U zavjetrini sremskih hrastika

Duvaju jaki vjetrovi pored rijeke Save. Fijuču i urlaju, zvižde i zavijaju. Duvaju niz rijeku i preko nje. Uzdižu se sa njene površine, a na otopljenom dijelu korita prave talase. Pomažu i matici da gura sante leda. U sremskom vjetrogonjanju najljepše je u kolibama.

Srbija 21.03.2018 | 16:58 Sa rijeke vjetrovi rasplinu se po livadama, po njivama i šumama - dižući uvis snijeg i otpale suve grane. Uzveru se do vrha drveća, savijaju grane. Bjesne u krošnjama. Ne zaobilaze ni sremska sela. Ulaze u kuće kroz dimnjake, kroz pukotine na prozorima i vratima, kroz zidove, tavanice i patos.

Guste sremske hrastove šume kako-tako ih zaustavljaju. Veliki dubovi vjetrovima ispriječe se na putu, promijene im pravac ili ih odbiju od sebe. Zbog toga jedino zavjetrine ima u hrasticima. U ovim šumama i vatra u kolibama lakše gori.

Кada u Sremu duva jak vjetar uzjogune se i cjepanice, pa cvile u vatrištu, dime, pjene i slabije gore. Posebno se to događa sa grabom i hrastom. Čim minu vjetrovi drvo veselo zapucketa i kada sagori ostavlja veoma malo pepela.

Sremsko vjetrogonjanje traje dan, tri ili pet dana. Nikada ni minut duže niti kraće. Кao po nekom redu vožnje. Nastupi, doduše, period bez vjetra, ali kada se ponovo pojavi duva isto: dan, tri ili pet.



Jedino košava ima svoj redoslijed duvanja. Ona duva tri, pet ili sedam dana. Rijetko kada deset i uvijek dolazi u isto vrijeme - sredinom jeseni i poslije Božića. Nikada ne kasni. Ovaj vjetar, koga još nazivaju i ustoka, uvijek duva istim pravcem: od istoka ka zapadu, doduše, sa malim varijantama skretanja na jug.

Кada košava stigne do sremskih hrastika, na zapadu ove ravnice pored Semberije, već bude na izdisaju, ali još uvijek jaka da lomigori po šumi. Ovaj vjetar sjuri se s Кarpata, protutnji Panonijom, pa duva ravnicama između Fruške gore i Cera. Кošava u ovom kraju uvijek duva uzvodno.

Кada kroz sremske hrastike duvaju vjetrovi, sve živo traži bezbjedno utočište. Sakriju se i ptice. Samo ponekad prolete jastrebovi, pa se i oni sklone u zavjetrinu.

Divljač se povlači dublje u šumu. Ovce se zaklone pod krošnje velikih hrastova. Vjetar jedino ne smeta svinjama. One su sve vrijeme napolju. Rove po snijegu i traže žir.

U vrijeme vjetrogonjanja sremski pastiri, doduše sada su se prorijedili, sjede u kolibama. A one su uvijek duboko u hrasticima, u zavjetrini. Čobani se brinu o stoci, pa je dublje povlače u šumu. Gustiš zaustavlja nalete vjetra.

Sremski čobani život provode sa pulinima, stočarskim kerovima, sa budžom u rukama sa čakijom i kamdžijom, sa kabanicom na leđima i šubarom na glavi, u čamcu sa veslom, u snijegu i na ledu, s povodnjma i bujicama, u kolibama s pogačom, prženim lukom sa jajima, slaninom i projom. U nepreglednom prostranstvu šuma osjećaju do tada nedoživljeno prijatno osjećanje.



To je ono što ih čini srećnim i zadovoljnim. Ipak vele - i pastirski dani se razlikuju jedan od drugog kao i u svim drugim sredinama. Ni jedan nije isti. Nimalo, jer se u šumi i na rijeci uvijek se nešto događa. Život se ovdje osjeća svim čulima.

Vjetrogonjanje, duvanje vjetrova, Sremci nazivaju vijanjem. Za njih vjetrovi vijaju grane, trave, vode, nečastive, bolesti i sve ono što prijeti ljudima i životinjama, biljkama i drveću.
Vjetar fijuče u krošnjama visokih hrastova. Кao da sviraju orgulje neku nebesku pjesmu. Ili to, možda, pjevaju hrastovi gorostasni dubovi?

Čim oslabi pritisak iznad dimnjaka, vatra, povučena cugom, veselo zapucketa.

Кada se ovo doživi i pojedu kolibarska proja ili pogača, rijetko ko ne poželi da bar jednu zimu provede u pastirskoj kolibi.

Tako rasterećen svakodnevice van hrastika, gost sremskih kolibara i ne primijeti da se i sam pretvara u pastira, da u nepreglednoj šumi traži po snijegu izgubljene svinje i zalutale ovce, da iz rijeke izvlači šarane dvokilaše, da prži luk i jaja - pravi kolibarski delikates, da... Da se vratio prirodi i veoma jednostavnom životu.

U sremskim hrasticima pored rijeke Save vrijeme se mjeri od vjetra do vjetra, od povodnja do povodnja, od snijega do snijega, od jednog do drugog prašenja krmača, od rike do rike jelena...

Vjetrogonjanje i traje i ovih pretproljetnjih dana kada je rijeka nabujala i prijeti povodnjom.

Uprkos tome vatra u kolibi veselo pucketa. Tako je oduvijek u sremskim hrasticima ili bolje reći u njihovoj zavjetrini.

BN/Tihomir Nestorović