''Mili moj, moraš to da uradiš...''

Ratovi, sankcije, hiperinflacija, siromaštvo, ubistva i oni na tronu jedne bivše države.

Detalji o početku opsesivne patološke ljubavi pravnika Slobodana Miloševića i sociološkinje Mirjane Marković, mladih Požarevljana i članova Partije, kasnije totalitarnih vladara i uništitelja Jugoslavije, opisani su u knjizi Slavoljuba Đukića “On, Ona i mi”.

Mlada Mira Marković došla je 1968. godine u Zadar u posjetu svom suprugu vojniku Slobi. Tada su već gotovo 10 godina bili zajedno, budući da su se upoznali u gimnazijskim danima u Požarevcu, u komunističkoj omladinskoj organizaciji, kada je Markovićeva imala 16, a Sloba 17 godina. Kasnije su se venčali, preselili u Beograd i dobili dvoje djece. Marija je rođena 1965, a Marko 1974. godine.

Oboje su, prilikom tog susreta u Zadru, još bili nepoznati široj javnosti. U vrijeme drugova kada je vladao zavet ćutanja Mira je izgovorila jednu rečenicu koja će se kasnije ispostaviti, na žalost, kao potpuno tačna – Slobodan Milošević je manje od 2 decenije kasnije postao predsjednik CK SKJ, 1989. prvi predsjednik Republike Srbije a 1997. i predsjednik SRJ.

“Ovdje će jednoga dana stajati i Slobina slika”

“… Ali, evo događaja koji je povod ovog sjećanja i koji je, malo je reći, iznenadio pribranu i, inače, uzdržanu Mirjaninu rođaku. Dok šetaju zadarskim trgom i ćaskaju, zastaju pred jednim izlogom u kojem, na počasnom mjestu, stoji uramljena Titova slika. Mirjana dugo zagleda izlog, a onda se okreće i tiho kaže: ‘Ovako će jednoga dana stajati i Slobina slika’. Rođaka je gleda radoznalo, pomalo zbunjeno, ima razloga i da se preplaši od onoga što je čula. Da se neko tako drsko usudi da određuje nasljednika druga Tita, svjetskog lidera, oca nove Jugoslavije, ‘našu prošlost, sadašnjost i budućnost’, i da još, na njegovom mjestu, vidi svoga mladog supruga, poletarca, to prelazi svaku mjeru – napisao je u svojoj knjizi Slavoljub Đukić.

U to vrijeme, ona je tek svršila studije sociologije, a on završio prava. Oboje su, razumije se, od gimnazijskih dana bili u Partiji jer je to bio jedini način za siguran i lagodan život.

– Sve je počinjalo i završavalo se s partijskim aktivizmom – pisao je Đukić.

Nisu se razdvajali

Međutim, prije nego što je Milošević došao na čelo politike tadašnje Jugoslavije, a Mira istovremeno, kako tvrdi Đukić, njime upravljala iz sjenke, valja se osvrnuti na početke stvaranja te moći, ali i početak te opsesije i patološke emotivne povezanosti koja je u knjizi “On, Ona i mi” opisana kao “više nego uobičajena mladalačka veza”. Oni su toliko zajedno, pisao je Đukić, da im, po sopstvenom priznanju, najteže pada odvojen život. Jedini momenti kada se događalo da budu razdvojeni bili su kada je Mira, kao gimanzijalka, ljetovala sa ocem Momom Markovićem, inače, narodnim herojem, partijskim aktivistom i visokim funkcionerom, i ovaj drugi put, kada je Slobodan služio vojsku.


“Mira – vladar iz sjenke”

Kao glavno obilježje odnosa Slobodana i Mirjane, pisac opisuje riječima “ostati u pozadini, a biti moćan, ispomagati svoga supruga da bi se ojačao i sopstveni položaj”. Drugim riječima, kako tvrdi jedan od najpoznatijih srpskih novinara, “da nije nje bilo, ne bi bilo ni Miloševića, a onda da nije bilo njega na toj poziciji na koju ga je dovela svojom opsesijom da dominira, ne bi bilo ni njenih ovlašćenja, niti bi postala ‘najmoćnija žena u istoriji Srbije’”.

Ako se njoj neko ne bi svidio – ne bi ga više bilo. Bolesna briga da njen suprug, kako je govorila, ne bude okružen “lošim ljudima” ili jednostavno želja za vladanjem, uz predsjedničko mjesto na kojem je bio suprug, dozvoljavali su Miri da imenuje ambasadore ili smjenjuje novinare. Tako je, primjera radi, njen pratilac, profesor Slobodan Unković, po povratku iz Kine dobio pohvalu i ubrzo je imenovan za ambasadora, dok je jedan komentar o ‘neopranoj kosi’ za novinara Slobodana Jovanovića značio kraj njegove karijere.

Ipak, valja spomenuti da Mirjana Marković, uprkos svom ogromnom uticaju na Slobu u četiri zida, formalno nikada nije imala moć. Pored akademske karijere bila je poznata po političkom angažmanu samo kao jedna od osnivačica JUL-a, koji je u drugoj polovini devedesetih bio dio vladajuće koalicije, ali koji nikada samostalno nije imao političku težinu.

“Mili, moraš to da uradiš”

Novinar i pisac Slavoljub Đukić u svojoj knjizi pisao je i da je ‘srpski predsjednik talac svoje žene’. 

– Više mu je stalo do lijepog mišljenja o Mirjani nego o njemu, što je neobično za čovjeka koji vjeruje da cijeli svijet ima pod svojim nogama. Za nju je spreman sve da učini. Uz samo jedan uslov koji je za njega bitan: da se zna ko je prvi, da je njegova riječ posljednja. Sve će uraditi što ona želi, ali uz njegov pristanak. Da on kaže: može – opisao je njihov odnos Đukić.

Mira je bila Slobina “inspiracija, voditelj i smisao života”, a on postajao “dobrovoljni izvršilac njenih želja”.

– Ona je jedina osoba pred čijim se zahtjevima (“Mili, moraš to da uradiš!”) slama autokratska i slavoljubiva priroda ovog čovjeka – pisao je Slavoljub Đukić.

Mira i Sloba zajedno, ali i pojedinačno, najgorči su simbol bijede koja je devedesetih godina neprikosnoveno vladala Srbijom. A dok su građani grcali u nemaštini, par Milošević-Marković je sticao je ogromno bogatstvo izvršivši niz zlodjela za koja, ni jedno ni drugo nikada neće odgovarati. Unosni šverc duvana, malverzacije sa stanovima i politička ubistva samo su neki od njih.

Milošević je 2001. izručen haškom sudu, gdje mu je suđeno zbog ratnih zločina počinjenih tokom rata na Kosovu. Međutim kraj suđenja nije dočekao – preminuo je u zatvoru u Hagu 11. marta 2006. godine. Baš kao ni njen suprug,za niz zločina neće odgovarati ni Mira Marković.

Mirina uloga u organizaciji političkih likvidacija

Iako uloga Mire Marković u organizaciji političkih ubistava nikada nije do kraja ispitana, pretpostavlja se i ovde da je upravo njen uticaj na Slobu bio presudan. Supruga Slobodana Miloševića nije zvanično optužena da je učestvovala u ubistvu Slavka Ćuruvije, vlasnika Dnevnog telegrafa, ali njeno ime se pominjalo u istrazi ovog zločina.

Navodno, bila je kivna na Ćuruviju zbog njegovog novinarskog rada, pa je u Politici ekspres naručila sramni tekst “Ćuruvija dočekao bombe”. Taj tekst bio je početak hajke na Ćuruviju i uvod u njegovu likvidaciju.

Ivan Stambolić, nekadašnji predsjednik Predsjedništva Srbije, ubijen je 25. avgusta 2000. U završnoj riječi na suđenju kriminalnoj grupi koja je ubila Stambolića, tužilac je, između ostalog, rekao.

– Režim je uspostavio više strukturnih nivoa: takozvane dvorske intelektualce, ekonomsku mafiju, tajnu i drugu policiju, vojsku, vladajuće partije, a sve to sa Slobodanom Miloševićem i njegovom suprugom Mirjanom Marković, kao centrom mreže i personifikacijom tog sistema – rekao je tužilac, piše Blic.

(Blic)  Foto: Tanjug/AP