U selu svega dva stanovnika

Ima ljudi koji nikad ne jadikuju nad svojom sudbinom, ne žale se nikome, ne traže socijalnu niti bilo kakvu pomoć. Iako nemaju mnogo i jedva preživljavaju dan za danom, život gledaju sa vedrije strane.

Republika Srpska 10.12.2017 | 21:30 Dragoljuba Šimšića, jednog od poslednja dva stanovnika sela Macute kod Višegrada, nikad niko nije vidio smrknutog. Na vedrom licu, ispod bećarskog šešira pri susretu s drugima titra osmjeh.

U selu Macutama koje je prije Drugog svjetskog rata imalo i do 400 čeljadi, kao da je neka sila nevidljivom rukom začas pomela seljane i njihovu stoku, a kao nijeme svjedoke nekog ljepšeg vremena ostavila kuće i propratne objekte.

Da ne bi sam prezimio u napuštenom selu, gdje noću viju vuci, a ove jeseni na tor navaljuju medvjedi, zamolio je upravu škole u Višegradu da mu privremeno izda stan u kući za učitelje pored školske zgrade.

„Od čega živim? Imam 12 ovaca i računica je prosta; prodam mjesečno po jedno jagnje, dobijem za to 120 KM, kupim džak brašna, malo kafe i šećera i uz pasulj i krompir koji odgajim u njivici na Macutama to mi je sav prihod“, počinje priču ovaj šezdesetdvogodišnji čovjek.

On ne zna šta je pomoć od Centra za socijalni rad niti je ikad tražio. Kaže da živi kako može i od čega može.

„Pa treba mi za režije i hranu oko 200 KM, kojih nemam. Kad bi neko pomogao sa stotinu konvertibilnih maraka, to bi mi bilo taman“, kaže ovaj skromni čovjek.

Kad nešto mora da nabavi za kuću, ide u dnevnicu u selu. Veli, i da je toga sve manje, jer nema više pravog sela niti seljaka.

Iako neće da prizna da vrlo teško živi, nikad nije tražio socijalnu pomoć.

Dragoljubov komšija Pero Knežević na selu ima još samo pčelinjak. Posao je našao kod rođaka Krstića u Vardištu. I on je samo ljeti na selu.

„Spala knjiga na dva slova. Dragoljubu treba još pet godina do starosne penzije, a i meni tako. Da je dočekati poštara s penzijom, pa da bar malo proživimo kao i ostali svijet“, objašnjava Knežević.



BN televizija