Da li će pravda stići ubice?

Možda je ipak do nas običnih ljudi. Možda smo mi ti koji su ludi, dovoljno blesavi i naivni, da vjerujemo i očekujemo da će Pravda sustići ubice, reketaše, zelenaše, narkodilere, trgovce bjelim robljem, prljave i korumpirane političare, mitandžije, perače para i ine.

Bosna i Hercegovina 08.02.2018 | 22:54 Do nas je što vjerujemo i očekujemo da će silna tužilaštva i tužioci ove zemlje raditi u opštem javnom interesu, beskompromisno goniti sve te ubice i bandite, profesionalno utvrđivati materijalne istine, stručno dokazivati krivicu, raditi u ime pravde, žrtve i porodice žrtava.

Na primjeru jednog slučaja može se oslikati vinjeta svog besmisla i beznadežnosti naše pravosudne posebice tužilačke prakse. Čak nije riječ ni o nekom nedjelu organizovanog ili teškog kriminala. Već “samo” o prouzrokovanju teške saobraćajne nezgode u kojoj je jedan od učesnika smrtno stradao.

Možda je ipak do nas običnih ljudi. Možda smo mi ti koji su ludi, dovoljno blesavi i naivni, da vjerujemo i očekujemo da će Pravda sustići ubice, reketaše, zelenaše, narkodilere, trgovce bjelim robljem, prljave i korumpirane političare, mitandžije, perače para i ine. Da, do nas je.

Do nas je što vjerujemo i očekujemo da će silna tužilaštva i tužioci ove zemlje raditi u opštem javnom interesu, beskompromisno goniti sve te ubice i bandite, profesionalno utvrđivati materijalne istine, stručno dokazivati krivicu, raditi u ime pravde, žrtve i porodice žrtava.

Upravo su se građani u Rusovom društvenom ugovoru odrekli prava na odmazdu i dali ga u mandat države da ona u njihovo ime obezbjeđuje pravicu, red i mir. A čujte, ko nam je kriv. Ko nam je kriv što se mi obični građani uzdamo u zakone, a ubice i banditi u rupe u zakonima, pokvarene ili nestručne tužioce i korupciju.

Ko nam je kriv što je danas u ovoj zemlji gotovo pa “pravna pretpostavka”, činjenica da će prosječno tužilaštvo i prosječni tužilac gotovo redovno svojom nesposobnošću, strahom za sebe, nezaintersovanošću, neradom, strahom od političkih struktura i potkupljivošću uništiti, unerediti i izbiti zube sve i jednom važnijem istražnom i kaznenom procesu, koji se vodi protiv iole “viđenjih” gradskih bandita.

Ne moraju to više biti samo visokopozicionirani politčari i funkcioneri. Dovoljno je da ste dovoljno drzak reketaš, narkodiler, zelenaš, nasilnik, da se krećete u iole respketivnom društvu gradskih kriminalnih klanova ili da ste spremni drsko i bez straha prići tužiocu sa pravom ponudom ili pravim advokatom, i za vas “nema zime” kada vaš predmet dođe pred tužioca.

Kad tad, u prvom ili drugom stepenu, bićete oslobođeni ili kažnjeni najblaže moguće, uz tužilačko izvinjenje što vas je eto morao “dirati”.

Jer bože moj, neko mora raditi i taj posao! Ni u jugoslovenskom socijalizmu ili komunizma u (kako hoćete) tužilaštvo, sudstvo i generalno sudbeno pravo i praksa a posebno krivično pravo nisu blistali.

Murija je ta koja je batinala, iznuđivala priznanja, i u praksi obezbjeđivala dokaze, istražne sudije su uzimale izjave od omekšanih osumnjičenika, a tužioci su vazda spavali i trudili se ne mješati u svoj posao, dok je sudija presuđivao znajući da ga štiti narodna milicija, zatvori, neformalna društvena disciplina i solidarnost, te ideološki aparatus.

Danas nemamo tog ideološkog aparatusa, ni društvene discipline ni solidarnosti, a kao što vidimo nemamo ni tužioce koji se danas mogu nositi sa izazovima svog posla. Jednostavno tome nisu dorasli.

Na primjeru jednog slučaja može se oslikati vinjeta svog besmisla i beznadežnosti naše pravosudne posebice tužilačke prakse. Čak nije riječ ni o nekom nedjelu organizovanog ili teškog kriminala. Već “samo” o prouzrokovanju teške saobraćajne nezgode u kojoj je jedan od učesnika smrtno stradao.

Za nekoliko dana 14. februara 2018. godine na Okružnom sudu desiće se glavno ročište u drugostepenom postupku protiv Gorana Ćulaje za prouzrokovanje teške saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom.

Kako stvari sada stoje, a autor ovih redova se jako dobro upoznao sa tim “stvarima”, na kraju tog postupka može se očekivati da će drugostepena presuda biti oslobađajuća zbog „nedovoljno dokaza“.

Tačnije zbog nerada ili nesposobnosti ili možda neke treće falinke, postupajućih tužioca, prvo Biljane Marković, a onda i Željke Fabić, čovjek koji je svojim postupanje skrivio smrt drugog možda će završiti na slobodi kao što je bio i prethodnih godina.

Desilo se to 7. maja 2009. godine, kada je vozač mercedesa Goran Ćulaja oduzeo pravo prvenstva motociklisti Mirku Cuceku na raskrsnici ispred Hotela Bosna, usljed koje je Mirko Cucek doživio teške tjelesne povrede nakon kojih je ubrzo preminuo u bolnici.

Saobraćajna policija je obavila svoj posao, nesporno utvrdila činjenice na licu mjesta, brzine i pravce kretanja oba vozila, činjenicu da je Goran Ćulaja prošao na crveno i oduzeo prvenstvo prolaza motociklisti.

Saobraćajni policajci koji su vršili uviđaj na licu mjesta nesreće, su porodici žrtve kasnije u policijskoj stanici pri preuzimanju zapisnika rekli da je policija prvu informaciju o toj saobraćajnoj nesreći dobila putem telefona od žene koja je neposredno pred i u momentu nesreće upravljala vozilom odmah iza vozila Gorana Ćulaje i prilikom prijavljivanja saobraćajne nesreće telefonom je dežurnom policajcu rekla da je vozač ispred nje prošao kroz crveno i udario motociklistu.

Od prve sekunde je bilo jasno da su povrede motocikliste takve da je smrtni ishod vrlo vjerovatan, a on je nastupio dok je uviđaj još trajao.

Od prve sekunde je bilo jasno da je osumnjičeni i najvjerovatniji krivac za nezgodu Goran Ćulaja lokalni banjalučki bandit kojeg je policija i sudstvo privodilo i istraživalo zbog iznude, reketa i zloupotrebe narkotika, a lista njegovih “zanimanja” je i veća.

E sada mi obični ljudi bi očekivali da će banjalučko tužilaštvo izaći na lice mjesta. Ali to smo mi i ko nam je kriv što smo dovoljno ludi da išta očekujemo od naših tužilaštava.

Dežurna tužiteljica Biljana Marković te noći nije izašla na lice mjesta, iako je bila obavezna obzirom na smrtni ishod nesreće.

Tužiteljica Biljana Marković nije ni pomislila da ta žrtva ima svog oca, mater, sestre, braću, prijatelje, da će svi oni tražiti Pravdu, da ona u najdubljem krajičku savjesti odgovara upravo njima, jer joj je to posao, jer predstavlja državu kojoj su građani dali mandat i povjerenje.

Da stvar bude gora imenovana nije poslala ni nekog ko bi je mogao zamijeniti ako je slučajno bila zauzeta nekim drugim uviđajem. Šta je radila uvažena tužiteljica, evo dragi građani, novinari i kolege tužioci pitajte je vi. Jer mi ne znamo razlog tolike njene nezainteresovanosti za svoj tužilački posao i platu.

A da je imenovana persona izašla, mada je bilo ko iz vaskolikog tužilaštva RS izašao, na lice mjesta, imali bi što da vide i ne bi kasnije u toku postupka lupetali ko “Maksim po diviziji” i svojom nesposobnošću i profesionanim nemarom uništavali dio po dio predmeta.

Da je izašla, imenovana bi našla svjedoke i stekla bi bolji uvid u uzroke i krivca nesreće. Npr. vidjela bi ili pak saznala od svjedoka da Goran Ćulaja nakon sudara nije zaustavio na mjestu sudara na kojem je prouzrokovao sudar već je svjesno nastavio upravljati oštećenim vozilom u pravcu ulice ispred ulaza u hotel Bosnu, gdje se frajer ladno parkirao nekih 20 metara dalje od lica mesta.

Saznala bi da isti nije prilazio vozaču i suvozaču motocikla koji su ležali na cesti. Vidjela bi nesrećna Biljana da je nesrećni Goran Ćulaja nakon što je izašao iz svog vozila odmah počeo telefonirati sa svog mobilnog telefona, kojom prilikom je napravio između 5 i 7 poziva, a u jednom od tih poziva je, prema izjavi koju je porodici žrtve dao konobar iz kafića Brown, tražio pomoć od nama nepoznate osobe, govoreći u telefon toj osobi „opet sam napravio sranje“.

Da je tužiteljica bila revnosna kao što nije, možda bi zatražila vještačenje i ispis telefonskih poziva i brojeva koje je pozivao Ćulaja i koje su njega pozivale, pa bi mogla pozvati te ljude da pred sudom kažu šta im je Ćulaja rekao i kako se ponašao nakon nesreće.

Da je bila na licu mjesta možda bi posumnjala da je na mobilni telefon razgovarao i dok je vozio auto i da je tako prouzrokovao nesreću sa smrtnim ishodom, pa bi se sjetila da zatraži taj listing i to vještačenje. Jer ipak ubijen je čovjek, red je.

Nažalost, dežurnoj tužiteljici Marković sve ove logične i profesionalne indicije i radnje nisu ni pale na pamet. Zašto? A ko zna, možda je Goran Ćulaja zvao nekoga koji je onda nazvao tužilteljicu Biljanu i „zamolio“ je da ne ide na lice mjesta? Poznaje Ćulaja razne likove ove kasabe.

Ono što je tužilaštvo uradilo jeste da je narednog dana 8.5.2009 preko portparola tužilaštva Maje Đaković Vidović, samo prepisalo i objavilo policijski utvrđen uzrok nesrece a to je da je do nezgode došlo kad je vozač mercedesa oduzeo pravo prvenstva motociklisti, što je objavljeno u Nezavisnim novinama i drugim medijima u BiH.

Ubrzo nakon Biljane Marković predmet je preuzela postupajuća tužiteljka Željka Fabić kojoj je porodica žrtve odmah ukazala na Ćulajine telefonske razgovore neposredno nakon izazvane nesreće i na potrebu vještačenja njegovog telefona i poziva.

Iako nije bilo kasno za to, ni ova tužiteljka nije našla shodno da izuzme listing poziva sa telefona Gorana Ćulaje, i da tako kroz materijalne dokaze provjeri da li je koristio telefon u trenutku nezgode, sa kim je i šta pričao odmah nakon nezgode, koga je zvao, ko je gdje urgirao. Ipak ljudi nema jednog života, red je potruditi se.

Umjesto da radi svoj posao, tužiteljica Fabić je otišla još dalje u svojoj „ekspertizi“ i porodici žrtve prezrivo rekla da takvo što nije potrebno raditi, jer je to, pazite sad, NE BITNO.

Porodica je u svom očaju uspjela preko vlastitih veza doznati da je Goran Ćulaja odmah nakon nesreće pozivao između 5 i 7 različitih brojeva ali da niti jedan od tih brojeva nije bio broj policije ili hitne pomoći. Drugim rječima Ćulaja je tražio pomoć za sebe jer je bio svjestan šta je uradio.

Ono što tužiteljka nije razumijela (iako je plaćena za to), a porodica jeste, je postojanje logična sumnja da je možebitni uzork nesreće to što je Goran Ćulaja u momentu nesreće koristio telefon zbog kojeg nije bio u mogućnosti na vrijeme uočiti oštećenog Mirka Cuceka na motociklu i zbog čega je krenuo u naglo lijevo skretanje i presjecanje puta usmrćenom Mirku Cuceku.

Sama vještaćenja Pere Kosovca, i kasnije nadvještaćenje Zavoda za sudska vještačenja „Forensic center“ dokazuju da optuženi Goran Ćulaja na samoj raskrsnici i saobraćajnici nije imao prepreka i smetnji da uoči kretanje motocikliste.

Porodica Mirka Cuceka je više puta i blagovremeno ponavljala i insistirala tužiteljki Fabić da se listing telefonskih poziva i vještaćenje mobilnog telefona mora odmah uvrstiti u dokaze jer se ti podaci mogu izgubiti protekom vremena, no tužiteljka se oglušila na sve molbe i zahtjeve porodice, čime je bespovratno i svojom krivicom izgubila mogućnost da obezbjedi ovaj možebiti krunski dokaze.

Zašto, pitam ja? Zašto se nije obavilo nešto što je rutina u ovakvim slučajevima? Možda je time štitila svoju kolegicu Biljanu i listu poziva koje od Ćulaje vodila ka Biljani i na kraju rezultirala njenim neizlaskom na lice mjesta, ko zna?

Kao da sve prethodno nije dovoljno, tužioci RS su u ovom predmetu uspjeli unerediti i izgubiti još jedan krunski dokaz. Naime, da je tužiteljica Marković izašla na lice mjesta kako joj zakon nalaže, odmah bi od policajaca saznala da je jedan od učesnika u nesreći i Goran Ćulaja, čovjek iz kriminalnog miljea ove kasabe, sklono vršenju krivičnih dijela i uživanju opijata i narkotika, pa čak je i presuđivan za krivično djelo nelegalnog stavljanja u promet narkotika.

Čak i da Ćulaja nije to što jeste, u nesrećama sa smrtnim ishodom zakon i struka nalaže OBAVEZNO izuzimanje krvi svih učesnika u nesreći i vještačenje krv na prisustvo alkohola i narkotika ili opijata. Pazite sada, tužiteljka Marković, kako nije izašla na lice mjesta nije ni naložila uzimanja uzoraka krvi od Gorana Ćulaje za analizu na prisustvo narkotika i opijata.

Policija je izuzela krv radi analize krvi na prisustvo alkohola i taj nalaz je bio negativan. Porodica Mirka Cuceka je i tužiteljki Fabić neposredno nakon nesreće ukazala da vještaćenje krvi na narkotike i opijate nije urađeno i da se ono treba uraditi što prije, no ni tužiteljka Marković kao dežurna i tužiteljica Fabić kao postupajuća nisu preduzele ono što im je zakonska i profesionalna obaveza, čime je ovaj krunski dokaz bespovratno izgubljen.

I kao što je saobraćajno vještačenje pokazalo Ćulaja nije imao prepreka da vidi kretanje motocikla osim da je koristio telefon ili je bio u takvom psihofizičkom stanju u kojem nije smio upravljati vozilom.

Da je tužiteljica Marković bila na licu mjesta odmah bi od policije saznala (kao što je saznala i sama porodica) koja je to žena, svjedokinja, vozeći auto odmah iza Ćulajinog mercedesa vidjela kako Ćulaja prolazi na crveno i udara motociklistu, te prva telefonom dojavila policiji za nesreću.

Kao što pravila sturke i zakon nalaže stupila bi odmah u kontakt sa tim najkvalitetnijim svjedokom i ojačala predmet protiv Ćulaje. Ali ne, dežurna tužiteljica je odlučila nebiti dežurna to veče. Porodica oštećenog nije odustajala i blagovremeno je tužiteljki Fabić ukazala na tu svjedokinju te zahtjevala od tužiteljke da pronađe, identifikuje i ispita svjedokinju.

To ne bi trebalo prevelik trud za tužiteljica Fabić, jer je poznato ko su bili dežurni policajci koji su zaprimili taj poziv i uzeli podatke od svjedokinje to veče, a na ispisu dežurnog telefona su se mogli utvrditi brojevi telefona koji su pozivali policiju to veče.

No tužiteljica Fabić je porodici direktno rekla da iskaz ove svjedokinje, pazite sad, NIJE BITAN, te je uporne zahtjeve struke, zakona i porodice odbacila kao da se radi o istrošenoj čarapi i uništila još jedan krusnki dokaz proti Ćulaje. Zašto ja pitam?

Da je tužiteljica Marković bila na licu mjesta, vidjela bi i kako Goran Ćulaja spašava vlastiti kožu tako što odmah nakon nesreće prilazi svjedocima, utiče na njih i ubjeđuje ih u svoju verziju priče.

Toga je mogla biti svjesna i tužiteljica Fabić, jer su joj svjedoci Mikanović i Stanković izjavili da im je Ćulaja odmah prišao i počeo na uticati na njihov iskaz, govoreći im šta bi trebali reći policiji i istrazi.

O kakvom se liku radi govori činjenica da je Ćulaja nakon nesreće odlazio u bolnicu gdje se oporavljao Stanković i njemu ponavaljao svoju priču, glumatajući kajanje a uzdajući se u već kod nas “pravnu pretpostavku” da će tužiteljstvo unerediti predmet do neprepoznatljivosti, što su i učinili.

Tužiteljice, iako znajući da Ćulaja svjesno prilazi i utiče na svjedoke, nisu mu odredili pritvor kako bi ga u tome spriječili, niti su mu izrekli opomenu i zabranu prilaženju svjedocima. Za njih izgleda da osumnjičeni za ovo krivično djelo sa teškim posljedicama ima “pravo” da ćakula sa svjedocima kad god poželi. Žali bože fakulteta koje ste završili i para koje primate kao platu.

Porodica skoro 9 godina zahtjeva i moli imenovane tužiteljka i tužiteljstvo kao instituciju da u predmet uvrste i valoriziraju dokaze kao što su nalaz krvi na narkotike i opijate, listing telefonskih poziva ili bar one koje vrijeme i nemar tužioca nije uništio i zauvijek izgubio, a to je pronalazak svjedokinje koja je prva nesreću prijavila policiji ili one koji upućuju na uticanje na svjedoke ili pak da pokušaju saznati koga je sve zvao Ćulaja to veče. No sve molbe porodice su naišle na nerazumjevanje, elitistički podsmijeh i otišle u vjetar.

Porodica skoro 9 godina svjedoči jednom nekorektnom, sporom, nesuvislom i neprofesionalnom vođenju predmeta, namjernom odugovlačenju, čekanju mjesecima da se zatraži i dobije medicinska dokumentacija sa obdukcije tijela Mirka Cuceka - drugim rječima jednom trudu da prođe što više vremena kako bi se predmet što bolje raspao. Porodici je čak i rukovodilac tog tužilaštva Vitomir Soldat, neskriveno i neokolišajući, rekao da je postupku nanesena nepopravljiva šteta. Ima li onda kakvih sankcija za ovakava profesionalni nemar, ako nije i nešto mnogo gore od toga?

Na ovakav “stručan” rad tužiteljica Marković i Fabić nastavio se slično “stručan” rad sudije Spasena Kelemana udbaša iz 20. vijeka, koji je “uspio” da od ukupno zakazanih rasprava, ne održi više od polovine, tolerišući nedolaske optuženog Ćulaje ili njegovih advokata.

Poznat i po drugim oslobođajućim presudama, sudija Keleman nikad nije tražio objašnjenje, niti dokumentaciju koja bi opravdala nedolaske. Dopuštao je optuženom Ćulaji da se u sudnici ponaša kako to on želi, i da ponižava i sud i porodicu žrtve. Šta više sudija Keleman je na izuzetno mučan način doprinio ponižavanju porodice Mirka Cuceka.

Vrhunac se dogodio kad je čitanje prvostepene presude zakazao u vrijeme katoličkog Božića 23.12.2014. iako je znao da se porodica Cucek priprema za obilježavanje ovog blagdana. Mogao im je stari udbaš u kožnjaku, poštediti svojih brljotina i dati im mir barem za ovaj dan, a poslije neka bude šta bude.

Ali jok, ne znaju takvi za milost. Za razliku od čitanja nekih drugih oslobađajućih presuda, tog 23. decembra, petipo godina nakon nesreće, sudija Keleman se nije udostojio ni pojaviti na čitanju presude protiv Gorana Ćulaje za izazivanje nesreće u kojoj je poginuo Mirko Cucek, već je poslao svoju zamjenicu.

Nećete vjerovati ali sudija Keleman je Ćulaji za prouzrokovanje nesreće i smrti jednog čovjeka (ne teleta, marve, šejtana, već živog čovjeka, insana) izrekla kaznu od “čitavih” 6 mjeseci zatvora. Evo dragi građani ove zemlje toliko danas vrijedi ljudski život – 6 mjeseci odsustvovanja sa slobode, naravno uz slobodne vikende.

Na ovu presudu su i optuženi i tužiteljica uložili žalbu, te je po žalbi viša instanca ukinula ovu presudu i vratila sve osnovnom sudu na ponovni proces.

Pazite sad šta je efikasnost - od drugostepene odluke kojomo se ukida presude i vraća na osnovni sud, pa do ponovnog pokretanja postupka prošle su bezmalo 2 godine.

U tom periodu tužiteljica Fabić nije uputila niti jedan dopis prema sudu, tek jednu urgenciju nakon upornog insistiranja porodice žrtve.

I pored katastrofalnog vođenja slučaja tužiteljka Fabić je ostala kao postupajući tužilac i u ovom ponovljenom postupku protiv Ćulaje. Sada se drugostepeni postupak vodi pred sudijom Zoranom Milojicom. I sada tužiteljka nastavlja u svom prepoznatljivom stilu.

Na zakazanom preliminarnom ročištu koje se desilo 25. januara 2018. godine tužiteljka Fabić ladno se saglašava sa braniocima Gorana Ćulaje da tužilaštvo neće tražiti te da neće biti dodatnog saslušavanja svjedoka. Naravno ovo ročište se dešava na brzinu i bez obavještavanja i znanja porodice pa i bez znanja advokata porodice.

No kada je porodica došla do tužiteljke Fabić i upitala je zašto ih nije obavjestila o ročištu, zašto nije tražila saslušanje vrlo važnih svjedoka, pa i ponavljanje svjedočenja, zašto u žalbi višoj instanci nije navela sve propuste osnovnog suda, tužiteljka Fabić je porodici odbila pružiti bilo kakav odgovor ali im je zato odbrusila i zaprijetila sudskom policijom.

Na višestruke pisane dopise, prigovore, zahtjeve, žalbe sudovima raznih instanci, tužilaštvu, ombudsmanu, sudskom i tužilačkom savjetu i ko zna već kome, nikada ni od koga porodica Cucek nije dobila pisani odgovor. Sve što su uspjeli dobiti jesu usmena objašnjenja postupajućeg suda i tužilaštva RS da se sve radi korektno i po zakonu.

Porodica nikada nije ovaj slučaj iznosila u medije a sada su to odlučili iz potpunog očaja i nevjerice da jedna grupa ljudi koji sebe zovu tužiteljstvom ili tužiocima mogu biti toliko daleko od načela i standarda pravosuđa i tako maliciozno i bez imalo stida raditi na oslobađanju osumnjičenog i optuženog, umjesto na dokazivanju njegove krivice. Ipak i ovo dokaza što postoji dovoljno je za osuđujuću presudu protiv Gorana Ćulaje, a šta će biti vidjećemo 14. februara.

Ipak je do nas, naivnih, koji budalasto vjeruju da je pravosuđe servis nas građana, a ne bandita.

(Impuls)