Proteste pred ured Vigemarka

Prošlo je pet sati kad sam jutros stigao kući, poslije skoro 800 pređenih kilometara za 20-ak sati, ali zbog očaja, tuge i bijesa ne mogu da zaspim. I dok sretni narodi broje sate i pripremaju se da u veselju i radosti dočekaju novu 2019. godinu, mi nažalost brojimo uhapšene, pretučene, dane od ubistva nedužnog mladića. Klonuli smo u beznađe, apatiju i kolektivnu depresiju koja se liječi samo bjekstvom sa okupiranog područja u kome caruje Mafija, nasilje, bezakonje, nepravda. . .

Republika Srpska 31.12.2018 | 10:23 Cijeli put od Banjaluke do Trebinja sam razmišljao šta smo kao narod Bogu zgriješili pa nas ovako kažnjava, i zašto baš nas ovako iskušava od kako nas je već 20 godina ovakvo zlo napalo? Kako je zlo uspjelo da kao magnet privuče svo smeće i ljudski talog oko sebe, okruži se raznim Špirićima, Stevandićima, Lukačima... Jeste da smo kao narod poprilično naivni, potanko obrazovani, sujetni, suicidni i autodestruktivni, da nemamo kolektivnu svijest i trunku zdravog razuma pa nismo dobro ni zaslužili, ali ipak je preoštro da budemo potonji, cijeli se život borimo za trunku slobode i pravde, život dostojan čovjeka.

Suza naša nema roditelja, nad nama je nebo zatvoreno, ne prima ni plača, ni molitve. U Ad nam se svijet pretvorio, svi ljudi pakleni duhovi. Što ćemo, a sa kime ćemo, malo ruka a malena snaga, jedna slamka među vihorove.. I ovo malo preostalih zdravih snaga što se još bore u društvu ostavljeno je od svih, na milost i nemilost Mafiji, a skupovi Pravde za Davida su pokazali da se svijet u Ad pretvorio. Evropa i svijet ćute, i prećutno podržavaju nasilje, primitivizam i gušenje osnovnih ljudskih i građanskih prava.

Niko da ustane i kaže da se ne može to raditi u srcu Evrope, da je dosta tiranije, terora i anarhije. Wigemarku i Evropi je samo bitno da se povećaju porezi i akcize kako bi na sigurno plasirali zločincima još neki kredit, i tako pomogli zlo da ostane na vlasti jer im ono odgovara. Nikada nisam ništa predlagao i sugerisao porodici Davida Dragičevića, ali smatram da bi bilo najbolje sljedeće proteste održati ispred Kancelarije Delegacije Evropske Unije i nedostojnog Wigemarka, jer bez njihove saglasnosti ne bi smjeli ovo da rade narodu.

Tužan sam što se banjalučki Trg polako pretvara u Tjen An Men, što partijska milicija privodi djecu i nedužne ljude koji traže istinu i pravdu, a svijet nijemo posmatra bahati teror i nasilje nad nedužnim. Tužan sam što Gebelsi i monstrumi truju narod i idu toliko daleko da lažu ljude u oči, tvrde da žrtva lomi neku muzičku opremu i da Banjalučani uzvikuju „Živjela policija“ kada ona hapsi nedužni narod. Tužan sam što nema sloge, jedinstva, solidarnosti, što im polazi za rukom da kupe, zavade i podijele najsitnije ćelije u društvu. Tužan sam što noćas više ljudi nije došlo na Trg, što smo postali samoživi i što nema više kolektivne svijesti, solidarnosti i entuzijazma.

Za slobodu i pravdu uvijek se trebalo boriti, i nemamo vremena za kukanje nad situacijom koja je teška. Kad smo se za 2 godine uspjeli oporaviti od albanske golgote, dići iz pepela i osloboditi sve porobljene do Alpa, siguran sam da imamo dovoljno snage da skinemo i ovo zlo koje se nad nama nadvilo. Trebamo samo biti istrajni, složni, hrabri i uporni, i svjetlost će nas ponovo obasjati. Nadam se da će za narod, državu i društvo 2019. godina biti puno bolja, da ćemo se dići iz pepela i napokon živjeti normalno kao sav ostali razvijeni svijet, a ne traćiti život u ropstu i otvorenom logoru sa okovima na vratu, nogama i jeziku.

Autor: Nebojša Vukanović