Surov obračun sa protivnicima

U Republici Srpskoj, ali i BiH, jedina izvjesna i neprobojna taktika za izbjegavanje svake moralne, materijalne, ali i krivične odgovornosti jeste – da se nađete u politici. Tu je matricu do savršenstva savladao Milorad Dodik, a sada je, stazama svog mentora izučava i završni ispit polaže njegov „dečko koji obećava“ – Nenad Stevandić.

Republika Srpska 21.08.2018 | 17:11 Nenad Stevandić, potpredsjednik Narodne Skupštine Republike Srpske je u parlament izabran na listi SDS-a, a ubrzo postao dio parlamentarne većine Milorada Dodika. Na česte prozivke da je tokom rata na čelu parapolicijskih snaga počinio ratne zločine u Banjaluci i okolini (ne samo nad Bošnjacima i Hrvatima, nego i uglednijim Srbima) redovno odgovara da je „ponosan na sve što je uradio u ratu“.

Čime se to ponosi Nenad Stevandić?

Čitava “karijera” Nenada Stevandića obilježena je kontroverzama, sumnjivim ličnostima ali i političkim transferima. Stevandić je, podsjetimo, bio član gotovo svake stranke osnovane u Republici Srpskoj. Prvo je početkom ‘90-ih bio član SDS-a. Onda je otišao u Krajišku demokratsku stranku, pa je uslijedila Srpska radikalna stranka, pa Demokratska stranka za Banju Luku i Krajinu, pa Patriotska demokratska inicijativa, pa Srpska stranka Krajine i Posavine, pa Srpska stranka RS.

Potom se vratio u SDS, odakle je konačno najuren 2015. godine. Sad je nominalno predsjednik Ujedinjene Srpske, iako je na ovim izborima prvi kandidat na kompenzacionoj listi nekada suparničke SNSD, za Parlament BiH.

Stevandić je svojevremno kazao kako je sam otišao iz SDS-a, razočaran “moralnim posrnućem” rukovodstva te stranke. O moralu, dakle, priča Nenad Stevandić, koji je promijenio više političkih organizacija nego što je Republika Srpska predsjednika.

Iako je u gostovanju u emisiji „Pošteno“ na Federalnoj televiziji 9.1.2017. negirao svoje učešće u ratu, rekavši pri tom da je on za vrijeme ratnih dejstava bio student medicine, dokazi i svjedočenja govore suprotno.



Prije rata Stevandić je ušao u Ratno Predsjedništvo Srpske Krajine a bio je na čelu Srpskih odbrambenih snaga (SOS). O djelovanju SOS-a postoje mnogi dokumenti, ali brojna svjedočenja koja su bila temelj za mnoge optužnice podignute protiv srpskih oficira u Hagu.

“Čuo sam za njega, nisam ga poznavao tada. Kasnije sam ga upoznao”, kazao je svjedočeći u Hagu Milorad Dodik.

Zanimljivo je još jedno haško svjedočenje u kojem je detaljno opisano djelovanje SOS-a u Banjoj Luci i okolini tokom ratnih godina. Riječ je o iskazu Predraga Radulovića, inspektora Službe državne bezbjednosti, koji je, govoreći o SOS-u, između ostalog, kazao da su to bile oružane formacije poznate i kao Crvene beretke.



“Bukvalno rečeno, blokirali su kompletan život u Banjoj Luci. Zauzeli su i zgradu u Banjoj Luci Službe državne bezbjednosti, odnosno Centar službi bezbjednosti. Bili su na skoro svim markantnim mjestima, mostovima i tako dalje, na prilazima gradu.

Radulović je svjedočio i o tome šta su pripadnici SOS-a radili građanima Banje Luke.

“Činili su krivična djela oduzimanja vrijednih predmeta, maltretiranja fizičkog, oduzimanja svega što su oni smatrali da njima treba, pa čak su vršili i određena krivična djela silovanja. Ubistava u tom periodu nije bilo, ali da dodam, identično su se ponašali i prema Srbima koji bi se na bilo kakav način takvom njihovom ponašanju usprotivio”, kazao je Radulović, nastavivši:

“Ali ne samo u Banjoj Luci. Tu su relativno najmanje činili jer je tu služba bila najmoćnija. Daleko je njihova takva djelatnost više dolazila do izraza kada su bili detaširani na područje opština drugih, kao što je Kotor-Varoš, pa naravno, i kao što je Doboj i druga mjesta, da ih ne nabrajam.



Ja sam svjestan da se ovo prenosi, da je javno, ali vjerujte, ja sam taj ološ nazivao ološem i prije 15 godina, i 14, prije 17 godina. I nikad se nisam mogao poistovjetiti da mi pripadamo istom narodu i da pripadamo istom interesu, istom cilju. To su bile divlje zvijeri u uniformama, ne znam kako bih Vam drugačije rekao.”

Nije to prvi put da se Stevandić pominje u svjedočenjima u Tribunalu u Hagu. Pred sudom u Hagu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, tvorcima Crvenih beretki, ime Nenada Stevandića se pominjalo mnogo puta.



Crvene beretke su uglavnom činili pripadnici radikalnih stranaka i udruženja te kriminalaca čiji su dosjei brisani u zamjenu za učešće na ratištima u Hrvatskoj i BiH. Prema dokumentima koji su dostavljeni u Hagu, kao jedna od ključnih osoba kada su u pitanju zločini počinjeni u Krajini, spominje se Nenad Stevandić.

Prema tim dokumentima, Ljuban Ećim, zapovjednik Crvenih beretki, i Nenad Stevandić bili su nalogodavci brojnih zločina u Banjoj Luci, Prijedoru, Kotor-Varoši i Doboju.



Prema svjedočenjima onih koji su prisustvovali tim zločinima, od njihove su ruke stradali, između ostalih, Ivica Beneš, Velimir Tomanić, Nura Berbić, Džemila Berbić, Nebojša Kalik, Drago Rulić, Boris Sjerikov, Midhat Mustajbašić i Mario Olah.

Ivici Benešu, bratu boksera Marijana Beneša, pripadnici Crvenih beretki, prema iskazima svjedoka, smrskali su lobanju u naselju Rakovačke Bare i to nakon što su od Marijana tražili i dobili određena sredstva za njegovo oslobađanje.

Velimir Tomanović pozvan je u hotel “Bosna”, u kojem su odsjedali Ećim i Stevandić. Tomanovićev automobil Renault 4 pronađen je u Bosanskoj Kostajnici, a njemu je izgubljen svaki trag. Džemilu Berbić je po nalogu Ljubana Ećima iz kuće odveo Sveto Makivić, a ona je ubijena u ugostiteljskom objektu Jadranka Mikića, koji se nalazi u blizini autopijace u Banjoj Luci.

Midhatu Mustajbašiću je, prije nego što je ubijen, oteto 20.000 maraka. Mario Olah je početkom rata bio maloljetan, a iz kuće ga je odveo Ranko Novaković, i to u kancelariju Ljubana Ećima, a koji je od Marijovog oca Ferde uzeo 18.000 maraka kako bi Marija prebacio u Srbiju.



Fakti, izvještaji i dokumenti Haškog tribunala, tužilaštava i sudova u BiH puna su izvještaja o famoznom „crvenom kombiu“. Pripadnici SOS-a su koristili ovu policijsku maricu i skupljali su, navodno, Srbe koji se nisu odazvali na mobilizaciju ili su imali tzv. „falš“ papire za oslobađanje vojne obaveze, kao i sve druge koji nisu imali validne dokumente. U praksi se to odnosilo na sve osobe za koje su SOS-ovci imali interes, uglavnom materijalne ili lične prirode.

Svoju reputaciju iz rata Stevandić je prenio u mirnodopski, politički život Republike Srpske. Smjenjujući stranke kao na pokretnoj traci, svoj iskorak u političkom životu učinio je kada je 2012. godine praktično sabotirao izglede opozicije da dobije izbore za gradonačelnika u Banjaluci. Stevandić je odlučio da se kandiduje kao treći kandidat, pored SNSD-ovog Slobodana Gavranovića i Dragana Čavića, kandidata do tada jedinstvene opozicije.

Do tog momenta je Čavić, uz podršku PDP-a i SDS-a imao sigurnu pobjedu u svojim rukama, ali je Stevandić uspio da poremeti biračko tijelo, i oduzme dovoljan broj glasova koji su bili protiv SNSD-a.

„Lični imidž i biografija su mi najbolji dokazi da je to svjesno plasirana neistina. Lično sam potpisivao krivične prijave protiv Dodika. Optužiti mene da sam u dogovoru sa SNSD-om je prilično neinteligentno, ali i odraz političke nezrelosti ljudi koji hoće da budu faktor u Banjaluci.“
Govorio je tada Nenad Stevandić, pravdajući se na optužbe da je taj potez uradio kako bi Dodiku osigurao Banjaluku.

Sledeći blistav momenat karijere na koju je „ponosan“ doktor Stevandić se desio 2014. godine.

Narodna skupština Republike Srpske danas, skoro četiri godine nakon formiranja njenog devetog saziva 24.11.2014. godine izgleda bitno drugačije nego što je to narod svojim glasovima izabrao. Narodna skupština je već nakon Opštih izborima te godine počela da se mijenja.

Sve je počelo kada je portal Klix.ba ekskluzivno objavio snimak na kojoj premijerka Republike Srpske Željka Cvijanović govori o kupovini poslanika, jer je situacija u vezi sa formiranjem koalicione većine bila u to vrijeme neizvjesna.

Na početku snimka, objavljenog tokom novembra 2014, dakle nešto više od mjesec danas nakon Opštih izbora u BiH Cvijanović drugoj osobi govori da se ne brine, a ova joj govori da su to „sigurno ona dva papka“.



„Pa jeste, iz Šukalove stranke (Adam Šukalo, tadašnji predsjednik Stranke Napredna Srpska), ali zato smo mi kupili drugu dvojicu, pa ću vidjeti jesmo li ih kvalitetno kupili, ako oni izdaju da imamo drugu dvojicu. Eto, hajd sad…“, čuje se Cvijanović kako govori na snimku.
Nakon mnogo peripetija, izvjesno je bilo jedino to da će interesi moći, a ne volja naroda, biti presudni. Za predsjednika Narodne skupštine je izabran Nedeljko Čubrilović iz DNS-a. Kao potpredsjednici ovog Doma su izabrani sredinom decembra te 2014.godine, Senad Bratić (SDA) iz reda bošnjačkog naroda i Nenad Stevandić kao (tada još) predstavnik najveće opozicione stranke.

Stevandić zvanično napušta SDS podnošenjem ostavke na sve funkcije krajem maja 2015. godine. Na dan podnešenja ostavke tvrdi kako će ubuduće biti opozicioni poslanik u NSRS-u te da će glasati u skladu sa svojim opredjeljenjem.

Svoje opredjeljenje i opozicioni karakter je zaista iskazao, te je za to opredjeljenje i grčevitu borbu protiv Milorada Dodika u toku svog mandata nagrađen mjestom na kompenzacionj listi za Parlament BiH, i to Saveza nezavisnih socijaldemokrata, protiv kojih je nastupao, svakako, opoziciono.

U međuvremenu, između napuštanja SDS-a i stupanja na listu SNSD-a Stevandić je osnovao Ujedinjenu Srpsku, stranku poznatu po tome što su njeni kadrovi ekspresno dobijali pozicije u najvišim, ali ne i javno eksponiranim funkcijama vlasti. Savjetnici, pomoćnici, zamjenici direktora i razne postojeće i ad hoc funkcije su popunili kadrovi Ujedinjene Srpske, mahom anonimni u političkom i stručnom smislu.

Našavši se na listi SNSD-a, Stevandić je potvrdio princip kojim se vodio tokom svoje životpisne ratne, ali i političke karijere: gaženje svih koji mu se nađu na putu.

U Tužilaštvu BiH postoji, i to je iz nekoliko izvora potvrđeno, predmet protiv Stevandića za ratne zločine u Kotor Varoši i drugim mjestima. Kako je već pokazano presudama srpskim oficirima u Hagu, u procesima koji se vode u Sarajevu ime Nenada Stevandića će se pojavljivati, postojaće svjedočenja, materijalni dokazi i optužbe, ali se u optužnici neće naći Nenad Stevandić lično.

Kako što vidimo u njegovoj ratnoj istoriji, svi koji su bili svjedoci njegovog djelovanja su iza rešetaka i osuđeni za razne vrste zločina, dok je on na slobodi i stremi ka najvišim visinama političke vlasti. Kako je to uspio, ili kako mu to polazi za rukom? Kako to da Stevandić nije završio u Hagu, dok u Hagu svaka polica ima dokument sa njegovim imenom?



Stevandić je, jasno je iz njegove biografije, oličenje Makijavelijevog Vladaoca. Mehanizam bez emocija, sastavljen u cilju opstanka u političkoj areni. Vladalac ne bira sredstva niti žrtve, i svi ljudi oko njega su potencijalne alatke za ostvarenja njegovog cilja, ili žrtve djelovanja njegovih alata.

Vladalac nema principe, osim onih pomoću kojih se vlada: izdaja, prevrtljivost, potkazivanje i surovo obračunavanje sa protivnicima.

Vladalac Stevandić je trenutno u sjeni većeg, pravog Il Principe: Milorada Dodika. Nekada njegov kritičar, Stevandić je zadnje 4 godine branio Dodika čak i tamo gdje to nije bilo potrebe, kao što je to bio slučaj na zadnjoj, vanrednoj sjednici NSRS kada se raspravljalo o povlačenju Izvještaja komisije o Srebrenici. Sada nastupaju zajedno, jer, kao što to svaki Vladalac zna, drugi ljudi ti mogu biti ili alati za ostvarenje cilja, ili žrtve tog cilja. Za sad se ciljevi njih dvojice podudaraju.

Ostaje da se vidi, koliko će učenik Vladalac ostati u sjeni učitelja Vladaoca? I šta je to potrebno da se učenik uzdigne iznad svog učitelja? Istorija nam govori da je jedini istinski način da učitelj pokaže svoju veličinu kao učitelja, stradanje od ruke svog učenika.

nas-portal.net