Priča: Schadenfreude - karmičke kamate Marka Rojsa...

Živi smo ljudi, ako smo i grešni: uživanje u Bajernovoj nesreći, u Bajernovom konačnom krahu bilo bi em prirodno, em otvoreno, em kolektivno. . .

Fudbal 12.11.2018 | 23:00
Priča: Schadenfreude - karmičke kamate Marka Rojsa...
Kažu da je to jedna od onih reči koje su neprevodive na druge jezike – a nemački, Bogu hvala, ima tih dugačkih zakukuljenih izraza koliko ištete – mada bi se, za razliku od španskog “duende”, ruske “toske” i češke “litosti”, ovo dalo opisati i ne biste bili daleko od izvornog značenja.

Schadenfreude je, u najkraćem, zluradost, to valjda i doslovno znači ta kovanica, mada na srpskom deluje ipak previše pojednostavljeno.

Šadenfrojde je osećaj zadovoljstva koji vas preplavi kada vidite tuđu nesreću. Psiholozi izvor ove emocije objašnjavaju i pomoću jednog vica. Kao, dva kampera u šumi naiđu na grizlija, i čim ga ugledaju, jedan krene odmah da obuva patike umesto planinarskih cipela.

“Šta ti to znači, ne možeš da budeš brži od grizlija”, prekori ga drugi. “Naravno da ne mogu. Ali dovoljno je da budem brži od tebe!”

Moralno gledano zluradost je sramotna, naravno, mada istraživači ljudskih duša znaju da je to ne čini ništa manje privlačnom. I što ta tuđa nesreća deluje više zasluženo, to je veća verovatnoća da će ljudi otvoreno pokazivati zluradost, odnosno da je se neće ni stideti. Na primer, ako je neko počinio kakav zločin ili se generalno poneo licemerno, uživanje u njegovom posrtanju je em prirodno, em vrlo često kolektivno.

Upravo u šadenfrojdeu, neka im bude oprošteno, dugo su čekali, punih šest godina, uživa makar polovina Nemačke ovih dana. Posrtanje Bajerna i do proteklog vikenda bilo je zanimljivo za gledanje, ali znali su svi oni kojima je puna krigla minhenske dominacije, da će posebno značajan biti poraz od Dortmunda; i poraz od Dortmunda se desio, čist, prelep i zaslužen.

Jirgen Klop odavno je nazvao Bajern “zloćom iz filmova o Džejmsu Bondu”.

Još uoči onog finala Lige šampiona na Vembliju time je pokušao da i svetsku javnost okrene da duva u jedra njegovoj veseloj žuto-crnoj bandi; od tada je prošlo pola decenije, a Bajern je postao – opet, ogradićemo se: u očima onih koji ih ne vole, koji u njima vide ne tek puko zlo, već i razlog za posrtanje nemačkog fudbala, i klupskog i reprezentativnog – još gori, ako je to ikako moguće.

Minhenski velikan već nekoliko meseci zaredom gostuje na stranicama najuglednijeg evropskog političkog nedeljnika, Špigla, čiji su novinari preko “Football Leaks” razotkrili razne mahinacije dogovorene po kuloarima Alijanc Arene; na sve to su se nadovezali loši rezultati, nesnađenost Nika Kovača na klupi uprkos tome što mu Braco drži glavu iznad vode, pa je Uli Henes postao iritantniji nego što poslovično ume da bude.

Da i ne govorimo o njegovim ničim neizazvanim napadima na Mesuta Ozila ili onoj bizarnoj odbrani bavarskih igrača u reprezentaciji; izgleda da je još ponešto pokupio dok je bio u pritvoru, ali bonton je ostao negde sa nanogicom...

Bajern je uvek imao potencijal da bude klub koji Nemci obožavaju da mrze – setimo se onog posprdnog špicnamea “FC Holivud” s kraja prošlog veka – i vrlo često dešavanja u najvećem gradu Bavarske prevaziđu atmosferu s poslednjih dana Oktoberfesta; ali ovo, uprkos tome što smo savladali jednu novu dugačku nemačku reč, ovo uopšte nije tekst o Bajernu.

Jer mržnja, čak i ako je opravdana – a neka bude da je sada opravdana – hoće da te zaslepi. Ume da te zezne, pa da ne vidiš nešto što je stvarno dobro. Da ti ispod radara promakne neko ko ko više zaslužuje aplauze nego što neko drugi (pa zvao se on i Uli Henes!) zaslužuje zvižduke.

Ne treba, zato, iko da se uljuljka u šadenfrojde, ne treba se samo cerekati Bajernu ni čekati da se isplete svilen gajtan za Nika Kovača. Materijal je odavno kupljen, iako je njegova najveća krivica očigledno što je previše Nemac za razmažene primadone kojima je dozvoljeno da budu veće od kluba.

Neka ih tamo, kad ovi dani – i tako će biti, zahvaljujući još jednom zamagljenom reprezentativnom prozoru (ovo je poslednji, mirni smo posle do naredne godine!) – treba da budu posvećeni nekom ko zaslužuje da mu se vraćaju samo dobre misli, jer je dovoljno propatio i dovoljno se namučio, da je sve što mu se događa ove sezone kao prikupljanje dobre karme koja je, silom prilika i povreda, bila oročena u banci sa velikim natpisom “Dortmund”.

Marko Rojs, naravno, kapiten Borusije iz Dortmunda, koji je i u subotnjem meču s Bajernom briljirao, kao da je opet onaj dečak, u jednoj drugog Borusiji ali sa krajnjim ciljem uvek istovetnim, da se vrati doma, da izazove huk na Vestfalenu.

Taj zvuk će upoznati još kao klinac, samo sa druge strane, one koja gleda dole na zeleno, gde piruete pravi Tomaš Rosicki, dok ga jedan plavušan netremice posmatra.

Bilo je onih koji su letos bili zabrinuti kako će novi trener Dortmunda Lusijen Favr reagovati kada im se putevi ponovo ukrste; Rojs će upravo kod Švajcarca dobiti priliku, biće prekomandovan sa desnog krila u sredinu i lansiran kao jedno od najuzbudljivijih imena onoga što će nekoliko godina biti dominantno i izgledati kao da je spremno za makar još toliko dominacije – ganz neue deutsche Fussball.

Tri sezone proveo je Rojs u Menhengladbahu (pre toga je, kakav kliše, iz matičnog kluba oteran kao nedovoljno fizički razvijen, premršav za profesionalno bavljenje sportom), u onoj poslednjoj biće verovatno najbolji igrač Bundeslige, doguraće svoj tim do Lige šampiona i u isto vreme sa slatkokiselim emocijama gledati kako njegov drugi, pardon prvi tim, osvaja titulu, pre nego što ga Vestfalen pozove natrag; a onda dileme više nije bilo, morao je to valjda i Favr da shvati.

Da se vratimo, tek uzgred, onoj zluradosti; velika je razlika, iako danas ponovo nose isti dres, između Marka Rojsa i Marija Gecea, pa bi manje moralnom tipu bilo sasvim dozvoljeno da se cereka što Gece, pobegulja koja je ipak, poput svakog bludnog sina, dočekana ponovo u roditeljski dom, u poslednje vreme ne izgleda kao da će ponovo igrati fudbal na vrhunskom, na najvrhunskijem nivou, a Rojsnadomak četvrte decenije deluje suvereno i samouvereno.

Marko se, ipak, ne bi složio sa time, ne samo iz ljubavi prema Dortmundu: boli ga, verovatno i danas, što je propustio Svetsko prvenstvo 2014, gde će baš njegov mlađi drugar Mario doneti svetsku krunu “Elfu”; propustiće, zbog povreda i povreda, i juriš na evropsku krunu...

Tužno je, zapravo, što igrač takvog znanja, talenta i srca u koloni “trofeji” ima samo jedan kup sa Borusijom, i to ono izgubljeno finale na Vembliju, Klop bi rekao: od Ernsta Stavra Blofelda...

Hoće li u 2019. najzad biti drugačije? Lišen povreda, ali i sa slobodom da na terenu igra šta želi – nešto između lažne devetke i lažne desetke, odnosno nešto između prave desetke i prave devetke, sve sa svojim brojem 11 na dresu – Marko Rojs, gotovo zastrašujuće samopouzdan, od samog početka ove strasne sezone najbolji je igrač najrazigranijeg nemačkog kluba, koji redovno servira vatromet golova i redom poliva sve svoje protivnike.

Pivom, naravno, kao Henesa i Rumenigea u subotu...

Nekada bi posle nekoliko propuštenih prilika Rojs sagnuo glavu i ćutke dozvolio da se igra bez njega; optuživali su ga da je flegmatičan, da je suviše slabog karaktera da igra velike utakmice.

Sada, kao lider na terenu, neumorni nosilac kapitenske spomenice i Favrov ađutant, svaki promašaj koristi kao još jedan štapin, spremajući neizbežnu detonaciju; ono o velikim utakmicama će valjda biti stavljeno ad akta posle subote...

Vajgl, te još mlađi Larsen i Džejdon Sančo u njemu mogu da nađu i inspiraciju i mentora; utoliko je Rojsova uloga u ovom Dortmundu dragocenija. O tome je nedavno govorio baš mladi Englez.

“Kada Marko nešto govori, svi slušamo...”

I biće to još važnije sada kada je Borusija ponovo postala lovina, na koju izdaleka reži ranjena, mada i dalje premoćna zver.

Sedam punih godina navršiće se na proleće otkad Dortmund – ili bilo ko drugi, je li – nije dodirnuo “salataru”; ne bi se “Žutom zidu” moglo desiti ništa lepše nego da se o njegove hridi olupaju svi redom, a onaj bavarski diktator najkrvavije, pa da njihov ortak, brat i omiljeni sin, osvoji prvu titulu u karijeri.

A ako se to desi, neka i nama, kao i dobrom delu Nemačke, bude oprošteno što ćemo pribeći toj jedva prevodivoj nemačkoj reči Schadenfreude, mada nećemo zaboraviti da slavimo Marka Rojsa i LusijenaFavra.

Živi smo ljudi, ako smo i grešni: uživanje u Bajernovoj nesreći, u Bajernovom konačnom krahu bilo bi em prirodno, em otvoreno, em kolektivno...

Izvor: mozzartsport

Foto: Reuters

Komentari / 0

Ostavite komentar