Događaji u životu pjesnika Višnjića

Ono što se sve događalo u životu najvećeg srpskog epskog pjesnika Filipa Vilića Višnjića preveliko je da prožive svi stanovnici jedne poveće opštine, a možda i cijelog okruga.

Republika Srpska 01.10.2017 | 21:00 Od kada se rodio 1767. godine na Vilića gumnu u Gornjoj Trnovi, na obroncima planine Majevice, tamo gdje se njeno pobrđe spaja sa ravnicom Semberijom - uprkos tome što u zavičajnim toponima, njegovom i imenima srodnika ima dosta biblijskih detalja - nije ga mimoišla ni jedna nevolja.



Njegovo ime Filip znači – onaj koji voli konje, otac Đorđe – kao i Sveti velikomučenik Georgije, majka Marija – kao i Bogorodica Marija, rodno selo Trnova – kao trnje iz vijenca, Drina međa plemenska - kao biblijska rijeka Jordan, selo Međaši u kojima je živio - kao polazište u veliku misiju, Brodac u kome je govorio prve stihove – kao lađa, skela, brod kojim se spasava, a sremsko selo Grk u kome se upokojio - podsjeća na pravoslavlje.

Vilići su bili koljenovići, stara i ugledna familija. Filip je rano ostao bez oca Đorđa (Stojana), pa mu se majka Marija (Višnja), preudala u ravničarsko selo Međaše. U kući poočima Teodora Nikolića sa Višnjice pored Drine našao je gusle – usudni instrument – koji mu je značio i oči i dušu, i srce i snagu, i riječ i misao – vaskoliki život.

Nevolje su Filipu dolazile u talasima. Nenadano, snažno i neizbježno. Udarale su kao bujica. Nisu ga žalile. Tek što se privikao na Drinu i ravnicu nakon preležanih velikih boginja, u osmoj godini života mali Vilić je oslijepio. Spas u tami bile su mu Teodorove gusle. Od njih se više nikad nije odvajao.

Prve stihove uz njih je govorio pred bročanskom – pred bijelom crkvom, pa i onog dana kada se ispred nje veliki srpski humanista Knez Ivo od Semberije dogovarao sa ravničarima da otkupe mačvansko roblje od Kulin-kapetana.

Slično drinskim povodnjima, koji najednom uzvrište, zapjene i uspenju se uz obale, tako su i nevolje ulazile u Filipov život. Možda se zato i njegove pjesme titanski uzdižu potiv tiranije. Otuda je i njihov krik i revolt sirotinje raje kojim nema ravnih epskoj poeziji ni jednog naroda.

Onda je, bar naizgled, došlo bolje doba – oženio se Nastom Đuković, zvanom Bijelka, iz majevičkog sela Mrtvica. Dobili su šestoro djece. Bar ih je toliko bilo kada su 1809. godine preko Drine otišli u ustanak koji je uveliko buktao. Posljednji Vilići tako su krenuli ka svom konačkom nestanku.

Drina Zelenika tada je Filipu tekla skoro pod prozorom, a sada se odmakla oko pet kilometara na istok. Višnjica je ostala usamljena. Tako i Nikolića vir – u jednoj zapuštenoj starači, nekadašnjem glavnomm toku rijeke Drine, pored Višnjice, preko koga su Vilići - Višnjići prešli u Srbiju.

U dvije katastrofalne poplave u Semberiji, 2010. i 2014. godine, Zelenika – međa plemenska (plemenita) – nije plavila ni Filipovu Višnjicu niti je napunila vodom Nikolića vir.

Ne zna se da li novo prezime Višnjić Filip dobio po Višnjici, gdje mu je bila poočimova kuća, ili po majci Višnji. Bilo kako bilo ono mu je posve zamijenilo ponosno, gordo, resko i odvažno koljenenovića ime Vilić iz Trnove.



Nevolje ga ni u ustanku, ali ni poslije njega, nisu ostavljale na miru. Zabilježeno je da je 1817. godine imao dvoje žive djece – Ranka i Milicu. Na kraju je ostao posve sam.

Iz Srbije je izbjegao sredinom septembra 1813. godine iz ustaničkog šanca u Ravnju na sjeveru Mačve, kada je gorostasni Zeko Buljubaša (Jovan Gligorijević) vodio posljednji boj za Turcima. Nastanio se u sremskom selu Grk, u prostranim sremskim šumama pored rijeke Bosut.
U onom šumskom. Bajkovitom. Na imanju familije Radišića. Čak je i sahranjen u donjem dijelu grčanskog groblja gdje počivaju Radišići, tada poznati grnčari.

I u Višnjićevu, nevelikom selu u opštini Šid, u šumskom Sremu, svake jeseni, do pojave gliba i vodurina, posla uvijek ima na pretek: sječa drva, berba kukuruza, sjetva pšenice, duboko oranje, tov svinja..

Oduvijek je tako bilo u ovom selu. Tako i u naše vrijeme – dvijesta pedeset godine nakon rođenja slavnog pjesnika Filipa. Selo se prosto, ko zna po čemu i zbog čega, zvalo Grk.

I tada su, u Filipovo vrijeme, sremske hrastove šume u jesen izgledale kao u naše doba. Samo su tada bile prostranije, sa više travnatih proplanaka i sa tristagodišnjim dubovima. Samoniklim. U naše vrijeme hrastici u Sremu se planski sade, pa više nema proplanaka.

Možda su baš ti proplanci u prostranim hrasaticima oko rjeke Bosut privukli Filipa, pa je odlučio da se nastani u Grku, pored puta koji je od Save vodio ka Šidu i Fruškoj gori.

Slijep nije mogao vidjeti hrastike, ali je zasigurno osjetio njihov šumor, fijuk vjetra kroz krošnje, gakanje vrana, kliktanje jastrebova i orlova. Donijeli su mu šumove i miris rodnog zavičaja, a tako nečem ne može se odoliti.

Hroničari kazuju da je na tim bosutskim proplancima ostarjeli pjesnik napasao svog konja. Omiljeno mjesto mu je bilo prema susjednom selu Moroviću. tamo je bio krošnjat jasen pod kojim se on odmarao dok je njegov konj pasao sočnu travu.

Filipov jasen od starosti sam je nedavno pao. Noću. U tišini. Samo se prostro po zemlji. Bez treska i buke. Bez lomigorenja. Stablo je i sada u šumi. Baš onako kako je i palo. Trune. Šumari ne žele da ga režu. Vele, neka hrani nove izdanke.

Višnjićevo je, kao i svako sremsko selo, sa glavnom raskrsnicom sa četiri široka puta i prostranim šorovima. U onom koji vodi ka Moroviću, nedaleko od centra sela, nalazi se kuća sa spomen-pločom. Na njoj piše da je na mjestu gdje se nalazi sadašnja zgrada, omalana svijetlozelenom bojom i pročeljem okrenuta ka šoru, bila kuća u kojoj je živio pjesnik Višnjić.

Iz njegovog vremena, vele, ostala je još samo jedna stara vinova loza, koja i dan-danas rađa.

O Filipovom životu nekada se malo istraživalo i bilježilo. Ozbiljnije proučavanje, posebno o vremenu njegovog života u Grku, počelo je nakon objavljivanja članka Nikole Krstića Beleške pokojnog vladike Lukijana Mušickog o Filipu Višnjiću iz 1817 godine, kada je Srpsko učeno društvo shvatilo da je neophodno ozbiljnije istraživati Filipov život i pjesničko djelo.

Izučavanje je počeo 1867. godine kada je upućeno pismo Teofilu Dimiću, upravitelju škole varadinske regimente, kada se od njega traži, kako piše: da istraži kako je živio Filip Višnjić, u selu Grku, u regimenti varadinskoj, i kako je poslije sebe familiju ostavio, pa kažu da mu je neko spomenik na grobu podigao, to bi dobro bilo, i o tome se vi ovim pismom molite, da proučite beleške o Filipu Višnjiću, i da pribavite iz sela Grka više podataka o životu Višnjićevom.

Teofil Dimić temeljito je obavio povjereni zadatak, pa je, pošto tada više nikog nije bilo od njegove porodice, razgovarao sa mještanika Grka, pjesnikovim savremenicima.

To što je prikupio Dimić veoma su dragocjeni podaci o tom periodu života Filipa Višnjića, posebno oni da je pjesnik o svečarima (slavama) boravio u Pančevu, te da je bio veoma vezan za grnčare i grnčariju, te da je i njegova kćerka Milica bila udata za grnčara.

I ovako zakašnjeli Dimićevi podaci o Višnjiću bliže osvjetljavaju pjesnikov lik i pokazuju da se još šezdesetih godina devetanestog vijeka počinje stavarti mit o srpskom Homeru.



Višnjićev grob više nije na osami. Sad do njega vode i putevi i aleje. Dolaze njegovi poklonici i poštovaoci: Majevičani, Semberci, Mačvani, Sremci, Bačvani, Šumadinci, Hercegovci... Svi.

Ni njegovi zemljaci – s Majevice i iz Semberije – nisu ga zaboravili. Na Vilića gumnu je kamena gromada - spomenik gdje je pjesnik rođen. U Bijeljini sve značajnije kulturne institucije nose njegovo ime.

U Borocu na mjestu zapaljene bijele bročanske crkve zasađena je krošnjata lipa, a na Višnjici u Međašima, gdje mu je nekada bila kuća, šumori vitka bijela breza iznad spomen-ploče.

Višnjica je Filipovo boravište i polazište, ali ne i dolazište.

Život mu je bio borba neprestana.

U jednoj srpskoj buni bio je učesnik i pjevao o njoj, a u drugoj je veličao borbu svog roda za oslobođenje.

BN/ Tihomir Nestorović