Priča: Stivi Džers...
S jedne strane, to zvuči kao recept za propast, a Stiven Džerard, kao najveće ime koje je povezivano sa Rendžersom u bilo kom obliku ovog mučnog proleća, može da bude poslužen na tacni i o istom trošku pojeden, odnosno potrošen.
Fudbal 09.05.2018 | 23:00
Prva grupa shvatiće to lično; bez obzira na neko vreme provedeno u Los Anđelesu, kojeg se verovatno ne sećaju ni Stivijeve ćerkice, Stiven Džerard je Liverpul i Liverpul je Stiven Džerard, i romantici koje srce vuče Enfildu i Melvudu teško će moći da ukapiraju da će prva stepenica omiljenog sina liverpulskih dokova u trenerskoj karijeri biti ispred nekih tamo momaka u plavim dresovima.
Nisu Evertonovi, pomerite se s mesta, ali nije ni predaleko...
U idealnom scenariju, Džerard bi proveo još koju sezonu kao Stivi Hajvej, bruseći talente, učeći ih lojalnosti i ljubavi prema klubu, i preporučujući ih stručnom štabu kojim rukovodi Jirgen Klop, a sa uzletom tih novih zvezda, rasla bi i njegova uloga i njegov ulog međ' Klopovom svitom.
Nije bio ni zanemarljiv procenat onih koji su se nadali da bi Stiven mogao da preskoči koju stepenicu, pa da stupi u brisani prostor koji je, sve su prilike, iza sebe ostavio Klopov "mozak" Željko Buvač. (Iako bismo mogli da se zakunemo da je Stivi uvek bio srce i duša, a mozak tek ponekad.)
Drugi su oni koji bi u sve upleli (geo)politiku i tradiciju. Liverpul jeste osnovao jedan Englez, bivši gazda Evertona, ali su ga na noge postavili Škotlanđani, kojima je istorijski očigledno blisko pravo na samoopredeljenje. U Engleskoj je fudbal već tada bio polu-profesionalizovan, u Škotskoj i dalje amaterski, pa je veliki broj igrača prebegao na jug. Te prve sezone, Liverpul će osvojiti nešto što se zvalo Liga Lankašira, sa devet igrača s one strane Hadrijanovog zida. Zvali su ih "Tim Mekova"...
Škoti su bili i Bil Šenkli, naravno, i Keni Dalgliš i Alan Hansen, i Bili Lidel i Ijan Sent Džon, ali su bili "naši" a ne "njihovi" Škoti.
Zahvaljujući luci, tome što je zeleno–beli deo Glazgova jako brzo naučio stihove pesme "You'll Never Walk Alone", i velikom kontingentu irskih – što će reći katoličkih – navijača (ti jednodnevni došljaci su i danas najrevnosniji posetioci Enfilda za subotnjih popodneva, pošto će vam u srcu grada reći da on preteže preko parka, ka Gudisonu), zasnovala se i potom samo učvršćivala veza Liverpula i Seltika.
Nije ni čudo što je prva utakmica posle Hilzbroa bila prijateljska sa Seltikom – Keni je poveo svoje momke na krcati Parkhed, pevalo se i plakalo, plakalo i pevalo, more zelenih i belih šalova podiglo je onih 96 duša u večnost, i tada je zasnovano prijateljstvo koje se ne može prekinuti.
Tako je, kažu, uvek kada se ujedinite s nekim u bolu i zbog bola...
A Skauzeri su uvek bili posebni, i nisu mirisali ove dole južno, više ih verovatno i danas navija za škotsku reprezentaciju nego za englesku...
I protiv takvog uvreženog verovanja, i protiv takve tradicije, ići će Stiven Džerard kada preuzme posrnuli Rendžers.
No da li bi kapiten Liverpula ikada mogao da bude drugačiji nego svoj?
To je važilo i za Džerardovog prethodnika, kako sa trakom na ruci, tako i sa klupe na Ajbroksu. Grem Sunes jeste, doduše, i nastupao za Rendžers, u ono doba kada je i u najvišim rangovima takmičenja mogao da se sretne "trener-igrač", ali ono što će uraditi leta 1989. godine ušlo je u folklor i postavilo temelje normalnosti u Škotskoj i na čitavom Ostrvu.
Sunes je pred notorno protestantske tribine doveo katolika, Moa Džonstona, i to nakon nekoliko pokušaja da po svaku cenu prekine suludu sektarijansku tradiciju.
Bilo je to, opet, drugačije vreme, engleski klubovi bili su proterani iz Evrope, a na jug se netom preselio momak koji je mogao da pomrsi račune Old Firmu, dasa po imenu ser Aleks Ferguson. Rendžers je imao mnogo novca, najviše u Albionu, napravljen je ol-star sastav koji će uzeti tri titule, ali koji će na svoje mesto u Evropi biti stavljen jedne oktobarske noći u Beogradu, na stadionu Crvene zvezde.
Vreme je, rekosmo, drugačije. Rendžers je u međuvremenu preživeo ostrakizam, proteran je i u četvrtu ligu, a tradicionalisti među škotskim fudbalskim poklonicima neće propustiti priliku da podsete da "ovo" što je primilo pet golova na Seltik Parku nije "onaj" Rendžers, već neko novo preduzeće koje ima slično ime i baštini trofeje koji nisu formalno potpuno njihovi.
Dolazimo, tako, do treće zamerke Stivenu Džerardu, koja bi u isto vreme mogla da bude i kontra-argument i najjednostavniji odgovor na pitanje zašto je baš sada odlučio da preuzme baš Rendžers.
Rendžers je ruina od kluba, disfunkcionalna vreća puna rogova i rogonja, bez gazde koji bi se suočio sa problemima i, što je još važnije, bez ikakvih fondova da stanu na noge i prekinu dominaciju Seltika, pojačanu dvema porazima u svega desetak dana, ukupnim rezultatom 0:9.
Čak i osvedočeni navijač Rendžersa, Derek Mekines, koji je od Aberdina, mic po mic, napravio drugi najjači sastav u Premijeršipu, i to sa vrlo skromnim sredstvima, odbija da se provoza i nadomak Ajbroksa, da mu ne bi prešao neki baksuzluk.
S jedne strane, to zvuči kao recept za propast, a Stiven Džerard, kao najveće ime koje je povezivano sa Rendžersom u bilo kom obliku ovog mučnog proleća, može da bude poslužen na tacni i o istom trošku pojeden, odnosno potrošen.
Džerard zamazuje oči navijačima kojima je odavno prekipelo od mediokriteta što se motaju Glazgovom i daje im – verovatno lažnu – nadu da će se nešto promeniti, iako će iznutra sve ostati jadac. Nije baš "Prosinečki u Zvezdi" otoič, kad već pomenusmo domaći fudbal, ali ima dosta sličnosti, najpre u tom grebanju o slavu jednog impozantnog igrača...
Ali u isto vreme, Džerard zna kako je to biti u velikom klubu koji se vodi loše, gore, pa očajno; video je to i trpeo je to u Liverpulu nekoliko sezona, i zna, iz prve ruke, šta (ne) treba raditi da bi se to promenilo.
A onda je tu i činjenica da Rendžers teško može gore, i tu je (nadamo se) poslednje razočaranje pojedinaca koji vole Liverpul i samim tim vole Džerarda: njegovo predstojeće stolovanje na Ajbroksu ne ulazi, baš zbog svega navedenog, u domen visokorizičnog.
Jednostavno, ako Stivi uspe da od Rendžersa napravi iole pristojan kolektiv koji se neće brukati – hajde što ih tuče Seltik, nego što ih iz Evrope izbacuju kojekakvi Luksemburžani, i to vrlo zasluženo – i koji će se, samo možda, suprotstaviti Džerardovom bivšem gazdi Brendanu Rodžersu, s kojim je mogao do onoliko željene titule i s kojim se posle mitskog klizanja nikada više neće dobro razumeti, moći će da preuzme zasluge na sebe.
Ukoliko Rendžers nastavi sa posrtanjem i brukanjem, niko mu neće zameriti pošto se "bolje nije moglo"; a pogotovo mu neće zameriti svi oni navijači Liverpula, iz bilo koje od četiri kategorije.
Jer svi oni bi, pardon svi oni će, pardom svi mi ćemo, kad se podvuče crta, zauvek navijati za svog kapitena, nosio on boju koja mu najbolje pristaje ili stajao s one strane stihova "When you walk through a storm..."
Izvor: mozzartsport
Foto: Action Images
Komentari / 0
Ostavite komentar