Intervju - Nepravde zbog kojih žali Dejo Savićević...

Dve su veće od ostalih, jedna je Zvezdina! Genije dao veliki intervju Novostima uz podsećanja na lepe i ružne momente iz karijere. . .

Fudbal 17.04.2018 | 00:00
Intervju - Nepravde zbog kojih žali Dejo Savićević...
Simbol Podgorice i Crne Gore, ljubimac svakog pravog zvezdaša, Genije u Milanu i Italiji... Gde god je igrao, bio je obožavan. Kako zbog magije u kopačkama, tako i zbog iskrenog odnosa prema javnosti i navijačima. Bez dlake na jeziku, uvek je govorio ono što misli (onaj Purger to zna), nije bio ničija marioneta, mogao je kod Berluskonija u Milanu da bude šta je hteo. Da je hteo.

Draži su mu Podgorica, isti oni prijatelji iz detinjstva, svoj narod i tamošnji fudbal. Zbog toga je poseban lik i unikat na ovim prostorima. Omiljen. Humanista koji ne voli da se u javnosti priča o njegovim delima i pomaganju nemočćnim. A bilo ih je mnogo, baš mnogo...

U velikom intervjuu za Večernje novosti, Genije se prisetio najvažnijih detalja iz karijere i stvari zbog kojih najviše žali kada se podvuče crta. Ne krije da ga bole dve velike nepravde, odnosno izostanak priznanja kada je bio ponajbolji igrač Evrope.



Bez lažne skromnosti podseća na ono što znaju i vrapci na grani. Nije mu dozvoljeno da bude šesta Zvezdina zvezda. Izbor tadašnjeg Zvezdinog predsednika Vladana Lukića i njegovih savetnika da celu generaciju proglase šestom Zvezdinom zvezdom je prekinuo svetlu tradiciju imenovanja najboljih pojedinaca iz generacija. Dejo ne krije da mu je to teško palo. Ili da je makar neko drugi imenovan...  

„Mogao je to da bude Pančev, jer je golgeter van serije i imao je tri vrhunske sezone. Mogao je i Robi koji je znao sve u fudbalu i bio i omladinski prvak sveta, mogao sam i ja,svejedno, jer smo bili najbolji u toj ekipi. Smešno je da niko od prvaka Evrope i sveta nije bio šesta Zvezdina zvezda. Najtrofejnija generacija u istoriji ostala je bez tog priznanja iako smo na papiru svi mi proglašeni za Zvezdinu zvezdu, što je van pameti. Međutim, ne bih o tome, neka to ide na obraz onima koji su nas zaboravili ili namerno preskočili, kako god“, kaže Savićević za Novosti.

U sezoni kada je sa Zvezdom bacio Evropu pod noge, Savićević je bio najbolji igrač Evrope, ali nije nagrađen za to. Već se spremao rat, politika nije dozvolilo da neko iz Crvene zvezde podigne Zlatnu loptu...

„Naravno da mi je bilo krivo, neko od nas koji smo postali šampioni Evrope morao je da dobije to priznanje. Ko, to je već pitanje ko šta voli. Da li Pančev koji je tresao mreže kao od šale, Robi Prosinečki ili ja koji smo plenili lepom igrom... Bilo ko, samo ne Papen!“, iskren je Dejo.

Da li vam je bilo krivo što niste, kao kapiten, zbog isključenja podigli pehar u Tokiju kada je Zvezda postala prvak sveta?

„Meni je najbitnije bilo da smo na kraju slavili. To, ko će da podigne pehar, najmanje je važno. Oko toga se pravila fama, ali mene nikada to nije doticalo. Ali, da smo izgubili zbog moje gluposti, e, to bih pamtio po zlu do kraja života“.

Žali i što na početku karijere u Budućnosti nije izborio plasman u Evropu.

„U Budućnosti sam stasao kao igrač. I za klub i grad, naravno, vežu me lepe uspomene. Žao mi je jedino što bar jedne godine nismo izborili Evropu, jer smo zaista imali sjajnu generaciju. Uostalom, pobeđivali smo i one najbolje: Zvezdu, Partizan, Dinamo, Hajduk“.

Podsetio je i kako je prešao u Crvenu zvezdu iako su ga terali da ide u Partizan. Na kraju je sve leglo na svoje mesto.

„Šta leglo, ništa nije leglo. Partizan je bio klub generala, a Zvezda političara i policije. U Budućnosti su, naravno, bili za to da potpišem za Partizan, ja sam hteo samo u Zvezdu. I onda, poterali su nas desetoricu u JNA, tu je bio i Darko Pančev, jer su i čelnici Vardara bili partizanovci. Bilo je bitno da nas dvojica ne dođemo u Zvezdu, a ostalih osmorica su bili kolateralna šteta. Znali smo i mi za jadac. Njihova ideja je bila da obučemo uniformu i onda ne bismo mogli da potpišemo za Zvezdu. E, Dare i ja smo sačekali prvi dan prelaznog roka, potpisali i u kasarnu stigli sa zakašnjenjem od nekoliko dana“.

Sa Zvezdom je završio na krvu Evrope i sveta... Kasnije i sa Milanom.

„Nemam tu nešto posebno da kažem. Imali smo zaista prejaku ekipu za jugoslovenski fudbal i lako smo pobeđivali sve rivale. Ali, potom smo i Evropi i svetu pokazali koliko smo jaki. I to je to. Sigurno je teže bilo sa Zvezdom nego sa Milanom, jer Olimpik je bio jači od nas. Možda je ta utakmica u finalu bila i naša najslabija u Kupu evropskih šampiona. Ali, sreća nas je pogledala sa penala“.

Žali i zbog nekih epizoda u reprezentaciji Jugoslavije. Pogotovo zbog Mundijala u Italiji 1990. i EP u Švedskoj 1992. sa kojeg je Jugoslavija vraćena zbog sankcija.

„Crveni karton koji je nezasluženo dobio Refik Šabanadžović nas je zaustavio! Uveren sam da bismo pobedili Argentinu, pogotovo zato što Maradona nije bio u formi. Imali smo tim da budemo među četiri najbolje ekipe, a da smo stigli u polufinale, ko zna kako bi se ta mundijalska saga završila. U Švedskoj je bila to politička odluka i svakako da nam je svima veoma teško pala. Odluka je bila smešna, jer, i Sirija je non-stop u građanskom ratu, a njihova reprezentacija se uveliko takmiči. Šta smo mi imali sa ratom, da nismo možda uzeli puške u ruke, pucali i nekoga ubili? Kakve smo mi veze imali sa politikom Slobodana Miloševića? Mi smo fudbaleri i samo smo igrali fudbal. Bili smo u najboljim godinama i da nismo pauzirali zbog tih, sumanutih sankcija, uveren sam da bismo 1994. ili 1996. postigli ono što su Hrvati na SP 1998. godine“.

U Francuskoj 1998. već nije bio u svojoj najboljoj formi...

„Imao sam 32 godine, bio sam povređen i nisam bio u prvom planu. Bio sam tamo, a bolje da nisam bio. Vodili smo protiv Nemaca sa 2:0, a onda su Panceri izjednačili, pa nas je žreb poslao na Holandiju umesto na Meksiko. Protiv Lala prečka nam se isprečila. Ipak, mislim da nam je najveći minus bila povreda Darka Kovačevića. Bio je u sjajnoj formi i da se nije povredio protiv Nemačke, mi bismo ih dobili“.



Po stvarima za kojima žali reklo bi se da je mnogo toga propustio u karijeri. A zapravo je mnogo više uradio. Dve titule prvaka Evrope, jedna planete, po tri titule prvaka Jugoslavije i Italije, sportista godine u Jugoslaviji... Ali iznad svega toga su oni driblinzi koji ne staju ni u jednu statističku kategoriju, oni gegovi i vicevi u igri zbog kojih su drhtali Old Traford i Aleks Ferguson, golovi poput onog u Minhenu koji su pisali istoriju, magične asistencije... Čista fudbalska umestnost je najveći legat Dejana Savićevića.

Zamislite da je ostvario i ono za čim žali?!

Izvor: mozzartsport

FOTO: MN Press

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Crni

17.04.2018 12:45

E Dejan je najbolji igrac na svijetu po meni svih vremena,sto bi imao zelju upoznati ga...zbog njega sam grizo majice,nosio njegov poster stalno u džepu jedna legenda najveca na ovim prostorima...

ODGOVORITE