Dan kada sam napustio moj Knin

Nešto iza ponoći u noći između petog i šestog avgusta, moj tonac i ja sa Radio Knina izašli smo iz grada. Kada smo došli na Bulinu stranu, brdo iznad grada, iz praznovjerja sam pomislio da se nikad neću vratiti ako se okrenem da bacim pogled na grad, koji su Hrvati zasipali granatama. Iako sam ispoštovao praznovjerje i nisam pogledao, do dan-danas nikada se nisam vratio.

Region 04.08.2018 | 09:10 Ovim riječima novinar Petar B. Popović, glavni urednik Radio Knina, koji će biti upamćen kao novinar koji je emitovao tada posljednju emisiju, započinje svoje sjećanje na 5. avgust, dan kada je Vojska Hrvatske "Olujom" krenula na Knin. Kako kaže, niko od stanovnika, uključujući i njega, nije znao da je ta "Privremena evakuacija", kako su akciju povlačenja civila nazivale krajinske vlasti, zapravo bila trajno napuštanje Krajine. Bombardovanje je, kaže, počelo oko pet ujutro, ali niko to nije uzimao za ozbiljno. Oko deset sati otišao je na radio i čitao saopštenja iz Glavnog štaba Vojske Srpske Krajine da su "linije stabilne" i da su svi napadi neprijatelja "odbijeni", a neprijatelj trpi "teške gubitke".

"Vjerovao sam u to, svi smo vjerovali. To nam je dalo hrabrost. Kako je dan odmicao, vidjelo se da stanovništvo polako zahvata panika i da sve više ljudi bježi. Ja sam se zabrinuo za moju porodicu, ali ostao sam na radiju i emitovali smo program", kaže on. Jedna granata je udarila u zgradu gimnazije u kojoj je bio smješten radio, a jedan radnik je bio tom prilikom ranjen.

Program su, kako kaže, nastavili emitovati iz podruma, bez struje, samo uz agregate. Nisu znali da li ih iko može čuti. Čuli su ih, a to će, kako kaže, te večeri doživjeti na sopstvenoj koži. Nakon što je te večeri otišao kući i otpremio svoju porodicu prema Banjaluci, na putu ka radiju, negdje prije ponoći, naišao je na grupu staraca i pomogao im da se ukrcaju na autobus. Šta se dalje desilo, ovako priča:

"Jedna baka me je prepoznala. Pitala je da li sam ja taj dan čitao vijesti na radiju. Nakon što sam potvrdio, odalamila me torbom po glavi. Opsovala mi je mater i rekla mi: 'Ja da sam tebe slušala, zaklale bi me ustaše na kućnom pragu'. Ja sam se samo nasmijao, šta sam joj mogao reći", priča on.

Nakon što je zajedno s toncem i sam krenuo prema Banjaluci, sreo je grupu srpskih dobrotvora, koji su nekoliko dana ranije u Knin donijeli humanitarnu pomoć.

"Prepoznali su me i dali su nam 300 dolara. Sjećam se da smo u Banjaluci iznajmili sobu u hotelu 'Bosna' i žalili se kako nema tople vode. Sljedeće jutro smo u bašti hotela naručili flašu viskija i govorili kako i nije baš neki. To su trenuci ludila, zbunjenosti, koji se ne mogu racionalno objasniti. Ni sam danas ne vjerujem šta se sve dešavalo", kaže on.

Od cijele te avanture kaže da će mu tri scene ostati u trajnom sjećanju. Prva scena je raščerečeni konj od granate koja je u Kninu pala na ulicu. Druga, kada se posljednji put vratio u svoju kuću i uzeo tri hiljade maraka ušteđevine, tri porodična albuma i dvije kutije cigareta. Da se nađe usput, kaže, dok se za nekoliko dana ne vrate kući. Pasoš s kanadskom vizom ostavio je u stanu. Treća, i najteža scena, desila se u izbjegličkom kampu u Loznici, na putu ka Beogradu.

"Jedno dijete slučajno se ubilo iz očevog pištolja. Tu sam vidio jednu plavokosu djevojčicu koja je pjevala 'Tamo daleko, daleko od mora'. To neću zaboraviti dok živim, toliko me pogodila ta tragična scena", kaže. Narednog dana sreo se sa svojom porodicom uz veliki uzdah olakšanja zato što su se svi izvukli živi.

Na pitanje zašto se nikad nije vratio, kaže da nije želio da doživi neprijatnosti od strane hrvatske države.

"Nisam se plašio. Nisam se ogriješio ni od koga, nemam razloga za strah. Kod mene u Beograd dođu moji prijatelji Hrvati koji su bili u Hrvatskoj vojsci da prenoće. Jednostavno nisam želio da me neko zadržava, ispituje zato što sam bio glavni urednik na radiju", priča on i dodaje da treći dan nakon što su otišli neko je zapalio njihovu kuću jer su se ciljano raspitivali gdje živi.

"Moji roditelji su se vratili dolje i oboje su umrli tamo u dubokoj starosti. Odu moja djeca, porodica, sestra. A i stari mi je uvijek govorio: 'Nemaš za šta dolaziti, ovdje nemaš šta vidjeti'", objašnjava on. Na ostavinskoj raspravi, kaže, obnovljena kuća u kojoj su živjeli roditelji pripala je njemu. Kaže, ostala je prazna, kao i na hiljade drugih.

Inače, u RS i Srbiji priprema se niz manifestacija povodom obilježavanja "Oluje", u kojoj je više stotina hiljada Srba napustilo svoja ognjišta. Tako će centralna državna manifestacija obilježavanja Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u "Oluji", kako je najavljeno iz Vlade Srbije, biti održana danas (subota) u Bačkoj Palanci, kada će parastos žrtvama služiti Njegova svetost patrijarh srpski Irinej.

Nakon parastosa uslijediće obraćanja - svjedoka stradanja Jelene Knežević, koja je u avgustu 1995. godine u izbjegličkoj koloni došla u Srbiju, predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Manifestaciji će prisustvovati predstavnici vlada Srbije i RS, skupština Srbije i RS, kao i predstavnici drugih državnih organa. Najavljeno je prisustvo i predstavnika Vojske Srbije, Srpske pravoslavne crkve, udruženja za njegovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije i brojnih građana.

Predstavnici "Veritasa" u Banjaluci održali su u petak pres-konferenciju, na kojoj su rekli da će tribina "Dani tuge i sjećanja" u znak obilježavanja 23. godine od egzodusa biti održana u nedjelju (5. avgusta) u Narodnom pozorištu RS, u organizaciji centra "Veritas".

Radomir Kužet, koordinator "Veritasa", rekao je da se na područje bivše RSK ljudi teško vraćaju, a dolaze uglavnom stariji da tamo umru.

"Haški sud je iz presude 2015. operaciju 'Oluja' okvalifikovao kao akciju etničkog čišćenja", rekao je Kužet, te dodao da je Haški sud ovim dao solidnu osnovu Srbima žrtvama "Oluje" da zatraže zadovoljenje pravde.

U hrvatskoj vojno-policijskoj akciji "Oluja", prema podacima srpskog Komesarijata za izbjeglice, protjerano je 250.000 krajiških Srba, ubijeno je 1.856, a 836 vodi se kao nestali.

Akcija je počela 4. avgusta 1995. godine ofanzivom hrvatske vojske i policije i jedinica HVO-a na područja Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije, odnosno na Republiku Srpsku Krajinu. Dan kasnije, 5. avgusta, hrvatska vojska je ušla u gotovo napušten Knin i istakla hrvatsku zastavu, dok su kolone izbjeglica na traktorima i drugim poljoprivrednim vozilima ulazile u Srbiju.

(Nezavisne novine)