, tek će, jer su mladi, s tim da je poenta da se na loše situacije ne obaziru, a kamoli da ih ponavljaju. Kao što ne bi trebalo da gledaju u prošlost, tako bi za nijh, ili bilo kog drugog perspektivnog momka, bilo od velike koristi da ne čitaju komentare na vestima. Pa, šta i ako pogreše? Pokažite mi bezgrešnog čoveka! Ne postoji. Pogotovo što je fudbal igra grešaka. Nažalost, kod nas u Srbiji je slika uglavnom iskrivljena,  pa javno mnjenje kreiraju ljudi koji nisu bavili sportom ili ga ne razumeju i protiv toga se ne može, ali mogu takvi komentari da se ignorišu. Bez obzira na godine”.

Da još nije za staro gvožđe, iako je u februaru proslavio 35. rođendan, Bojan Ostojić je dokazao u poslednja dva meča, kad mu je Savo Milošević poverio ulogu statera. U odsustvu Marka Valijentea, komandovao je odbranom protiv Čukaričkog (3:0) na početku plej-ofa i
niškog Radničkog u prvoj polufinalnoj utakmici Kupa Srbije (1:0). Bez primeljenog gola i bez nekih zicera protivnika.

“Taj drugi podatak mi je najdraži. Čim ekipa ne primi gol lakše je ofanzivcima da igraju. Primetan je napredak u smislu discipline na terenu, odnosa prema dresu. Shvatili smo da onako kako smo igrali veći deo sezone, a bilo je tu i sebičlukla, ne može i ne sme. Uglavnom smo delovali kao jedinke, svak’ je igrao za sebe, sad timski izgledamo bolje i odmah su rezultati prihvatljiviji. Verovatno se svima smučilo kako “ne znamo da igramo”, da smo ovakvi ili onakvi, ali niko preko noći nije zaboravio fudbal. Sport je takav da lopta nekad neće u gol ili da iz prvog šuta ka našem bivamo matirani. Platili smo skupu cenu”.

Paprenu, pri pogledu na tabelu, jer je šest kola pre kraja plej-ofa Partizan treći, ali još ima šansu da nešto uradi u drugom takmičenju.

“Dužnost ovog kluba je da skuplja trofeje. Nažalost, ostao nam je na raspolaganju samo jedan i idemo svi silama da odbranimo pehar Kupa. Tek je okonačno prvo poluvreme, neće biti lako na Čairu, ni u nedeljnom prvenstvenom meču, ni u revanšu polufinala za mesec dana. Pogotovo što ekipe vođene trenerskom rukom Nenada Lalatovića igraju kalitetno i uvek prave bum, počev od Borca, preko Voždovca, Vojvodine, Napretka, Čukaričkog…”, džentlmenski nabraja Bojan Ostojić, fokusiran samo na fudbal u vremenima kad se u Srbiji oko najpopularnijeg sporta razvijaju priče i pričice s druge strane.

PAVLOVIĆ KAO BLEKI

U sezoni 2016/17 pored Bojana Ostojića stasao je i kasnije se u Fjorentinu prodao Nikola Milenković. Dve godine kasnije u Humskoj 1 smatraju da imaju biser u vidu Strahinje Pavlovića koji bi mogao da zasvetluca više od Blekija.

“Po konstituciji su identični. Jedino se razlikuju po tome što je Milenković dešnjak, a Pavlović igra levom nogom. Oduševljava me njegova spremnost da uči, sluša Valijenteove i moje savete. Isto važi i za Svetu Markovića. Obojica bi mogli da izrastu u vrhunske štopete, poput sadašnjeg A reprezentativca. Samo nek’ se ne obaziru na negativne komentare. Pogotovo što je to u Srbiji trend, vidljiv po tome da je ekipa koja je pre dve sezone osvojila duplu krunu u ovoj maltene nazivana neznalicama”, smatra Ostojić.

KAD BI SE GROBARI UJEDINILI…

Osim što se nada da će mandat u Partizanu okončati odbranom pehara Kupa, Bojan Ostojić je u danima kad se primiče kraj sezone i istek njegovog ugovora poželeo još i…

“Da budemo svi kao jedan! Boli me srce kad vidim razjedinjene navijače. Zamišljam kako bi bilo da se ponovo Grobari okupe pod istu kapu, kao one sezone kad smo osvojili duplu krunu. Kad bi samo znali koliko nama na terenu znači taj huk, zajedništvo... Čuo sam posle dugo vremena aplauze posle ove utakmice sa Radničkim, bio je dobar ambijent, mada sam svestan da bi se tako nešto ponovilo moramo, pre svega, mi na terenu da pobeđujemo u seriji”.

Izvor: mozzartsport

FOTO: Star Sport

Komentari / 0

Ostavite komentar