Zašto smo morali jesti ljude

Pre tačno 45 godina dogodila se jedna od najmračnijih epizoda preživljavanja u istoriji. Urugvajski avion sa 40 putnika i 5 članova posade srušio se u nenaseljeno područje Anda, u samoj blizini granice Argentine i Čilea. U njemu je bila državna ragbi ekipa, njihovi prijatelji, porodica i saardnici, a avion se srušio ranog jutra 13. oktobra, u ekstremno teškim vremenskim uslovima.

Svijet 15.10.2017 | 10:34
Zašto smo morali jesti ljude
Od ukupno 45 putnika, 12 ih je poginulo pri samom udaru u tlo, a petoro ih je umrlo sledećeg jutra od posledica povreda zadobijenih pri padu. Roberto Kanesa (63) jedan je od preživelih u nesreći, a u svojoj knjizi o iskustvu koje mu je promenilo život opisao je kako su jeli svoje stradale prijatelje da bi preživeli.

Ragbi ekipa "Christian Brothers" iz Urugvaja putovala je u Čile, a među njima je bio i Kanesa, pedijatar i kardiolog, koji je 40 godina nakon nesreće svoju ispovest odlučio da podeli s celim svetom. Kanesa je u vreme nesreće imao 19 godina. Gledajući kroz prozor aviona osetio je kako nešto nije u redu: Turbulencija je bila sve jača i avion je propadao - nikako nije mogao da dosegne odgovarajuću visinu.

Iako su bili u strahu, putnici nisu ni slutili da bi moglo da se dogodi ono najgore, a odjednom je tišinu presekao zvuk snažne eksplozije i čuo se zvuk drobljenja metala.

"Čvrsto sam se držao za sedište i molio Bogu da me spase. Čuo sam krike oko sebe, sve je bilo puno dima i vatre", ispričao je Kanesa, kada je ugledao je svog prijatelja Gustava Zerbina.

Putnici su bili razbacani oko aviona kad da su se nalazili u centru uragana.

"I ti si živ, uzvikivali smo zajedno. Zatim smo pokušali da pronađemo još preživelih. Bilo je jako hladno i otvorili smo kofere kako bi pronašli topliju odeću. U to sam vreme bio student medicine u Urugvaju. Bio sam ragbi fanatik i krenuo sam s timom na utakmicu. Bili smo mladi, srećni i zdravi, a u sekundi se sve promenilo", priča Kanesa.

Lavina, koja se na njih obrušila 17. dana nakon nesreće, usmrtila je još nekoliko ljudi. U narednim nedeljama jedan po jedan mladić je umirao, a izgledi za preživljavanje poslednjih 16 ljudi s aviona bili su nikakvi. Jedan po jedan su umirali od hipotermije i gladi. O tragediji je snimljen i dokumentarni film:

Bili su zaglavljeni na 3.600 metara nadmorske visine u surovom planinskom terenu, gubili su svaku nadu za spas, a i spasilačke ekipe odavno su prestale da veruju da je neko preživeo nesreću, već su tek povremeno proveravali područje, tražeći olupinu i ljudske ostatke.

Preživeli su onda učinili su ono što su mislili da nikada neće. Jeli su ljudsko meso.



Susreli su se s temperaturama koje su dosezale i do 40 stepeni ispod nule, pokušavajući da nađu utočište u ostacima aviona, ali nikako nisu mogli da se ugreju.

"To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam da zgrabim komad mesa svog prijatelja i pojedem ga da bih preživeo. Kroz oči našeg civilizovanog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka", rekao je Kanesa.
Temperature su bile jako niske i smrzavali su se. Nisu lako doneli odluku da jedu meso poginulih, ali nisu mogli drugačije.

"Lomio sam se. U tom sam se trenutku pitao da li je bolje da umrem. Setio sam se majke i poželeo da se što pre vratim kući. Tada sam imao i devojku Lauru s kojom danas imam troje dece. Progutao sam komad i to je bio ogroman korak ", rekao je Kanesa i naglasio da mu je najveću snagu ulila želja da njegova majka ne prolazi bol zbog gubitka sina, bol kakvu je on osetio dok je gubio prijatelje, piše "Daily Mail".

Spašeni su tek nakon 72 dana i to nakon što su se Kanesa i Nando Parado spustili u dolinu i pronašli pomoć. Trebalo je proći dva meseca da shvate, ako se ne spase sami, niko drugi neće.

"Pozdravili smo se i s prvim znacima svitanja krenuli u našu smrtonosnu misiju. Imali smo na sebi nekoliko pulovera i pantalona. Bez problema smo ih navukli jer smo već izgubili jako puno kilograma. Na leđima smo imali improvizovane vreće za spavanje od izolacionih vlakana aviona. Nosio sam i ragbi čarapu sa puno hrane - trake smrznutog ljudskog mesa koje smo odrezali, s mnogo muke i bola u duši, s tela naših smrznutih prijatelja. Moj prijatelj Nando i ja nosili smo ragbi čizme, jastuke iz aviona koristili smo kao skije, a svaki je nosio komad konopca i štap. Iskreno, nismo imali pojma šta bi sve moglo da nam zatreba za takav put. Planina je stajala pred nama poput zida, a vazduh toliko redak da smo morali da stajemo na svakih nekoliko koraka ", opisao je Roberto Kanesa.

Bili su uvereni da će umreti na svom putu, no odlučili su kako je to bolje nego ostati kraj olupine, jedući svoje prijatelje i poznanike sve dok više ništa ne ostane, umirući od gladi.

Um i telo počeli su da nas izdaju sedmog dana.

"Koža mi je poprimila zelenkastu boju, a prsti su počeli da crne od hipotermije. No, tog dana bilo je 16.15 sati, a sunce je još uvek sjalo. Moralo je nestati pre pola sata. Nando, to znači da smo možda sišli s planine! Tamo! Tamo je izlaz, uzviknuo sam. Noć je pala u 19.12 sati", napisao je Kanesa u knjizi.

Idućeg jutra i dalje su se spuštali s planine - ugledali su prvog guštera, prvo zelenilo, srušeno drveće, otiske čizama...

- Uspećemo, zar ne? - upitao je Nando svog prijatelja.

Stigli su u civilizaciju, kad su s druge strane reke ugledali kauboja. Nisu znali kako da pređu reku, a on im je dobacio kamen zavezan za papir i olovku. Na njemu su napisali ko su i šta im se dogodilo. On se vratio s još konja, te su tako spašeni. Jedna od najgorih stvari koju su morali da urade bila je suočavanje sa svime što se gore dogodilo - naročito kanibalizmom.

"Kada sam došao kući u Urugvaj, hodao sam od vrata do vrata mojih prijatelja i objašnjavao njihovim porodicama šta smo sve preživeli i zašto smo morali učiniti to što smo učinili da bismo ostali živi", napisao je Kanesa.

Opisao je i kako je posetio Gustava i Rakel Nikolič, čiji je sin bio teško povređen i umro je u lavini koja je pogodila avion nakon nesreće. Kada je shvatio da će umreti napisao je pismo svojoj devojci u kojem između ostalog stoji da je na kraju krajeva "jedino duša važna" i da svoje telo nudi onima koji imaju šanse da prežive.

(Dejli Mejl)

Komentari / 2

Ostavite komentar
Name

Razlika

15.10.2017 11:11

Kulturoloske razlike i zasto mi necemo biti oni, zasto oni ne mogu kao mi. umri kao junak prijatelju. ne zivi kao crv..

ODGOVORITE
Name

St

16.10.2017 09:03

Kakva bolest, radije bi umro, realno..

ODGOVORITE