Dugovječni ljudi su Jevtići

Mnogi vjeruju da su članovi familije Jevtić i Šimšić iz sela Staniševca kod Višegrada vrlo dugovječni.

Republika Srpska 11.12.2017 | 19:49 Potkrepljuje se to, kako javlja dopisnik BN televizije,  i dokumentima iz turskog popisa i deftera iz 1604.godine u kome se pominje prezime Jevtić, porodice koja je jedina u višegradskom kraju opstala na ovim prostorima u svim seobama, bunama i ratovima.

Jedan od dugovječnih Jevtića je i Miloje, devedesetogodišnji vitalan i živahan starac koji živi na samom ulazu u selo Staniševac.

"Moj djed Neđo živio je 105 godina, drugi djed Mile više od 90, a naša Slavka skoro devedeset napunila a njen brat Đole napustio ovaj svijet sa 92 godine. Mnogo je takvih Jevtića, dugovječnih ali i Šimšića, koji su porijeklom od naše familije", priča Jevtić.

Milojevo objašnjenje ovog fenomena je jednostavno. Kaže da su tada ljudi bili pravedni, da su vjerovali i molili se Bogu, nisu psovali kao neki danas a svake nedjelje je neko iz višečlanih porodica išao na svetu liturgiju u manastir Dobrun.

"U srećna vremena u našoj familiji, gdje su gazde bili Miloš, Milorad i ja bilo je od 12 do 18 čeljadi. U selu se odžak dimio iz 36 kuća a u njima je živilo oko 150 duša", objašnjava čiča Miloje.

On veli da su to bili pravi domaćini koji su imali i po 180 ovaca. Kaže da su pitali Milorada koliko mu je stado a on odgovorio – ko će mu ga znati, nisam brojao.

Pored ovaca ovo domaćinstvo je imalo i po šest muznih krava, dva para volova i oko 60 koza.

Miloje priča da je odjednom vlast donijela odluku o zbrani gajenja koza jer navodno brste šumu.

„Bio je to težak udarac na sitorinju jer je koza bila sirotinjska majka. Narod je odmah spjevao pjesmu, koja se krijući pjevala: „Druže Tito, dobro naše, gazda i sad konja jaše a siroma kozu ima, ona mu se oduzima",  sjetio se Jevtić ovih stihova.

Starina priča kako u samoći, a bez žene je 12 godina, razmišljao o nekim, za njega boljim vremenima.

"Zdravo se živilo, jeo se mrs, sir i kajmak, za posjek se pripremalo meso od četvoro-petoro krmadi , plus pastrma od ovaca i koza a i rakije je bilo za slavlja i svetkovine. Svaki domaćin imao kazan, šljiva požegača dobro rađala. Sad ni ona ne rađa – jer voćka ne rodi gdje nema ljudi", mudruje starina.

U kući na osami Milorad provodi vrijeme čitajući knjige, istorijske, bez naočara, jer još dobro vidi, sluša radio, TV aparat nema jer nema ni penziju a u dokolici nahrani psa Žuću i „popriča“ se s njim.

Navrate mu, ponekad lovci, šumar dođe i do njegove kuće, banu policajci a najviše se obraduje rodbini i prijateljima.

I tako mu starački dani neosjetno teku.



BN televizija