"Veliki brat" paziće građane

Građani Republike Srpske bi se uskoro mogli naći u svojevrsnom "Trumanovom šou" pod patronatom države, ali sa mnogo većim ulozima.

Republika Srpska 14.02.2019 | 09:12 Vlast u RS predvođena porodicom Dodik priprema za svoje građane novi projekat kako bi ih stavili pod kontrolu. Tako se u SNSD-ovoj kuhinji sprema jedna vrsta Orvelove 1984, u kojoj bi se uskoro trebali naći građani RS. 

Polako i neprimijetno, na ovaj način, svi ćemo biti stavljeni pod šapu vlasti i samoupravu jedne porodice.
Naime, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske kupiće od „Prointera ITSS“ 325 kamera, servere i prateću opremu za snimanje građana, koji će sve to, sa uračunatim porezom, platiti više od 527.000 KM.

MUP Republike Srpske, kojim rukovodi ministar Dragan Lukač, raspisao je tender za nabavku opreme za sistem video nadzora početkom oktobra prošle godine.

Nakon sprovedene procedure nabavke, ugovor sa „Prointerom ITSS“ Banjaluka zaključen je 8. februara i skuplji je za oko 25.000 KM od raspisane nabavke.

Prema tenderskoj dokumentaciji, MUP Republike Srpske će kupiti 204 IP kamere koje, između ostalog, imaju senzor sa progresivnim skeniranjem, auto infracrveni filter za snimanje dan/noć, digitalni zum 16x, podršku za pametne telefone, ugrađenu detekciju pokreta, infracrveno osvjetljenje do 30 metara.
Biće nabavljene i 44 IP kamere koje imaju većinu karakteristika kao i prvobitne, s tim da im je infracrveno osvjetljenje dometa do 100 metara i moći će prepoznavati lica.

Na spisku je i 13 IR IP pokretnih kamera koje imaju mogućnost automatskog praćenja pokretnih objekata, s detekcijom lica, mapom vrućih tačaka… Pored ovih, traži se još devet IP pokretnih kamera sličnih karakteristika.

Tu je i 47 kamera za prepoznavanje registarskih oznaka pri brzinama do 200 km/h u dvije saobraćajne trake istovremeno, s tačnošću većom od 95%. Planirana je i nabavka sedam kamera za praćenje saobraćaja u tri trake istovremeno, sa pratećom opremom.

Traži se i jedna IP panoramska više-senzorska kamera, takođe sa infracrvenim filterima i osvjetljenjem do 30 metara, zumom 16x, vidnim uglom horizontalno 180 stepeni, vertikalno minimalno 44 stepena…

Biće kupljena i neophodna oprema, serveri sa operativnim sistemima, računari, hard diskovi, monitori… za praćenje, upravljanje i kontrolisanje kamera.

Nabavka podrazumijeva kupovinu ukupno 325 kamera, 15 servera, tri računara, te ostale opreme.

MUP Republike Srpske, nakon raspisivanja tendera, nije odgovorio na pitanje koja je namjena sistema video nadzora, gdje će kamere biti postavljene i u cilju čega će se vršiti snimanje.
Zbog svega toga na ovu nabavku je bačena velika sumnja.

Pored toga, „Prointer ITSS“ će, sa Agencijom Kamir iz Širokog Brijega, instalirati video nadzor na graničnim prelazima i objektima koje koristi  Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) BiH za šta će im UIO platiti 2,5 miliona KM.

Nešto veći iznos, 2,8 miliona KM, ta kompanija će dobiti i za uspostavljanje Nacionalnog centra za upravljanje digitalnim identitetima u RS.

Što znači da bi cijeli sistem praćenja građana trebao da padne u ruke kompanije „Prointer“, koju mediji dovode u vezu sa Igorom Dodikom, sinom Milorada Dodika, koja je zaradila milione u posljednjih nekoliko godina putem javnih nabavki u oblasti IT u Republici Srpskoj.

Na ovaj način bi građanin entiteta mogao biti pod potpunim nadzorom familije i stranke, što u ovom slučaju dođe na isto.
 
Jer, Republika Srpska je odavno postala isključivo biznis projekt, koji koristi sve svoje resurse ne bi li uništio svakoga ko pokušava to da zaustavi. 

Tako se to radi u Republici Srpskoj, a sve ostalo što nam podmeću i čime nas bombarduju naši predstavnici u vlasti je jalovi nacionalromantizam i patetika., napiosao je povodom ove nabavke, između ostalog, na svom FB profilu Aleksandar Trifunović, urednik BUKA magazina 

Plan nabavke kamera od strane MUP-a koje će provesti Prointer otkrio je portal Capital, čiji urednik Siniša Vukelić tvrdi da, gledano sa tehničkog aspekta, ova nabavka je opravdana, jer bi ona trebala navodno da posluži za stvaranje bolje bezbijednosti građana. 

Ipak, on je kategoričan da se nabavka ovih kamera ne smije provoditi da se ne zna kako će se one koristiti i koja bi trebala biti njihova svrha. 

„Mora da se zna hoće li pristup tim bazama podataka imati neko osim policijskih službenika“, kaže Vukelić.

Ono što je za njega možda najinteresantnije jeste da ovaj posao dobija firma koja je jako mlada, a u posljednjih nekoliko godina pobjeđuje na skoro svim javnim tenderima u RS kada je IT sektor u pitanju. 

„Vi nemate nigdje zvaničnih podataka ko stoji iza te kompanije, zašto uživa povlašten položaj i ima privilegovan status u javnom sektoru RS“, rekao je on.

Kako tvrdi, ovdje nemamo dovoljno podataka koje bismo morali dobiti ako živimo u normalnom demokratskom društvu.

Ipak, pošto to nije slučaj...

„Ova policija je toliko zatvorena, možemo reći najzatvorenija otkad postoji RS. Takva nije billa u mandatu ni jednog drugog ministra. Ministar je napravio čitavu jednu smjenu i rotaciju na svim odjeljenjima u policiji, a da nije obavijestio javnost. Nakon toga dolaze nabavke milionske vrijednosti u MUP-u, poput nabavke kamera i sve se odvija u velikoj tajnosti. Mi razumijemo da neke stvari moraju biti skrivene, ali ovo je nešto što mora da se javnosti objasni i razjasni. Oni se ponašaju kao da se ovdje radi o nekoj privatnoj kompaniji, a ne o ovako velikom i strateški važnom ministarstvu. Oni se bave drugim stvarima koje su njima bitne, a ne onima koje su važne za javnost“, kaže Vukelić za BUKU.

Kada govorimo o video nadzoru od strane države tj. javnih vlasti, nadzor se većinom pravda boljom zaštitom od kriminala, lakšom kontrolom bezbijednosti, boljim otkrivanjem zločina i sl. 

Kako nam je to objasnio Dejan Lučka iz Banjalučkog centra za ljudska prava, javnoj vlasti je određeno da se može miješati u ova prava ukoliko je takvo miješanje predviđeno zakonom, odnosno ako je legalno i ako je to neophodna, odnosno legitimna mjera u demokratskom društvu, u interesu nacionalne ili javne bezbjednosti, ekonomskog boljitka države, sprečavanja nereda ili krivičnih djela, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava ostalih građana. 

Međutim, pravo pitanje koje se sa pravom postavlja jeste na koji način će te kamere i snimci sa njih biti korišćeni, šta će se tačno nadzirati sa njima, ko će imati pravo pristupa bazama snimljenih podataka, da li će se snimati samo video ili će tu biti uključen i audio zapis, koliko i kako će se te baze čuvati, da li će u praksi tim bazama pristup imati privatna lica koja nemaju službenih ovlašćenja da im pristupaju, na koji način će službenici postupati sa snimljenim materijalom, da li će se poštovati zakonske i podzakonske procedure, da li će održavanje vršiti direktno organi reda ili privatne kompanije i sl. 

Na sva ova pitanja javnost nema odgovore.  U policiji ćute i skrivaju podatke.

„Bojim se da će, kao mnogo stvari do sada kod nas, sve to ostati u sivoj zoni, nekada i zakonski definisano tako, i da će i sami građani sve više osjećati da žive u nekoj velikobratovskoj 1984, sa budnim okom koje ih posmatra čim stupe na ulicu. Kada smo već svi oguglali na rijalitije koji nam se svakodnevno smiješe sa televizije i novinskih stubaca, odjednom bismo i sami mogli završiti u nekom Trumanovom šou pod patronatom države, ali sa mnogo većim ulozima“, rekao je Lučka.

Prema njegovim riječima, posebno je opasno ukoliko ovaj video nadzor bude korišćen za neko dalje indirektno zastrašivanje građana, kao što se to npr. radilo montiranjem kamera kada su trajala okupljanja grupe „Pravda za Davida“ na Trgu Krajine.

„Ili, ukoliko snimcima budu mogla raspolagati i lica kojima to nije dozvoljeno, ili ukoliko se snimci budu koristili za druge stvari, a ne za one koje su u skladu sa propisima“, kaže Lučka.

Generalno, naš sagovornik smatra da video nadzor sam po sebi nije toliko loša stvar, ali video nadzor nad kojim nema stroge kontrole, koji se koristi nelegalno i nelegitimno, sa službenicima koji se pokušavaju igrati Štazija, može građanima teško narušavati njihova osnovna ljudska prava, a cijelo društvo dovesti do neke vrste antiutopije, u kojoj će se svako bojati reći šta misli ili se slobodno okupiti. 

„Ovdje će postojati konstantan strah od sankcije zbog izrečenog ili iskazanog. Tako bismo mogli dobiti zajednicu u kojoj će se sve obavljati između četiri zida, a javni prostori će biti ostavljeni onima koji su 'pravovjerni'. Iskreno se nadam da do toga neće doći. Međutim, istorija nas uči da to i nije toliko daleko od mogućeg scenarija“.
 
(Buka)