Priča: Capitan Futuro i budućnost koja je prekasno došla

Danijele de Rosi platio danak trenutka u kom se pojavio i stasao kao igrač, jer da se rodio u neko drugo vreme nema sumnje da bi bio Toti umesto Totija. Ovako ostao je samo njegov večiti naslednik.

Fudbal 09.01.2018 | 23:00
Priča: Capitan Futuro i budućnost koja je prekasno došla
Rim je grad koji je navikao na samo jednog lidera, jednog cara, jednog vladara. Rim je sredina koja veliča svoje heroje, ali i koja je u stanju da preko noći zaboravi stare zasluge, a sve to zbog neobjektivnog shvatanja stvarnosti i mirenja sa realnošću. Niz velikih nepravdi u samo nekoliko meseci pretrpeo je Danijele de Rosi. Momak koji se od Frančeska Totija, izuzev fudbalske magije, razlikuje samo po tome što je fudbalski stasao u trenucima fudbalskog božanstva poslednjeg rimskog kralja. Imao je sve druge atribute nalik najvoljenijem rimskom sinu. Rođen je u Večnom gradu, poseduje krv rimskog gladiatora, živi za Romu, ostaće u Romi do kraja karijere i umreće za Romu. Da se rodio u neko drugo vreme nema sumnje da bi bio Toti umesto Totija, ovako ostaće samo njegov večiti naslednik.

A kada ga je legendarni Fabio Kapelo u sezoni nakon trećeg osvojenog "skudeta" bacio u vatru protiv Anderlehta u Ligi šampiona ceo Rim je znao da je on pravi. To je znao i Frančesko Toti, koji ga je odmah stavio pod svoju zaštitu, kao svog najvernijeg podanika i do kraja karijere ga držao uz sebe, spremajući ga da jednog dana zauzme njegovo mesto. Ali taj dan je došao prekasno. Danijele de Rosi, koji je svojim zalaganjem i liderstvom na terenu zaradio nadimak Capitano futuro ili Budući kapiten, veliku čast da nasledi legendarnog Princa Rima dočekao je tek u poznim, istrošenim, fudbalskim godinama. Čak su se i među sadašnjim, Romi nedoraslim klupskim funkcionerima, letos premišljali da li da ga zadrže u klubu. Pa su se na sebi svojstven način cenkali, nudivši 3.000.000 evra po sezoni umesto dosadašnjih 6.500.000, dok je Inter na stolu imao spremljenih 5.500.000. Na kraju su iskoristili De Rosijevu želju da ostane u Rimu i potpisali ugovor na jednu, uz opciju produžavanja na još jednu sezonu i platu od 4.000.000 evra. Nisu nakon „teranja“ Totija u penziju smeli poslušnici Džejmsa Palote baš do te mere da se igraju sa živcima navijača i izbace iz tima još jednu fudbalsku legendu.

Ali samo nekoliko meseci kasnije kao da su baš ti Romini navijači naprasno zaboravili da cene svog heroja. Kao i mnogo puta u poslednjih 15 godina pristalice Vučice su se na početku sezone ponadale da bi ova sezona mogla da bude baš ta koja će doneti još jedan "skudeto u klupske vitrine. Ipak, u 14. kolu je usledio kiks u Đenovi nakon nepromišljenog poteza De Rosija i šamaranja namazanog Đanluke Lapadule. Napadač koji je stasao i pokupio igračke manire na niželigaškim terenima uspeo je da isprovocira Rominog kapitena, koji je reakcijom nezrelog tinejdžera ostavio tim na cedilu u toj utakmici. Reakcija Romine publike u narednih nekoliko dana bila je toliko surova na De Rosijev račun da je morao da reaguje i sam Frančesko Toti, napomenuvši da niko ne sme da izbriše ono što je rođeni Rimljanin uradio za ovaj klub.

„Svako ima pravo da pogreši. Danijele je pogrešio i on je svestan toga, ali niko ne sme da zaboravi šta je uradio za Romu i šta će tek uraditi. On je naš kapiten i svi moramo da mu pomognemo da se što pre vrati”, rekao je Toti verovatno i sam svestan da je tokom karijere radio i veće gluposti, ali mu zbog toga niko od navijača Rome nije zamerao, niti je to smeo da učini zbog njegove veličine.

Ta De Rosijeva glupost naravno nije bila zaslužna za to što je Roma ispala iz šampionske trke, jer je ubrzo usledilo još loših rezultata, koji su izneli na videlo sve nedostatke ovog tima Euzebija di Frančeska. Dovoljno da očekivanja među romanistima ponovo splasnu i sa De Rosijevog obraza spadne beleg velikog krivca. Jer niti su ta dva boda na Marasiju bila ključna, niti je De Rosiju to bio prvi put da napravi tako nepromišljen potez. Mnogi se dobro sećaju crvenog kartona sa Mundijala 2006. godine kada je laktom udario i raskrvario reprezentativca SAD Brajana Mekbrajdea, pa se nakon četiri meča pauze vratio u velikom finalu protiv Francuske zamenivši rovitog Totija u poslednjih pola sata, a potom postigao gol u penal seriji i podigrao Zlatnu boginju. A kakav je igrač bio još tada sa 23 godine govori i činjenica da je legendarni Marčelo Lipi zbog Rominog veziste tada na startu turnira na klupi ostavljao Đenara Gatuza.

A sada sa 34 godine na terenu često deluje nemoćno. Niko ne može da ospori kvalitete jednog od najboljih veznih igrača u Evropi prethodne decenije, ali se čini da De Rosijevaistrošenost dostiže limite, što se ogleda u njegovoj igri, ali i utiče na njegovo raspoloženje i ponašanje. Frančesko Toti je zahvaljujući svojoj fudbalskoj inteligenciji i načinu na koji je igrao uspeo da sačuva energiju i za poslednje trenutke u karijeri, dok je De Rosi uvek igrao na krajnjoj granici mogućnosti, pa deluje da mu je već sada dosta svega.

Da je tako moglo se naslutiti i u nedavnom revanšu baraža za Mundijal u Rusiji protiv Švedske kada je odbio da uđe na teren u finišu, vikajući na pomoćnike Đampjera Ventureda ubace napadača i da im on na terenu ništa neće doneti. U tom trenutku, kada je njegov potez veličala cela Italija, on je bio svestan da nije u stanju da pomogne svom nacionalnom timu, baš kao što sada Romini navijači moraju da postanu svesni njegove igračke i ljudske veličine.

Jer ukoliko to ne shvate sada, sigurno će postati svesni onda kada se De Rosi bude opraštao od svog voljenog dresa, a tada će već biti prekasno. Večni grad sebi ne sme da dozvoli da baci senku na tako veliku karijeru kao što je De Rosijeva, jer Roma kao klub nije poznata po trofejima i velikim uspesima, već po tome što je u svojim redovima stvarala i veličala igrače koji su često postajali veći i od nje same.

Izvor: mozzartsport

Komentari / 0

Ostavite komentar