Intervju - Aleksandar Mitrović...

Kako sam za 24 sata imao četiri transfera i umalo se vratio u Srbiju da sedim kod kuće. . . ! Otkako se kao kršni tinejdžer pojavio u Partizanu, Aleksandar Mitrović je momak na kojeg ne možete da ostanete ravnodušni. U ovom trenutku verovatno najpopularniji srpski fudbaler govorio je za MOZZART sport o mnogim stvarima iz svoje karijere - vrelom letu, odnosima u reprezentaciji, Muslinu i Krstajiću, problemima u Njukaslu, idili u Fulamu. . .

Fudbal 05.11.2018 | 00:00
Intervju - Aleksandar Mitrović...
U zvaničnoj prodavnici Fulama na Krejven Kotidžu će vam reč „Srbija“ pomoći da dobijete ličnog asistenta spremnog da odgovori na sva vaša pitanja. U ovom klubu se na Srbe gleda sa posebnim simpatijama. Slaviša Jokanović ih je osvojio, a Aleksandar Mitrović ih zaludeo.

Iako je, na primer, Rajan Sesenjon lokalno dete, momak koji je probio mnoge granice i buduća je zvezda engleskog fudbala, najviše Fulamovih dresova koji se prodaju nose prezime Mitrović. Obožavaju ga!

Otkako se kao kršni tinejdžer pojavio u Partizanu, Aleksandar Mitrović je momak na kojeg ne možete da ostanete ravnodušni. U ovom trenutku, verovatno najpopularniji srpski fudbaler. Umeo je nekad i da nervira navijače, ali su se neke stvari promenile poslednjih godina. Najviše se promenio Mitrović.

Momak koji koji je dobre stvari na terenu umeo da zaseni crvenim kartonom, nekom detinjarijom, ludom frizurom ili kontroverznom proslavom golova je jednog dana otišao na sever Engleske i nije se vratio odatle. Gde se zagubio, ne znamo. Ali u Zapadnom Londonu živi jedan potpuno drugi Aleksandar Mitrović. Sada već iskusan i mnogo bolji fudbaler. Ozbiljan i pre svega jako brižan porodični čovek kojem su centar sveta supruga i dvoje dece.

Upoznavanje i razgovor sa njim su mi srušili sve predrasude o „ludom Mitru“ koji će sigurno da ispriča sto nekih čuda i da se tu nešto šegači. Čak mi je malo bilo i žao što nisam upoznao ono veliko dete kakvim sam ga zamišljao, već ozbiljnog čoveka čiji rezoni i razmišljanja su zapanjujuće zreli za momka od 24 godine.

Ušao je u londonski restoran Fulham Kitchen u trenerci i duksu, kao momak iz komšiluka, ni nalik nekoj fudbalskoj zvezdi. Ljubazno se javio svima, za desetak minuta „pometlao“ ogroman biftek i upustio se u dugačak intervju. Uživa u tome što ga u Londonu skoro niko ne prepoznaje.

„Prepoznaju, ali jako slabo. Što mi prija. Malo da se odmori glava, da se nađe mir. Kad imaš slobodan dan možeš normalno sa porodicom da izađeš u park, do restorana... A, iako me neko prepozna, uglavnom mi mahne, javi se i to je to. Uživam u fudbalu i životu ovde. Stvarno mi je lepo. Mogu na miru da provedem vreme sa ženom i decom i da ne razmišljam o fudbalu. Jako puno vremena provodim van kuće, po karantinima, avionima i onda mi je potrebno to vreme“, počinje priču Aleksandar Mitrović.

Za razliku od...

„U Njukaslu je haos! Ne možeš da izađeš u dvorište. Šalim se malo, ali tu je negde. Čim izađeš u grad, preoznaju te i svi bi da se slikaju, da popričaju. A kada te jedan vidi i prepozna, eto ih još i nikad kraja. Jedan klub, jedan grad. Svi su ludi za fudbalom. Fanatici“.

Slaviša Jokanović nam je rekao da si i ti fanatik u svom poslu. Pojasni čitaocima.

„Trudim se koliko god mogu da radim i održavam telo u dobroj formi. Jer, moje telo je moje najjače oružje u poslu i uvek mora biti spremno. Svaki dan radim individualno po 45 minuta, sat vremena pre treninga i isto toliko ili malo više posle treninga. Zavisi od toga šta je na programu, koliko blizu je utakmica... Radim na prevenciji jer kad si dobro spreman, povrede teško dolaze. Navikao sam tako od malih nogu i to je razlog zbog kojeg sam došao ovde. To mi je posao, jer ako su teške utakmice, gubi se dosta enegrije, organizam se crpi... Pogotovo zbog pozicije i stila koji igram. Dosta se rvem, dosta se tučem i nekad mi je potrebno da odem u led u tri ili četiri ujutro kad se vratimo sa nekih daljih gostovanja“.

Koliko ima te tuče i rvanja na utakmicama Premijer lige?

„Ima dosta. Pogotovo za napadače. Nema zaštite, igra se bez faulova, svi štoperi su jaki, visoki i brzi. Kad igram protiv Barnlija, Kardifa ili takvih ekipa koji igraju „long ball“, „second ball“, više se iscrpim od tuče i rvanja sa štoperima nego od trčanja. Ali to je i draž najbolje lige na svetu i zato uživam. Svako svakog može da dobije i svaka utakmica predstavlja novi izazov“.

Ako je tako u Premijer ligi, kako je onda u Čempionšipu? Neki utisak sa strane je da se tamo mnogo više „pegla“...

„Premijer liga je najbolja na svetu, jer ti je pored fizičke spreme potreban i veliki kvalitet. U Čempionšipu je druga stvar. Nema mnogo kvaliteta, ali su svi besprekorno fizički spremni. Svi trče, svi se biju. To je bukvalno tuča 90 i kusur minuta. Svi znaju da nisu na tehničkom nivou kao Premijer liga, ali se zato svi trude da fizilčki budu na maksimalnom nivou. Stvarno je svaka utakmica na žilet“.

A ima li udaraca „ispod pojasa“ kad ne gleda sudija?

„Slabije, jer sad ima dosta kamera, ali uvek se nađe neko da te zgazi, počupa, da te isprovocira udari, laktom kad se ne nadaš... Nekad je to namerno, nekad slučajno. Ali dobro... Tuku oni, tučem i ja. Ne dam se. Volim uvek da u prvi kontakt sa defanzivcem uđem jako. Da oseti da sam tu, da se ne bojim, da sam čvrst i da neće lako sa mnom. Volim jake i snažne štopere jer to su izazovi“.

Jedne nedelje protiv Barnlija, druge protiv Sitija, treće protiv Liverpula. Sve ekipe i defanzivci sa različitim stilovima.

„To je i draž. Nemaš mnogo vremena da se adaptiraš i zato se rade detaljne analize i skauting. Bukvalno, pred svaku utakmicu dobijem izveštaj za svakog štopera šta su mu dobre, a šta loše osobine. I onda kad dođe utakmica, otprilike znam šta mogu i šta ne mogu“.

Za sad vam ne ide baš dobro u Premijer ligi...

„Vezali smo par poraza i odmah nas sele na dno, prave lošu atmosferu... A čim vežemo par pobeda, govoriće nam kako smo za Evropu. Ako ne računam ovih šest sedam ekipa koji se su stvarno vrhunske, jako je mala razlika između osmog mesta i onog koji ispada iz lige. Svi su na sličnom nivou. Razlika je uvek u nekoliko bodova“.

Znači ne bi trebalo da bude problem oko opstanka?

„Imamo dobru ekipu, ali nikad se ne zna. Fulam je potrošio 100 i nešto miliona na pojačanja. I svi kažu, trebalo bi da budemo bolji. Ali, liga je takva da svi imaju para, svi se pojačavaju i svi dovode neke igrače koji imaju kvalitet. Nama je dosta igrača došlo kasno i nisu se odmah adaptirali. A rezultati nisu dobri i u takvim situacijama samopouzdanje ekipe pada“.

Znate li koliko vas ljudi u Srbiji prati i simpatiše? Kao neka mini verzija „srpskih“ Sakramento Kingsa ste...

„Slabo sam u Srbiji, ali mi dosta ljudi šalju poruke. Vidim to i na Instagramu, ali nisam svestan kolika je ta podrška. Ipak, drago mi je kad vidim da nas prate i da im je milo kad zabeležimo uspehe. Nadam se da ćemo ih obradovati“.

Tvoj učinak je više nego zadovoljavajući. Lepo je videti srpsku zastavu kada se pogleda vrh liste strelaca Premijer lige.

„Jeste lepo, ali ja sam pre svega timski igrač. I cilj mi je da sa Fulamom izborim opstanak. Po kvalitetu, mislim da bi sigurno trebalo da ostanemo u ligi“.

Slaviša Jokanović izvlači najbolje iz tebe. Kako? Šta traži?

„Jokan od mene traži da radim, trčim, da se borim, da budem oko šesnaesterca ili u njemu. Da kad primim loptu uključim druge igrače u igru. Da me koriste kao martinelu, da se borim za poziciju i da budem na centaršutevima. Da sačuvam loptu kad je veliki pritisak i kada je izbijamo sa naše polovine kako bi ekipa mogla da predahne u defanzivi. To su stvari koje su moje najjače osobine“.  

Za razliku od Njukasla. Tamo nisu umeli da te iskoriste. Ili nisu hteli? Šta se tamo desilo?

„U Njukaslu je bio drugi stil. Ali ponavljam po zna koji put, nisam imao nikakav lični problem sa Benitezom. On je jedan od najboljih defanzivnih trenera sa kojima sam radio. Jako je teško igrati protiv Njukasla jer su u odbrani stvarno nezgodni. E sad, to što u napadačkim akcijama nisu dobri je stvar taktike. Jako je teško napadaču moje konstitucije koji nije brz da igra taj stil. Kad uzmeš loptu na 40 metara od svog gola i vidiš da imaš još 60 metara do njihovog gola, izgubiš snagu. Jokan igra napadački fudbal, igra dosta visoko, jako sam blizu gola i osećam se komforno. Moje osobine tu mogu da dođu do izražaja“.

Da li je ti je satisfakcija kad vidiš navijače Njukasla kako žale za tobom?  

„Nije. Bio sam tamo dve i po godine, bilo je kako je bilo. Ali, poštujem Njukasl kao klub i poštujem njegove navijače sa kojima sam imao fenomenalan odnos. Voleli su me, a voleo sam i ja njih. Bilo je fenomenalno igrati pred 55.000 ljudi. Ali nije išlo. Razišli smo se i ruka ruci. Niti je ispalo kako sam ja hteo, niti kako su oni očekivali“.

A trebalo je drugačije da ispadne. Sećam se intervjua koji si kao igrač Partizana dao našem Dejanu Stankoviću na pripremama u Antaliji i kada si rekao da bi voleo jednog dana da zaigraš u Njukaslu. Obično je dečacima san da igraju u Realu, Barseloni, Mančesteru, Juventusu... A tebi je to bio Njukasl?!

„Jeste, rekao sam tada da bih jednog dana voleo da se to desi, ali nisam znao da će se to tako brzo desiti. Od malena mi je taj klub nešto posebno. Otkako je Partizan igrao u Evropi protiv njih. Pa mi je onda trener u Teleoptiku bio Vuk Rašovič koji je igrao one legendarne mečeve protiv Njukasla i mnogo mi je pričao o njima. Pa i boje su crno-bele. A na kraju i zbog čuvenog Širera i njegovih golova. Sve te stvari skupa su me privlačile“.  

Ipak, sudbini se isprečio Rafa Benitez. U kakvim odnosima ste ostali?

„U korektnim. On je normalan čovek i nikad se nismo posvađali. Često smo pričali i on mi je pričao šta želi i šta očekuje od mene. Ali, nismo legli jedan drugom. Nisam se osećao komforno u toj taktici jer sam znao da ne mogu da pružim ono najbolje i da dođem do izražaja. A ni ja nisam njemu legao jer nisam brzanjac koji stalno trči, uvek je spreman za kontru i nisko se brani. Težak sam, imam 92 kilograma i mnogo više vremena mi treba da se oporavim kad istrčim kontru i vratim se nazad, nego nekom od 70 kilograma kao što je Gejl. Osećao sam da ne mogu da izvučem najbolje iz sebe. Ali što se tiče Beniteza kao čoveka, mislim da je u redu. Rukovali smo se i rastali se korektno. Ništa loše nisam rekao o njemu, niti ću reći“.

Pomenuo si Alana Širera. Da li ti je on bio idol?

„I dan danas pred utakmice gledam njegove golove i njegove kretnje. On i Drogba su mi bili idoli. Tipovi igrača koje sam voleo i kakav bih voleo da budem. To što su oni radili je fenomenalno i na njih se najviše ugledam“.  

Šta bi uzeo od Širera da možeš?

„Kliničku završnicu. Bio je strašno jak, strašno hrabar, davao golove levom, desnom, glavom, sa pet metara, sa 30 metara... On je igrač koji je iz jedne šanse davao dva gola. To je moglo jako malo igrača... Čovek je igrao u Njukaslu i dao toliko golova. Zamislite koliko bi golova dao da je igrao u Mančester Junajtedu ili Real Madridu. U nekom klubu gde bi imao bolje saigrače i igrao ofanzivniji fudbal. I da nije imao probleme sa povredama. To što je on uradio i rekorde koje je postavio - to je nešto nadrealno. Možda Hari Kejn to jednog dana sruši, ali ne verujem da će Engelska više ikada imati „devetku“ kao što je bio Alan Širer“.

Sve je manje klasičnih „devetki“ kao što je bio Širer. Ili kao što si ti sada. Imamo Levandovskog, Kejna, Lukakua, Iguaina... Da li klasične „devetke“ izumiru?

„Dodaj tu i Žirua koji je strašna „devetka“. Fudbal je sve brži i brži, sve se drugačije igra, sve je više ekipa koje hoće da igraju fudbal bez „devetke“. Mislim da devetke izumiru. Sve je manje teškaša u šesnaestercu jer se fudbal menja. A voleo bih da ima više takvih igrača. Svaka ekipa bi trebalo da ima neku pravu, tešku devetku. Takav igrač uvek dobro dođe. I u odbrani, i u napadu“.

Njukasl je izabrao da igra bez „devetke“ poput tebe i vaša priča se završila posle dve i po godine. Kako je izgledao rastanak poslednjeg dana zimskog prelaznog roka. Pratili smo iz minuta u minut taj dan, šta se dešavalo s tobom, sve je izgedalo kao jedna velika zbrka. Možeš li da nam opišeš kakva je to napetost kada dočekaš poslednji dan prelaznog roka, a ne znaš u kojem klubu ćeš biti sutra?

„Bilo je dosta spekualcija, dosta zainteresovanih klubova. Na kraju sam odlučio da se vratim u Anderleht jer sam znao kako sve tamo funkcioniše. Znao sam ljude, trenera, navijače, ligu, protivnike... Mislio sam da mi neće biti potrebno mnogo vremena da se adaptiram i da opet uđem u ritam i formu jer liga nije toliko jaka. Pa da onda za šest meseci vidim gde ću dalje“.

Ali... Mitrović u dahu nastavlja fantastičnu priču o ludom finišu prelaznog roka. I kako je imao četiri ugovorena transfera za 24 sata?!

„Iskomplikovalo se, svašta se izdešavalo sa Anderlehtom. Pretposlednjeg dana prelaznog roka, 30. januara oko 11 sati uveče, sam sve završio oko pozajmice u Bordo. Gus Pojet je tamo bio trener, čuli smo se i dogovorili se. Anderleht tada nije bio u opticaju. Dogovorili smo se da Bordo ujutro u devet sati pošalje avion po mene i da idem za Francusku. I kako sam legao u krevet, zove me burazer i kaže da me hoće Anderleht: ’Ne pitaju koliko košta, hoće da plate više od Bordoa. Samo da dođeš’. ’Ajde, hoću, Super. Još bolje. Lakše ću se uklopiti’. Otkažemo Bordo i čekamo ujutro avion Andelrehta. Već tada počinje da se komplikuje jer je avion kasnio nekoliko sati i u Belgiju sam stigao tek oko pet-šest sati popodne“.

Drama tek počinje...

„Čim sam došao u klub i seo u kancelariju, oni mi kažu da imamo problem. Kakav problem čoveče?! Sedam sati je poslednjeg dana prelaznog roka?! Šta da radim sada? Oni se meni pravdaju kako nisu uspeli da prodaju Poljaka Teodorčika u Atalantu i kako sada nemaju pare za mene i Njukasl. Englezi nisu hteli ni da čuju za promenu uslova i naredili su mi da se odmah vratim. Osam sati uveče, ja ne znam šta ću... Glava hoće da eksplodira. Toliko sam hteo da idem iz Njukasla da sam im tada rekao da ću otići za Srbiju ako se nešto ne završi. Hteo sam da idem da šest meseci sedim kod kuće. Jer stvarno više nisam mogao u Njukaslu. Prekipelo mi je. Godinu i po dana sam bio tu, a nikako da dobijem pravu šansu i glava više nije mogla da izdrži. Stvarno sam hteo da se vratim šest meseci u Srbiju ako se nešto ne reši. Da pokupim stvari i da se više ne vraćam“.

Mi se sećamo tog dana u redakciji i kako su sa svih strana pljuštale razne informacije o tome gde ideš. Bilo je nemoguće provaliti za koga ćeš da potpišeš...

„Negde oko devet sati me zove menadžer i kaže mi da smo završili Midlzbro. Njukasl je pristao da me pusti na pozajmicu. Kažu mi da su im potrebne pare i da moram da idem u Midlzbro. Pa da se tamo izborim da igram. I ja kažem: ’pa dobro, ajde...’. Tamo je kiša kao u Njukaslu, blizu je, ne ide mi se baš, ali bolje išta nego ništa. Tako prelomim da idem u Midlzbro. I dok čekam da mi završe papire, setim se Jokana“.

Poziv je stigao još ranije, ali si ga odbio.

„Zvao me je dan ranije, a čuli smo se i tog jutra. Ja sam mu tada rekao da idem u Anderleht i da sam sve završio sa njima. ’Šefe, neću da te zavlačim i da te lažem, završio sam sve sa Anderlehtom. Ti gledaj da dovedeš nekog drugog napadača dok imaš vremena’. Ali Jokan mi je odgovorio da će ipak da sačeka još malo. Ja se toga setim uveče, čekam papire, čačkam telefom i vidim da je Jokan na mreži. Ajde da mu pustim poruku, da vidim šta radi... On mi odgovara: ’čekam da ti propadne transfer’. ’Stvarno?!’, ’Da, stvarno’. Ja se oduševim i kažem mu:’Šefe, zovi tamo što pre, hoću kod tebe’. Odmah javim menadžerima da odjavljuju Midlzbro i da rade Fulam. Na brzinu završimo papire, Anderlehtov doktor mi je pomogao oko lekarskih, poslao je sve mejlom i pola sata pre kraja prelaznog roka su mi javili da smo sve završili. Nisam mogao da zaspim do pet ujutro koliko sam bio nervozan i prazan“.

A onda – eksplozija. Kako si se tako dobro uklopio u Fulam?

„Sve je sjajno krenulo odmah, ušli smo u seriju, bio sam ubrzo i igrač meseca... Mislim da sam za tih šest meseci dobio više nagrada nego za celu karijeru. Fulam je igrao takav fudbal da sam ja falio njima, a oni falili meni. Njima je nedostajao ovakav tip igrača. Odgovara mi taj stil da budem blizu gola, a igrači oko mene. Da igraju za mene i da me hrane loptama. Legli smo jedno drugom ’kao budali šamar’, što se kaže. Hvala Bogu“.  

Nije bilo dileme da će se pozjamica pretvoriti u stalan transfer.

„Čuo sam se Jokanom svakih par dana. On je rekao da će uraditi sve za da me dovedu. Rekao sam menadžeru da hoću samo u Fulam i da me ne zanima ništa drugo. Sve moje uslove sam dogovorio odmah, ali se onda oteglo sa Njukaslom. Oni traže 15 miliona, Fulam kaže – može! Onda Njukasl kaže 17 miliona, Fulam kaže da i to može. Njukasl onda traži 20 miliona, Fulam kaže da je i to OK. I tako je to išlo... Mislim da je na kraju došlo do 23 miliona funti. Plus bonusi sa kojima transfer može da izađe na 32 milion funti. Fulam je ispao i više nego korektan. Platio je sve što su ovi tražili i prihvatio svaki uslov koji je Njukasl postavio. Zato mnogo poštujem ovaj klub jer su učinili sve da me dovedu i pružili su mi šansu kad mi je bilo teško. Stvarno bih voleo da dugo igram ovde. I opet je crno-belo. Sve me po toj organizaciji i porodičnim odnosima podseća na Partizan. Ne bih imao problem da ostanem ovde još dugo godina“.

To zvuči jako ozbiljno, jako zrelo. Deluješ kao da si sazreo kao fudbaler i osoba.

„Sve mi se brzo izdešavalo. Ali najbolja stvar koja mi se desila je što sam dobio dete. To me je najviše promenilo. Iz korena. Odjednom više nisam bio najbitniji ja, već žena, deca, porodica. Zato svaki slobodan trenutak želim da provedem sa njima. Prilično mlad sam ušao u sve, prošao sve to sa izlascima, ludovanjem i sve samo to ranije prošao. U profesionalni fudbal sam ušao sa 15-16 godina i do sada sam se zasitio. Zato mi je najveće uživanje da sam sa porodicom kod kuće . Što se izlazaka tiče, najčešće dođem ovde u Fulham kitchen, da se skupimo, popričamo, podružimo... To su sitnice koje me čine srećnim. Dosta vremena sam odsutan i zato se trudim da svaki trenutak provedem sa porodicom“.  

Da li te je očvrnsuo i pritisak igranja u velikim klubovima poput Partizana i Anderlehta, odnosno u takvom takmičenju kao što je Premijer liga?

„Niko od njih ne zna šta je pritisak igranja u Partizanu. Sve ovo ostalo je za Partizan smešno. Čak i Anderleht. U Partizanu je pritisak. Svaku utakmicu moraš da dobiješ. Ako ne dobiješ, onda navijači dolaze i govore kako nije dobro, kako mora bolje i znate već kako to ide... A ovo ostalo je sve neki lažni pritisak. Jeste, u Anderlehtu sam bio najveći transfer belgijskog fudbala i na početku sam imao malo problema. Ali posle sam osvojio titulu, bio najbolji strelac lige, igrao Ligu šampiona i Ligu Evrope. Dosta njih je tamo bilo ljubomorno što sam tako mlad sve to uspeo da ostvarim. Za dve godine sam sve odradio, došlo je do zasićenja i ne znam šta bi me motivisalo da ostanem posle svega toga“.

Da li je put mogao iz Brisela odvede negde drugo, osim u Njukasl?

„Bilo je i većih klubova u igri. Htela me je Borusija Dormund, a ozbiljno me je želela i Roma. U Romu sam otišao zamalo. Skoro sve je bilo gotovo. Imao sam sređen ugovor, čekao samo da potpišem, ali oni su čekali da prodaju Romanjolija u Milan da dobiju pare i da me plate. To sa Romanjolijem se odužilo, ja nisam hteo više da čekam i stigla je ponuda Njukasla koju sam prihvatio. Oni su pristali, plaćali su lepo, ja sam hteo kod njih i nisam želeo više da čekam Romu“.  

Kažeš da je pritisak u Partizanu najveći. Da li je to zato što si ponikao tamo i gledao Partizan kao više od kluba?

„Od devete godine sam bio u Partizanu. Svaki dan sam dolazio na treninge iz Smedereva. Vozili su me ćale i keva, a skoro da nisam igrao ili sam igrao po 10-15 minuta. Uopšte nisam bio planiran da igram. Do neke 14. ili 15. godine, skoro da nisam igrao. Bila je i konkurencija jaka, bili su tu Markec, Džigi, neki od najvećih talenata našeg fudbala... Za mene nije bilo mesta. Bio sam tu, trenirao, čekao i svakog dana dolazio iz Smedereva“.

Da li si hteo da digneš ruke od fudbala?

„Znaš koliko sam puta hteo da odustanem... Ali otac i majka mi nisu dali. Hrabrili su me, govorili su mi da sam u najvećem klubu. Ali baš sam bio izgubio strpljenje. Šta da treniram i dolazim šest puta nedeljno iz Smedereva kad me niko ne vidi i ne igram?! Budio sam se u sedam, stizao na trening u devet, onda odmah nazad u Smederevo, u školu, uveče domaći i učenje... I tako svaki dan. Mislio sam da neću moći više. Ali ćale me nije puštao. Rekao mi je da moram da radim više od ostalih ako hoću da budem bolji od njih. Ćale i deda su veliki partizanovci, ja sam tako naučen od malih nogu i to me je držalo. Usadio sam tada u glavu da moram da radim više od ostalih. I danas sam takav. Ima boljih i talentovanijih od mene, ali nema tog igrača koji radi i trenira više od mene“.

Kako se situacija okrenula?

„Imao sam 14-15 godina i tada se kadetska reprezentacija spremala  za EP. Vodio ih je Đora i pozvao je skoro celu prvu pistavu Partizana. Cele godine su se jednom mesečno okupljali po nekoliko dana i pripremali se za to prvenstvo. Naravno, ja nisam bio pozvan, ali se u Partizanu otvorilo mesto zbog reprezentativaca. Nije imao ko da igra i ja sam upao. Za polusezonu sam dao 20 i nešto golova. Ispostavilo se da je Vuku u tom periodu falio napadač u Teleoptiku i zovnu mene iz kadeta da me probaju. Da sedim na klupi i treniram, pa ako se pokažem da dobijem šansu. Baš sam bio zapeo, stvarno sam ujedao na treninzima i u prvoj utakmici kada sam ušao sa klupe sam dao gol za preokret posle pet minuta. A posle deset sam dobio crveni karton. I tu je krenulo. Vuk je video koliko treniram i počeo je da me gura. Davao sam golove i predložio me je da idem na pripreme sa prvim timom“.

Odmah si se nametnuo.

„U timu su bila braća Šćepović, doveli su i onog Zabiju... Na pripremama sam opet ujedao, dobro radio i Vermez mi je dao šansu protiv Valete. Ušao sam sa klupe i odmah dao gol. Onda smo ispali od APOEL-a, pa smo igrali protiv Tromza. Igrali smo tamo, gubili 2:0, promašivali šanse... Vermez me pustio u zadnjih 15 minuta i opet sam dao gol za 2:1. Sledeću utakmicu protiv Jagodine sam dao gol za 1:0, a onda u revanšu protiv Tromza smo izborili Ligu Evrope“.  

Na poečtku karijere u Partizanu si postao poznat i po temperamentnom karakteru. Bilo je ispada, crvenih kartona...

„Bilo je kartona, dečjih bolesti, ali me je Vermez nekako uvek razumeo. Imao sam sreću da sam u karijeri uvek radio sa trenerima koji su znali da me trpe. Vuk je znao moju žicu, kao i Jokan sada. Vermez je bio strog, ali bi se smirio kada se izvinim. Bio je pravičan. Bili su mi svi kao očevi i imao sam sreću da su me trenirali takvi ljudi. U Anderlehtu je to bio Besnik Hasi. Neverovatno mi je pomogao kad sam bio u krizi. Znao je da dođe po mene kući kada sam nervozan, da me izvede na večeru, da priča sa mnom polako, da proluftiram glavu. Bio je pomoćnik kada me je Anderleht kupovao i kada me je gledao protiv Vojvodine. On i tadašnji prvi trener Van den Brom. Ja sam odigrao verovatnu najgoru utakmicu u životu, ali su mi posle meča rekli da me hoće, da će platiti koliko Partizan traži i da sam ja ono što im je potrebno. Od početka do kraja karijere u Anderlehtu je bio uz mene i samo reči hvale imam za tog čoveka“.

Onako kako su rano u karijeri došli Partizan i Anderleht, tako je i reprezentacija Srbije. I opet se našao hrabar trener, Siniša Mihajlović, da ti pruži šansu sa 18 godina.

„Protiv Belgije sam igrao uveče za A selekciju, a ujutro u podne za kadetsku reprezentaciju. Miha me me odmah gurnuo u vatru, igrao sam protiv Hrvatske na Marakani... Ali ja sam takav. Uvek sam bio spreman. Uvek sam voleo da igram utakmice gde je pritisak, gde sve puca... Miha je to prepoznao i video da imam tu drskost. Posle su se menjali selektori, a samo kod Advokata nisam igrao. Nekim ljudima deluje da sam tu ko zna otkad, i u fazonu su ’dokle ovaj’, a nisu svesni da imam samo 24 godine i da sam mnogo rano ušao u reprezentaciju. A bože zdravlja da igram još desetak godina za reprezentaciju“.

Kako stvari idu, postaćeš najbolji strelac reprezentacije svih vremena.

„Voleo bih, ide u tom smeru. Ali najbitnije je da reprezentacija beleži rezultate. Ako ekipa igra dobro, ja ću doći do izražaja. Sada sam i iskusniji, imam neke jake utakmice iza sebe. Ipak, smatram da su za napadača najbolje godine od 27. do 32. Dakle, imam još dosta toga da naučim. Ono najbolje tek dolazi. Samo bože zdravlja“.

Ipak, selektor kod kojeg si najviše pokazao je Slavoljub Muslin. I kad nisi igrao u Njukaslu, kod njega u reprezentaciji si bio standardan i ona ti je bila fudbalski kiseonik.

„Moram da se zahvalim tom čoveku do neba. I kad nisam igrao u klubu, govorio je da sam prvi špic, verovao u mene i davao mi šansu. Sa mnom je lako raditi. Samo treba da mi se nađe žica. Kad god sam dobro igrao, to je bilo zato što su treneri ili selektori uspevali da mi nađu tu žicu. Gurali su me, motivisali me i davali mi poverenje. Na primer, kod Beniteza sam znao da ću imati šansu od 45 minuta i ako je ne iskoristim, onda neću igrati pet utakmica. Nije lako igrati u takvom grču. Kod Muslina sam znao da ću biti broj jedan i ako odigram neku lošu utakmicu. Onda sam i ja više zapinjao, znao sam da će stati uz mene i ako odigram loše. Ali, Muslin je našao žicu svim igračima, a ne samo meni. Našao je sistem, našao je igrače koji su me hranili loptama. Stvorio je tim. Sve se poklopilo i kao posledica su dolazili moji golovi i ta konekcija sa Tadićem. Takav ambijent nam je davao svima neku veću enegriju, motivaciju i gurao nas napred. Verovali smo da ne možemo da izgubimo utakmicu. Napravili smo tim koji veruje, koji nije sebičan i koji zna da ako ispoštuje sve što se traži, rezultat neće izostati. Tadić i ja smo iskočili jer smo davali golove, ali Muslin je svima našao žicu. Svi su igrali dobar fudbal. Luka, Bane, odbrana... I sve je došlo na svoje“.

I onda je došla njegova smena. Zahtevalo se od Muslina da igra „lepši fudbal“. Da li ti je žao zbog toga?

„Kod nas se uvek traži više. Da samo bili ekipa koja je znala da igra na rezultat, mislim da bismo se bolje plasirali na Svetskom prvenstvu. Ali takav smo narod... Kad igramo dobro, a izgubiimo, pitaju nas što smo izgubili. U onim prošlim kvalifikacijama razvalimo Portugal kući, a oni dve kontre i dva gola pa se ti slikaj. Igrali smo lepo, a nismo imali rezultate. Kod Muslina smo na početku igrali lep fudbal, posle manje lep, ali smo imali rezultate. Nekad nije moguće da igraš lepo. I onda kada se sve poklopi, da igraš dobro i praviš rezultate, smeni se selektor. Iskreno, žao mi je što je smenjen Muslin. To je čovek koji mi je mnogo pomogao u karijeri, koji je verovao u mene kad niko nije i stvarno mi je žao. On je dobar, iskren čovek. Profesionalac. Gospodin, trener za primer. Tačno je znao kad treba da zategne, kad da olabavi“.

Sada je tu Mladen Krstajić. Kako dalje sa njim?

„Često smo menjali selektore i taman kad se navikneš na jednog selektora, njegove ideje i principe, uđeš u taj ritam i hvataš zalet, njega smene. A sami znate kakav je reprezentativni fudbal i koliko vremena tu ima da se nešto stalno menja i koliko smo mi retko na okupu. Tako je bilo i kod Mihe. Tako je i sa Muslinom. Sad smo opet krenuli da hvatamo neki zalet i stvarno se nadam da opet neće biti isto“.  

U Ligi nacija zasad dobro stojite i blizu ste cilja.

„Mislim da smo sve bolji. Tu su opet neke stavri koje ne razumem. Ljudi, zašto tako? Dobili smo Crnu Goru, igrali nerešeno u Rumuniji. Jeste, trebalo je da pobedimo Rumune sa igračem više... Ali nismo izgubili i opet držimo sve u svojim rukama. Dve utakmice igramo kod kuće i potrebna nam je jedna pobeda da budemo prvi. Zar je trebalo da srljamo u Rumuniji kao što smo nekad radili pa da primimo gol i izgubimo? Igramo sledeću utakmicu sa Crnom Gorom kod nas i ako pobedimo, prvi smo“.

Ali koliko je takmičenje sa reprezentacijama poput Rumunije, Crne Gore i Litvanije ogledalo kvaliteta?

„Mislim da je to dobra grupa. Da vidimo gde smo u odnosu na neke reprezentacije koje su možda u našem rangu ili su ispod. Možda je bolje da malo budemo u ovakvoj konkurenciji pa da pređemo u neku jaču, nego da smo odmah upali u neku grupu smrti. Jeste da smo igrali Mundijal, ali sa ovim selektorom smo odigrali samo par utakmica pre Mundijala. Možda nam je ovako najbolje. Da rastemo i da takvi ulazimo u duele sa jačim reprezentacijama“.

Ipak, utisci sa Mundijala se još ne mogu zaboraviti. Švajcarsku i onakav poraz će teško da zamene pobede u Ligi nacija.

„Boli, kako da ne. Ostaje žal. I penal i sve... Sve nas je ta utakmica pokolebala. I Savez, i zemlju, i navijače... Bilo je baš teško posle utakmice. Nisam mogao da spavam. Možda i najteži poraz u mojoj karijeri. Ceo Mundijal nam je ostao u senci te utakmice. Baš gorak ukus. Mislim da je uspeh što smo posle osam godina bili na Mundijalu, a da smo mogli više – mogli smo. Treba izvući pouke, naučiti iz ovoga i napraviti kontinuitet da se palsiramo na sledeće veliko takmičenje, pa na sledeće... Dolaze mladi igrači. Tu su Maksa, Žile, Sergej... Sve igrači koji imaju dosta kvaliteta i koji će u budućnosti biti nosioci“.

Pominješ sve te malde igrače. A ti si samo godinu ili dve stariji od njih. Da li ti nekad smeta što njih gledamo kao malde i spremni smo da ih trpimo, dok tebe već smatramo iskusnim reprezentativcem koji nema pravo na grešku?

„Ma jok. Ja sam malo pre njih ušao u reprezentaciju, pa me ljudi zbog staža u reprezentaciji gledaju kao nešto starijeg. Imam više iskustva od njih, ali sam isti kao oni što se tiče atmosfere u svlačionici. Drugari smo kao i pre. Nisam ja Bane Ivanović pa da me poštuju kao nekog autoriteta. Trudim se da im zbog mog iskustva pomognem u nekim stvarima jer imam skoro 50 utakmica u reprezentaciji. Osvojili smo evropsko zlato, oni su kasnije osvojili i svetsko, tako da znamo šta je potrebno da se dođe do uspeha. To su pre svega dobra atomsfera i zajedništvo u svlačionici. I da se radi naporno. Potrebno nam je zajedničkog iskustva u A reprezentaciji i jakih utakmica u nogama da bismo došli do većeg uspeha. Kao što su Hrvati dugo igrali zajedno i sad su uspeli“.

Možemo li da se makar nadamo nečem sličnom što su Hrvati uradili? Imali ste pobednički mentalitet u omladincima. Kako ga preneti u A tim?

„Mnogo se drugačiji fudbal igra u mlađim kategorijama nego u seniorima. Ali treba postaviti pitanje šta se kasnije dešava. Naš mentalitet je da većina igrača kada potpiše prve ugovore van zemlje, smanji gas. Umesto da radi još više. Nisu spremni da se žrtvuju još više da bi nastavili da napreduju stepenik po stepenika. U mlađim kategorijama je nekada dovoljno da ste fizički jači od vršnjaka. Kao što sam ja bio u Litvaniji. U Francuskoj su tada igrali Laport, Rabio, Marsijal, a ja sam bio fizički jači od svih. Ali onda treba da se nastavi da se radi. Više od njih. Jer oni dolaze u klubove u kojima imaju bolje uslove i brže se razvijaju, dok se naši vraćaju u Superligu Srbije. Imaš Partizan i Zvezdu koji su na nekom nivou, ostalo je sve daleko ispod nivoa. Kako da napreduješ u Spartaku iz Subotice kao što Francuz napreduje u Marselju. Kako da isto napredujete kad ti igraš protiv nekog iz Surdulice, a ovaj protiv nekog iz Monaka? Jednostavno, oni treniraju sa boljim igračima i trenerima, a igraju protiv jačih protivnika“.

Dakle, recept je da se ode iz Srbije? Čak i u neke manje atraktivne sredine

„Evo, Sergej je otišao iz Vojvodine u Genk. Gde god odeš, ako si dobar – snaći ćeš se. Ako ćeš da radiš. A mora mnogo više da se radi u inostranstvu. Kod nas se 80 odsto igrača oslanja na talenat, nisu navikli da rade, na teretanu i takve stvari. A kada odu u inostranstvo i kada dođu jake obaveze, jaki treninzi, utakmice, teretana, jako je teško uhvatiti taj ritam. Pitanje je koliko će neki trener ili klub da te čekaju ili da te istrpe“.

Da li je vreme da se u A timu sastanu generacije „Litvanaca“ i „Novozelanđana“ i da dobiju puno poverenje da igraju?

„Ne treba tako da se gleda. Ima tu dosta igrača koji su stariji od nas, koji imaju dosta iskustva i koji su lideri repezentacije. Imaš Tadića, Kostića, Matića, Koalrova... Tu su i Luka, Maksimović, Nastastić. Dosta igrača koji su i dalje u najboljim godinama i koji čine okosnnicu reprezentacije“.

Kad smo već kod Luke, njega nema u reprezentaciji. Iz nefudbalskih razloga. Kako ti gledaš na to kao njegov prijatelj?

„Neprijatno mi je. Žao mi je što se to tako izdešavalo. Dobro znam koliko se on dao reprezentaciji i koliko se žrtvovao. Ljudi ne znaju da je prvu utakmicu na Mundijalu igrao pod injekcijama zbog povređenog kolena. To niko ne zna. I protiv Kostarike i protiv Švajcarske je primao injekcije jer je imao strašne probleme sa otečenim kolenom. Evo vam primer, Benteke je zbog iste povrede nedavno išao na operaciju. Luka nije hteo i primao je injekcije. Nije mi lako zbog toga. Znam koliko se žrtvuje, koliko to voli i koliko mu reprezentacija znači. Znam i koliko je kao igrač potreban ekipi i koliko može da doprinese na terenu. Ne govorim to samo kao njegov prijatelj, već kao saigrač“.

Ipak, optužen je od strane stručnog štaba i pojedinih igrača poput Rajkovića i Lukića da je „spremao puč“ u reprezentaciji i „menadžerisao“.

„Znam sve, ali to nema veze sa mozgom. To nije trebalo tako da se radi. Svi oni znaju šta je on prošao i šta je dao reprezentaciji. Nije bilo potrebe za takvim stvarima. Žao mi je, između dve vatre sam. Ali, šta ću... Poštujem obojicu. Ne osećam se lepo. Na kraju se izdešavalo sve što je neljudski i nesportski i nema veze sa istinom. Stvarno mi je teško i nadam se da će uskoro da se vrati u reprezentaciju. I zbog ljudskih, i zbog fudbalskih kvaliteta“.

Sa Lukom se družiš u Londonu, dobri ste prijatelji, ali kako trpiš da gledaš sa njim i tolikim zvezdašima večiti derbi?

„Glasni su, ali to su mi prijatelji. Uvek za derbi bude vatreno, posle je sve OK. Pratim Partizan i šta se dešava. Naišao je krizni period, opet novi trener, sve novo, ne znam šta da kažem. Ali kod nas je jako teško da se nešto promeni i pomeri napred. Ne samo u Partizanu, već i u srpskom fudbalu. Baš sam gledao pre neki dan utakmicu Spartak – Partizan. Nije realno da se hoda po onom terenu, a ne da se igra fudbal. Šta god da vežbaš na treningu, jako je teško to primeniti na onakvim terenima. Spartak se nabije pozadi i lopta ne može da ide. Osnov svega je da imaš teren na kojem ćeš igrati fudbal. O tome mora više da se povede računa. I kvalitet će biti bolji“.

Partizanovac si od glave do pete, a kako gledaš na Zvezdine utakmice u Evropi?

„Ne navijam nešto vatreno, ali drago mi je kada vidim da im u Evropi ide dobro. Tamo imam mnogo prijatelja, Žule Stojković mi je jedan od najboljih drugara, bože zdravlja sledeće godine bi trebalo i da se okumimo. Drago mi je kad našem igraču i našoj ekipi ide dobro u Evropi. Mislim da je to normalno razmišljanje. Mi smo ista zemlja, isti narod i koliki god da je rivalitet, pre svega treba da budemo Srbi. Na primer, znaš koliko sam pozitivnih poruka dobio kada sam dao gol protiv Velsa i otrčao pred severnu tribinu. Ja kad igram za Srbiju, ne gledam gde su ni jug, ni sever, ni zapad, ni istok. Niti ko je Delija, a ko Grobar. Svaka tribina je ista jer smo svi jedan narod. Nisam od tih što kad igra Zvezda protiv stranih ekipa, navijam da primi deset komada. Drago mi je kad vidim da mojim prijateljima ide dobro jer znam kao fudbaler koliko im to znači. Isto tako sam i ja dobijao poruke od zvezdaša kada sam sa Partizanom igrao u Evropi. Mislim da je to zdrav razum i normalno razmišljanje“.

Osim fudbala, igraš li rekreativno neki drugi sport? Šta pratiš?

„Volim da igram košarku, tenis... Derem Luku u tenisu. Volim da pratim NBA i Partizan u košarci. Noleta u tenisu. Fudbal jako slabo gledam u slobodno vreme. Samo čitam Mocart Sport i Žurnal. To mi je dovoljno da se informišem“.

Šta kažeš na to što sve više navijača želi da te u reprezentaciji vidi u tandemu sa AleksandromPrijovićem?

„Dobri igrači se uvek uklope. On je kvalitetan igrač, pravi golgeter i napadač. Lako mi je kad igram sa njim. Stvarno ima velike kvalitete i izuzetan je momak. Kad god smo igrali zajedno, lepo smo se dopunjavali. To je moje mišljenje, a selektor ima posao da izabere“.

Sada je tu i Luka Jović koji izrasta u ozbiljnog napadača. Šta misliš o njemu?

„Nikad nisam rekao javno, ali mislim da je on jedan od najboljih napadača koje sam video uživo. Malo ima „problema sa glavom“, ume da bude lenj, ali je strašan napadač. Iskreno se nadam da će brzo postati jedan od najboljih napadača u Evropi. Strašan kvalitet ima! Kompletan je, šutira s obe noge, jak je, brz je... Pravi razbijač. Bog mu je dao sve, samo još da malo namesti glavu i biće super. Jedan je od napadača sa najvećim potencijalom koje sam imao priliku da vidim u životu. Nadam se da će neko da mu nađe žicu i da ga natera da malo više radi. Sve je ne njemu“.

A kakav trener može da postane Slaviša Jokanović?

„On je već vrhunski trener i pitanje je vremena kada će da sedne na klupu neke top ekipe. Ima kvalitet, mentalitet, znanje, držanje, harizmu... Sve predispozicije da vodi neki vrhunski klub. Trenutno je u takvoj situaciji, ali i prošle je tako otvorio sezonu, pa kad je bilo najbitnije, bio je najbolji. Zna on kako da izvuče maksimum iz ove ekipe i verujem da će to i uraditi. Jokan je dobar čovek, dobar trener i voleo bih da ostanemo dugo zajedno“.

Nemamo šta da dodamo. Neka se sve Mitrove želje ispune. Manje ih ima za sebe, a više za druge. Prvo za porodicu, pa onda za prijatelje, saigrače, navijače Srbije i Fulama. Ako bi u nekoliko reči mogli ovog momka da opišemo posle dva sata razgovora, to su – nesebičan, ozbiljan i pravedan.

Izvor: mozzartsport

Foto: Reuters

Komentari / 0

Ostavite komentar