Mural je odraz umjetničke duše

„Osamljenost lika na portretu je tolika da slikar ponekad oseti potrebu da uz ličnost naslika i neki predmet koji je u vezi s njom, neki simbol koji je tumači i objašnjava", napisao je Ivo Andrić u priči „Razgovor sa Gojom“.

Republika Srpska 30.11.2018 | 16:13 Ovom misli rukovodio se i višegradski akademski slikar Jelenko Janjić preslikavajući iz svoje vizije na sivi i hladni beton lik pisca i „njegovog“ mosta na Drini u Višegradu.

Janjić, dok završava najveći mural u svom gradu primjećuje da nije zadatak slikara da priča i objašnjava o svom djelu već da opštini, na poseban način, gledaoca ljepotom, laganom poukom i pukim podudaranjem sa njegovim razmišljanjem o umjetnosti i životu uopšte.

Ovaj umjetnik tvrdi da sve u stvaranju djela počinje od, minijature, skice, stvorene prvo u mašti, pa onda na parčetu papira u ateljeu, koji se, dio po dio, kao u slaganju mozaika, prenosi kistom na betonsku podlogu, oživljavajući na njoj, postepeno, ono što dobija stvarni lik i smisao.

I kad se stvaralac izgubi u detalju, kao u beskrajnoj pustinji bez ijednog drveta, u kome blješte samo uveličane boje i sivilo nezavršene pozadine, on mora da iz moždanih vijuga izvlači savršenu i gotovu sliku murala, onog davno zamišljenog i odsanjanog u zimskim dugim noćima.

Slika tada dobija snagu, opipljivost dijelova na njoj, očitavanje unutrašnjeg vulkana duše lika, prodornu dubinu, širinu pogleda i impresivnost koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Tako će uz mural u višegradskom naselju Garča, sa Ivom Andrićem i njegovom ćuprijom na Drini, rasti nove generacije sjećajući se razbarušenog umjetnika, ozbiljnog lica pisca i viličanstvenosti mosta „kome ravna nema“, ali samo onog trenutka kad su iskrsli zajedno na zidu kao iznenadni znak kraj puta.

(BN)