Zapalili su selo i ispisali "U"

Kada se magistralnom cestom spuštate s Kupresa, par stotina metara prije ulaska u Bugojno, smjestio se - Čipuljić. Za njega niko u Hrvatskoj, a i šire, vjerovatno nikada ne bi čuo da ga za ovosedmične posjete Zagrebu svako malo u usta nije stavljao srpski  predsjednik Aleksandar Vučić. I to kao primjer njegova porodičnog, ali i svesrpskog stradanja u Drugom, a i u ratu "devedesetih" godina.

Bosna i Hercegovina 16.02.2018 | 21:33
Zapalili su selo i ispisali "U"
- Godine 1992. sve su Vučićeve kuće u selu Čipuljiću spaljene. Naišle su neke hrvatske jedinice, kažu da je neka bila vukovarska garava, ja to ne znam, nemam dokaza, svakako su bili Hrvati. Sve su ih spalili. Nisam došao tražiti bilo čiju ispriku – požalio se Vučić stjeran u ugao u novinarskim pitanjima.



Snijeg koji je u Bosni konačno pristojno pao ove sedmice prekrio je ovo bugojansko prigradsko naselje. Međutim, posljedice rata itekako su vidljive na svakom koraku. Dobar broj kuća u međuvremenu je promijenio vlasnike i sada u Vučićevoj postojbini žive mahom Bošnjaci.



– Od nas devet hiljada prijeratnih Srba u Bugojnu, a samo nas je u Čipuljiću živjelo nekih četiri hiljade, ostalo nas je jedva stotinu, maksimalno dvjesto – kaže nam Slobo, kojeg zatičemo dok ispred pravoslavne crkve Rođenja Presvete Bogorodice čisti snijeg.

Kada smo njemu i mještaninu Goranu u ulozi nadzornika rekli kojim poslom smo stigli, odnosno provjeriti ono što je Vučić govorio, iz topa odgovaraju:

Reci Garavi

– Sve vam je tako bilo! Ni slova za dodati ili oduzeti.
Prema njihovu pričanju, u Bugojnu i okolini zaratilo se u maju 1992., odnosno nešto kasnije nego u ostatku BiH.

– U to vrijeme Hrvati i Muslimani bili su zajedno, ista vojska, ali se za većinu stvari pitalo ipak Hrvate. Glavnu riječ je vodila jedinica Garavi, koji nisu nikakvi Vukovarci, već domaći Hrvati na čelu s Vinkom Žuljevićem Klicom. Znate ga vi u Hrvatskoj iz crne kronike. E, kad su oni upali, mi Srbi uspjeli smo većinom pobjeći preko Mandalca i Stožera prema Kupresu. Istina, Hrvati su nas pustili da prođemo, ali je selo zapaljeno. Kamen na kamenu nije ostao – govori Slobo u pauzi lopatanja.

– Mene je spasilo što sam bio oženjen za Hrvaticu Juliju. Ostali smo živjeti dolje u gradu, kasnije mi je supruga nažalost umrla – dodaje Goran.

– Ali najbolje vam je oko toga pitati popa Slavišu Đurića. Otišao je nekim poslom, ali sad ću ga zvati – nudi se i odmah za mobitel hvata Slobo.



Nije prošlo ni nekoliko minuta kada je golfom u crkveno dvorište stigao sveštenik. Vidjevši fotoaparat kolege Vojka odmah se uznemrio.

– Nema slikanja, nema izjava. Sve što ste do sada snimili, lijepo izbrišite – tražio je od nas i odmah pojasnio što je posrijedi.

– Prije dvije godine bili su mi novinari iz Zagreba. Ja ih lijepo primio, dopustio da me slikaju u mantiji, a kada sam pročitao što su napisali, šokiralo me je. Zato nam je iz sarajevske Mitropolije naređeno da nema nikakvog razgovora i slikanja sa novinarima, pogotovo kada je predsjednik Vučić u pitanju.

Ipak, malo po malo pop Slaviša je počeo omekšavati. Shvaćamo da su ga najviše pogodile dvije napisane stvari: prva, da Vučićevi nisu Srbi, i druga, da mu djeda Anđelka nisu ubile ustaše, već je stradao u jednoj kafanskoj tučnjavi kao posljedici nagomilanih dugova. Istine radi, takve su priče prvo plasirane u Srbiji, pa čak i knjige napisane.

Djeda mu ubili ustaše

– Može pisati ko što hoće, ali Vučićevi su oduvijek u Bugojnu bili veliki gazde. Kao stara pravoslavna porodica navedeni su i u popisu što su ga polovinom 16. vijema napravile turske vlasti. Njegov je djed imao automobile i vozače, kao i konje za trke kada to ovdje niko nije imao. Starog je Anđelka 1927. na čelu grupe viđenijih bugojanskih Srba primio i kralj Aleksandar i darovao nam zgradu Srpskog doma. Odmah na početku Drugog rata odveli su ga ustaše i ubili. Po jednima to je bilo kod Banje Luke, a po drugima u koncentraconom logoru u Jasenovcu. Aleksandrov otac se rodio u vozu, u zbjegu – kaže sveštenik, dok nas šiba bosanska verzija bure.

Iako je u Bugojnu na službi tek od 1999. godine, dobro je upoznat i sa dešavanjima s početka ovog rata. Vučića demantuje tek u jednoj činjenici.

– Čipuljić su dva dana nakon što su protjerani Srbi zapalili ljudi iz nekakve zrinjsko-frankopanske bojne iz Osijeka. Polili su benzinom i formirali veliko slovo "U". Ako meni ne vjerujete, pitajte muslimane. Oni su sve snimili dok je gorilo – navodi Slaviša.



– Najgore stvari radila je bagra. Pravi domaćin, onaj ko je svojom rukom dizao kuću, nikada je ne bi zapalio. Ničiju! A na svim stranama bilo je takvih ljudi i zbog toga ne može odgovarati cijeli narod. Slušam ja onog vašega generala kada pita Kolindu za što se on borio. A za što se borio onaj s druge strane, isto se tako može pitati – glasno razmišlja pop Slaviša, ali za razliku od Slobe i Gorana tvrdi da im Hrvati nisu bili od velike pomoći u zbjegu.

– S jedne strane su nas gađali muslimani, a s druge Hrvati. Bio je to čisti proboj. Ali zato smo mi Hrvate lijepo primili kada su oni bježali pred Bošnjacima godinu dana poslije. Naša djeca u Donjem Vakufu nisu imala mlijeko, ali davali smo ga malim Hrvatima – želi poentirati.

– I mi smo Hrvate – u istom tonu će i Slobo – primili s oružjem. Svi su imali kalašnjikove i sjećam se da mi je jedan iz HVO-a nudio zamjenu za moju "kragujevku", ali nisam pristao.

Ono što odaju priznanje lokalnim Hrvatima jeste ruke pomoći u povratku i pri obnovi lokalne crkve.

– Ja bi kada je god zafalilo para nazvao mog prijatelja Hrvata. Uvijek sam mogao pitati koliko mi je trebalo. Hiljadu, dvije, tri... – veli Slaviša.

Šerifova rakija

Ipak nam je na kraju pokazao put prema kući Vučićeva djeda i oca. Obje su do temelja zapaljene i do dana-današnjeg nisu obnovljene. Inače, od Vučićevih u Čipuljiću još samo živi rođak Aleksandrova oca, Drago. Nismo ga u srijedu zatekli kod kuće.

– On vam je otišao u grad na kafu i na pijacu. Neće tako skoro – dočekao nas je prvi susjed Šerif Redžić. On je kuću i imanje kupio od Vučićeve tetke Smilje.



– Pravi ljudi i gazde – reći će Šerif, inače izbjeglica iz Šipova, odakle je porijetlom i Vučićeva majka Angelina.

Aleksandra, tada kao premijera, upoznao je 2015. godine.

– Pri proputovanju iz Mostara za Banju Luku svratio je u rodnu grudu. Vidio mi je ženu i pitao za čovjeka, a ona meni javila i ja odmah došao. Doduše, jedva su me pustili proći oni iz pustog osiguranja s dugim cijevima. Uspjeli smo i nazdraviti mojom domaćom rakijom. Da vam pravo kažem, mene je čovjek oduševio – iskreno će Šerif, koji razgovor uslovljava samo jednom stvari – da i sami probamo njegovu lozu.

Sam Šerif je tada Vučiću ponudio da otkupi djedovu i očevu kuću i okućnicu. Odbio ga je.

– Otac mu zna svratiti, ali još ništa nisu preduzeli. Ako žele, ja ću im besplatno očistiti ruševinu i zemlju – poručuje prvi susjed srpskog predsjednika iz Čipuljića.

Hrvati ne žele o Čipuljiću

Bugojanski Hrvati, koji su nekada bili većina u gradu i okolici, nerado pričaju o Čipuljiću i akciji s početka rata.

– Bilo je to ludo vrijeme – kaže nam, pod uslovom anonimnosti, jedan bivši pripadnik HVO-a.

– Koliko god oni sada pričali drugu priču, mi smo pomogli Srbima da te '92. pobjegnu prema Kupresu, kao i oni nama kada smo bježali '93. Osim toga, neka kažu ko im je prvi priskočio kada su im Bošnjaci dva puta, 2004. i 2007. godine palili crkvu u Čipuljiću – veli.

Vučić želio na Poljud

Aleksandar Vučić dobar je dio djetinjstva proveo u Čipuljiću. I sam je u nekoliko navrata javno govorio o tome, prisjećajući se Nikolina potoka, Mustafinih livada, Han luke...

I prve je tadašnje dinare zaradio u kafani koju su generacijama držali Vučići. Bio je na glasu kao dječak uvijek spreman na akciju. Tako su ga navodno jednom u zadnji tren spriječili da s 15 godina ne ode u Split pogledati utakmicu Hajduka. Istina, uvijek se hvalio da je 'zvezdaš', pa je tako ispričao da se legendarni golman Partizana i Dinama, Ranko Stojić, inače i sam Bugojanac, nikada u mjesto nije usudio donijeti dresove tih klubova.

(Slobodna Dalmacija)

Komentari / 6

Ostavite komentar
Name

BUGOJANAC BOSNJAK

16.02.2018 22:14

Postovani, da se istina zna, mi bosnjaci smo branili nase komsije srbe od ustaske kamarile, sve su spalili sto su mogli gdje su usli i nase i vase, sto se vidi po slikama, jedinice iz Splita, Vukovara, Zadra, Sibenika, Zagreba...i domaci hrvati, druga stvar, opstina Bugojno je vecinski bila Bosnjacka opstina, branili smo komsije srbe a nek sami kazu to, hrvati su prvi napali, mi smo se branili i odbranili, zube smo paravojnim jedinicama hrvatske vojske, covjek koji je sve snimio i sve zna je novinar Agif Agic. Opet da napadnu mi bi komsije srbe branili, a mi i srbi smo u super odnosima i pomazemo se jer nam je to obaveza ljudska i moralna.

ODGOVORITE
Name

Poslednji kineski car

17.02.2018 08:17

Rat samo napravi zlo. ali i u takvom zlu uvijek je bilo dobrih i čestitih ljudi. Šteta što ih nije bilo više i što se njih nije pitalo, možda rata nebi bi bilo. Pozdrav za Bošnjaka i hvala u moje ime na ljudskosti u najtežim trenucima.

Name

re bugojanski bosnjak

17.02.2018 21:24

E ajd ti sad meni reci zasto to nikad nije niko objavio a za onoga svercera iz trebinjsa koji je branio cigare knjuge se pisu.Znaci tata je bio guzonja pa je sin heroj a vamo su bijednici pa nije problem.jel to normalno?

Name

Denis

17.02.2018 10:03

Pogresni ljudi bili na vlasti kao sad i tu nemoze nista dobro da bude

ODGOVORITE
Name

Stare vrijednosti

17.02.2018 14:21

Tako je Denise . Ljudi se dijele na lose i dobre

Name

Apsurd

17.02.2018 20:13

Znate sta je interesantno.Svi ti Hrvati su jedva izvukli zivu glavu 1993 i to preko Kupresa gdje su ih docekali ti isti Srbi i propistili do Hrvatskih teritorija.

ODGOVORITE