Zapalili su selo i ispisali "U"
Kada se magistralnom cestom spuštate s Kupresa, par stotina metara prije ulaska u Bugojno, smjestio se - Čipuljić. Za njega niko u Hrvatskoj, a i šire, vjerovatno nikada ne bi čuo da ga za ovosedmične posjete Zagrebu svako malo u usta nije stavljao srpski predsjednik Aleksandar Vučić. I to kao primjer njegova porodičnog, ali i svesrpskog stradanja u Drugom, a i u ratu "devedesetih" godina.
Bosna i Hercegovina 16.02.2018 | 21:33Snijeg koji je u Bosni konačno pristojno pao ove sedmice prekrio je ovo bugojansko prigradsko naselje. Međutim, posljedice rata itekako su vidljive na svakom koraku. Dobar broj kuća u međuvremenu je promijenio vlasnike i sada u Vučićevoj postojbini žive mahom Bošnjaci.
– Od nas devet hiljada prijeratnih Srba u Bugojnu, a samo nas je u Čipuljiću živjelo nekih četiri hiljade, ostalo nas je jedva stotinu, maksimalno dvjesto – kaže nam Slobo, kojeg zatičemo dok ispred pravoslavne crkve Rođenja Presvete Bogorodice čisti snijeg.
Kada smo njemu i mještaninu Goranu u ulozi nadzornika rekli kojim poslom smo stigli, odnosno provjeriti ono što je Vučić govorio, iz topa odgovaraju:
Reci Garavi
– Sve vam je tako bilo! Ni slova za dodati ili oduzeti.
Prema njihovu pričanju, u Bugojnu i okolini zaratilo se u maju 1992., odnosno nešto kasnije nego u ostatku BiH.
– U to vrijeme Hrvati i Muslimani bili su zajedno, ista vojska, ali se za većinu stvari pitalo ipak Hrvate. Glavnu riječ je vodila jedinica Garavi, koji nisu nikakvi Vukovarci, već domaći Hrvati na čelu s Vinkom Žuljevićem Klicom. Znate ga vi u Hrvatskoj iz crne kronike. E, kad su oni upali, mi Srbi uspjeli smo većinom pobjeći preko Mandalca i Stožera prema Kupresu. Istina, Hrvati su nas pustili da prođemo, ali je selo zapaljeno. Kamen na kamenu nije ostao – govori Slobo u pauzi lopatanja.
– Mene je spasilo što sam bio oženjen za Hrvaticu Juliju. Ostali smo živjeti dolje u gradu, kasnije mi je supruga nažalost umrla – dodaje Goran.
– Ali najbolje vam je oko toga pitati popa Slavišu Đurića. Otišao je nekim poslom, ali sad ću ga zvati – nudi se i odmah za mobitel hvata Slobo.
Nije prošlo ni nekoliko minuta kada je golfom u crkveno dvorište stigao sveštenik. Vidjevši fotoaparat kolege Vojka odmah se uznemrio.
– Nema slikanja, nema izjava. Sve što ste do sada snimili, lijepo izbrišite – tražio je od nas i odmah pojasnio što je posrijedi.
– Prije dvije godine bili su mi novinari iz Zagreba. Ja ih lijepo primio, dopustio da me slikaju u mantiji, a kada sam pročitao što su napisali, šokiralo me je. Zato nam je iz sarajevske Mitropolije naređeno da nema nikakvog razgovora i slikanja sa novinarima, pogotovo kada je predsjednik Vučić u pitanju.
Ipak, malo po malo pop Slaviša je počeo omekšavati. Shvaćamo da su ga najviše pogodile dvije napisane stvari: prva, da Vučićevi nisu Srbi, i druga, da mu djeda Anđelka nisu ubile ustaše, već je stradao u jednoj kafanskoj tučnjavi kao posljedici nagomilanih dugova. Istine radi, takve su priče prvo plasirane u Srbiji, pa čak i knjige napisane.
Djeda mu ubili ustaše
– Može pisati ko što hoće, ali Vučićevi su oduvijek u Bugojnu bili veliki gazde. Kao stara pravoslavna porodica navedeni su i u popisu što su ga polovinom 16. vijema napravile turske vlasti. Njegov je djed imao automobile i vozače, kao i konje za trke kada to ovdje niko nije imao. Starog je Anđelka 1927. na čelu grupe viđenijih bugojanskih Srba primio i kralj Aleksandar i darovao nam zgradu Srpskog doma. Odmah na početku Drugog rata odveli su ga ustaše i ubili. Po jednima to je bilo kod Banje Luke, a po drugima u koncentraconom logoru u Jasenovcu. Aleksandrov otac se rodio u vozu, u zbjegu – kaže sveštenik, dok nas šiba bosanska verzija bure.
Iako je u Bugojnu na službi tek od 1999. godine, dobro je upoznat i sa dešavanjima s početka ovog rata. Vučića demantuje tek u jednoj činjenici.
– Čipuljić su dva dana nakon što su protjerani Srbi zapalili ljudi iz nekakve zrinjsko-frankopanske bojne iz Osijeka. Polili su benzinom i formirali veliko slovo "U". Ako meni ne vjerujete, pitajte muslimane. Oni su sve snimili dok je gorilo – navodi Slaviša.
– Najgore stvari radila je bagra. Pravi domaćin, onaj ko je svojom rukom dizao kuću, nikada je ne bi zapalio. Ničiju! A na svim stranama bilo je takvih ljudi i zbog toga ne može odgovarati cijeli narod. Slušam ja onog vašega generala kada pita Kolindu za što se on borio. A za što se borio onaj s druge strane, isto se tako može pitati – glasno razmišlja pop Slaviša, ali za razliku od Slobe i Gorana tvrdi da im Hrvati nisu bili od velike pomoći u zbjegu.
– S jedne strane su nas gađali muslimani, a s druge Hrvati. Bio je to čisti proboj. Ali zato smo mi Hrvate lijepo primili kada su oni bježali pred Bošnjacima godinu dana poslije. Naša djeca u Donjem Vakufu nisu imala mlijeko, ali davali smo ga malim Hrvatima – želi poentirati.
– I mi smo Hrvate – u istom tonu će i Slobo – primili s oružjem. Svi su imali kalašnjikove i sjećam se da mi je jedan iz HVO-a nudio zamjenu za moju "kragujevku", ali nisam pristao.
Ono što odaju priznanje lokalnim Hrvatima jeste ruke pomoći u povratku i pri obnovi lokalne crkve.
– Ja bi kada je god zafalilo para nazvao mog prijatelja Hrvata. Uvijek sam mogao pitati koliko mi je trebalo. Hiljadu, dvije, tri... – veli Slaviša.
Šerifova rakija
Ipak nam je na kraju pokazao put prema kući Vučićeva djeda i oca. Obje su do temelja zapaljene i do dana-današnjeg nisu obnovljene. Inače, od Vučićevih u Čipuljiću još samo živi rođak Aleksandrova oca, Drago. Nismo ga u srijedu zatekli kod kuće.
– On vam je otišao u grad na kafu i na pijacu. Neće tako skoro – dočekao nas je prvi susjed Šerif Redžić. On je kuću i imanje kupio od Vučićeve tetke Smilje.
– Pravi ljudi i gazde – reći će Šerif, inače izbjeglica iz Šipova, odakle je porijetlom i Vučićeva majka Angelina.
Aleksandra, tada kao premijera, upoznao je 2015. godine.
– Pri proputovanju iz Mostara za Banju Luku svratio je u rodnu grudu. Vidio mi je ženu i pitao za čovjeka, a ona meni javila i ja odmah došao. Doduše, jedva su me pustili proći oni iz pustog osiguranja s dugim cijevima. Uspjeli smo i nazdraviti mojom domaćom rakijom. Da vam pravo kažem, mene je čovjek oduševio – iskreno će Šerif, koji razgovor uslovljava samo jednom stvari – da i sami probamo njegovu lozu.
Sam Šerif je tada Vučiću ponudio da otkupi djedovu i očevu kuću i okućnicu. Odbio ga je.
– Otac mu zna svratiti, ali još ništa nisu preduzeli. Ako žele, ja ću im besplatno očistiti ruševinu i zemlju – poručuje prvi susjed srpskog predsjednika iz Čipuljića.
Hrvati ne žele o Čipuljiću
Bugojanski Hrvati, koji su nekada bili većina u gradu i okolici, nerado pričaju o Čipuljiću i akciji s početka rata.
– Bilo je to ludo vrijeme – kaže nam, pod uslovom anonimnosti, jedan bivši pripadnik HVO-a.
– Koliko god oni sada pričali drugu priču, mi smo pomogli Srbima da te '92. pobjegnu prema Kupresu, kao i oni nama kada smo bježali '93. Osim toga, neka kažu ko im je prvi priskočio kada su im Bošnjaci dva puta, 2004. i 2007. godine palili crkvu u Čipuljiću – veli.
Vučić želio na Poljud
Aleksandar Vučić dobar je dio djetinjstva proveo u Čipuljiću. I sam je u nekoliko navrata javno govorio o tome, prisjećajući se Nikolina potoka, Mustafinih livada, Han luke...
I prve je tadašnje dinare zaradio u kafani koju su generacijama držali Vučići. Bio je na glasu kao dječak uvijek spreman na akciju. Tako su ga navodno jednom u zadnji tren spriječili da s 15 godina ne ode u Split pogledati utakmicu Hajduka. Istina, uvijek se hvalio da je 'zvezdaš', pa je tako ispričao da se legendarni golman Partizana i Dinama, Ranko Stojić, inače i sam Bugojanac, nikada u mjesto nije usudio donijeti dresove tih klubova.
(Slobodna Dalmacija)
Komentari / 6
Ostavite komentarBUGOJANAC BOSNJAK
16.02.2018 21:14Postovani, da se istina zna, mi bosnjaci smo branili nase komsije srbe od ustaske kamarile, sve su spalili sto su mogli gdje su usli i nase i vase, sto se vidi po slikama, jedinice iz Splita, Vukovara, Zadra, Sibenika, Zagreba...i domaci hrvati, druga stvar, opstina Bugojno je vecinski bila Bosnjacka opstina, branili smo komsije srbe a nek sami kazu to, hrvati su prvi napali, mi smo se branili i odbranili, zube smo paravojnim jedinicama hrvatske vojske, covjek koji je sve snimio i sve zna je novinar Agif Agic. Opet da napadnu mi bi komsije srbe branili, a mi i srbi smo u super odnosima i pomazemo se jer nam je to obaveza ljudska i moralna.
ODGOVORITEPoslednji kineski car
17.02.2018 07:17Rat samo napravi zlo. ali i u takvom zlu uvijek je bilo dobrih i čestitih ljudi. Šteta što ih nije bilo više i što se njih nije pitalo, možda rata nebi bi bilo. Pozdrav za Bošnjaka i hvala u moje ime na ljudskosti u najtežim trenucima.
re bugojanski bosnjak
17.02.2018 20:24E ajd ti sad meni reci zasto to nikad nije niko objavio a za onoga svercera iz trebinjsa koji je branio cigare knjuge se pisu.Znaci tata je bio guzonja pa je sin heroj a vamo su bijednici pa nije problem.jel to normalno?
Denis
17.02.2018 09:03Pogresni ljudi bili na vlasti kao sad i tu nemoze nista dobro da bude
ODGOVORITEStare vrijednosti
17.02.2018 13:21Tako je Denise . Ljudi se dijele na lose i dobre
Apsurd
17.02.2018 19:13Znate sta je interesantno.Svi ti Hrvati su jedva izvukli zivu glavu 1993 i to preko Kupresa gdje su ih docekali ti isti Srbi i propistili do Hrvatskih teritorija.
ODGOVORITE