Priča: Bergkampova britva...!

Instinkt, mašta, arogancija, balet, prevara, tehnika, kočopernost, sofisticiranost, bezobraznost, simfonijski orkestar, sve to je stalo u svega deset sekundi, koliko traje čitava akcija, ukrašena proslavom koja je nedostojna gola i u isto vreme toliko plemenita.

Fudbal 20.08.2017 | 23:00
Priča: Bergkampova britva...!
A nekad, nekad najjednostavnije stvari najviše vrede. Nekada je ono očigledno, ono na šta prvo pomisliš, prosto najbolje. Nekada je demokratija stvarno dobra stvar. 

To je fudbalska verzija Okamove oštrice: među skoro 26.000 postignutih golova u četvrt veka postojanja Premijer lige, najlepši je onaj za kojeg se najviše ljudi složi da je najlepši. 

Ende. Kaput.

Jasno, uvek će biti onih koji će navijati za neku Džerardovumajstoriju, za Širerove makazice, za projektil Tonija Jeboe (inače drugi u velikom izboru u kojem je glasalo bezmalo pola miliona osoba, imenom i prezimenom i pri čistoj svesti i zdravoj pameti), za Runijev trijumf nad Mančester Sitijem, za dribling na petoparcu zaboravljenog Johana Elmandera, na utakmici, zamislite, Boltona i Vulverhemptona, ali bez premca je, verujte, ako ne meni, onda navijačima koji su to kazali u dosad najvećoj sprovedenoj fudbalskoj anketi, to je onaj trenutak u kojem se Nikos Dabizas upisao velikim slovima u istoriju čovečanstva.

Nikos Dabizas, da, što? Nije valjda Grk u dresu Njukasla samo puki posmatrač onoga što se događa oko njegove ose, u njegovoj glavi; on je sopstvenik makar četvrtine tantijema na tu dragocenost koja se odigrala u prisustvu miliona direktno zainteresovanih svedoka, pre više od petnaest godina, drugog dana marta 2002. oko, otprilike, 16 časova i 12 minuta. 

Da nije bio baš tu, baš takav, da se nije batrgao, borio, činio sve da ne propadne u živo blato poniženja, da se nije toliko trudio, danas bismo pisali tekst o Toniju Jeboi i lamentirali nad Lidsom po ko zna koji put, i danas bismo bili neuporedivo siromašniji. Hvala ti, Nikose, brate...

Što samo Dabizas, i svako od nas je bio pomalo učesnik vododelnog momenta, utoliko pre što nije bila “velika utakmica”, ni neko finale, a sećamo se ipak gde smo i s kim smo bili tada, i ko je bila prva osoba koju smo pogledali i s kojom smo podelili radost i jedno preglasno “OOOOOOOO” kada se istorija, prvo ubrzano, kao na starim filmovima gde svi izgledaju pomalo smešno, a onda na bezbrojnim usporenim snimcima, ukazala pred našim očima u svim svojim proporcijama.

Ostavimo za trenutak Dabizasa na miru. Pa i tada ne treba mnogo pričati o tome šta je većinski vlasnik i idejni tvorac i realizator majstorije sve znao i radio i zbog čega je bio toliko cenjen. 

Svega četiri godine ranije, Denis Bergkamp dao je gol za kojeg bi se mnogi zakleli da je još lepši, značajniji; statua na kojoj on zauvek prima loptu i hvata volej protiv Argentine na Svetskom prvenstvu nalazi se, uostalom, ispred stadiona Arsenala već tri godine, kao da bi iko mogao da zaboravi, kao da svaki Holanđanin i dalje ne koriste tu mentalnu sliku da oteraju noćne more.



Ali ovaj mart predstavlja suštinu Bergkampovog života ne zato što nije bio na najvećoj sceni, ne ni jer ulog bio nešto manji, i tek 11. minut meča, ni jer Holanđanin gubi mesto u startnoj postavi Arsenala koji juri duplu krunu, već zato što je neobjašnjiv, vara prvo naše oči, a potom naš mozak, i racionalno u nama neizbežno postavlja pitanje da li je on to stvarno hteo, ili je sve bilo slučajno.

“A šta sam drugo hteo, majke vam?”, odgovorio je Denis Bergkamp kontrapitanjem u svojoj autobiografiji “Stillness and Speed”.

Instinkt, mašta, arogancija, balet, prevara, tehnika, kočopernost, sofisticiranost, bezobraznost, simfonijski orkestar, sve to je stalo u svega deset sekundi, koliko traje čitava akcija, ukrašena proslavom koja je nedostojna gola i u isto vreme toliko plemenita. 

Čoveče, dao si nešto što niko nikada neće, a ti dižeš ruku, skoro se kiselo nasmešiš i kreneš trčkarajući ka svojoj polovini terena, skoro da skidaš ruke Piresa i Viltora koje te grle; pa svako od nas, ranjivih i taštih smrtnika dao bi dupe svoje i deset godina života da uradi što i ti, i iskočio bi iz svoje kože i urlao od sreće, a ti, Denise, plavokosi volšebniče fudbala, nisu te džabe zvali “Ledenim”, ti se ponašaš kao da to radiš svakog dana. 

A onda nam bude jasno ono što je njemu već tada: da najvećim delima ne treba histerija, da bi to unizilo ne samo protivnika, već i trenutak. 

Ne prolazimo li, uostalom, ćutke pored Mona Lize, gledajući je iz daljine?; nismo li u vatikanskim odajama i vertikalno ispod Mikelanđela smerni i tihi?; ne zadržavamo li, dostojanstveno i mudro, u sebi sav uragan osećanja kada stanemo ispred Belog anđela u našoj Mileševi?; i sve to ne znači da nismo pod utiskom, nego da je on toliko jak da će nas, i u tišini, dugo pratiti.

Koliko je važno kojom tehnikom su se koristili Da Vinči i nepoznati slikari iz Nikeje i Carigrada - prilično, ali ne presudno - toliko je bitan i kontekst gola Denisa Bergkampaprotiv Njukasla marta 2002. godine.  

Arsenal se jurio za titulu sa Mančester Junajtedom, a dobro su se držali i Liverpul i domaćin tog meča, Njukasl, i Vengeru je, još više jer sa meča izostaje Tjeri Anri, potrebno nešto što će pokrenuti njegove umorne momke - tri-četiri dana pre toga, igrali su u Ligi šampiona protiv Leverkuzena - i naterati ih da veruju da mogu da stignu Fergusona i osvoje prvenstvo.

Još kako su ga dobili. Sve počinje na polovini Arsenala, dugonogi Patrik Vijeira osvaja i iznosi jednu loptu onako kako, pa, to radi Patrik Vijeira, Bergkamp je prihvata negde oko bele linije i šalje skroz levo Roberu Piresu.

Vreme počinje da se ubrzava. Pires vuče fudbal napred, gledajući pravo u Silvana Viltorakoji se ubacuje na levu stranu. Ali Bergkamp je želi, želeo ju je od trenutka kada se s njom rastao na sred terena, počinje da trči snažno napred i već na trideset-četrdeset metara od gola diže ruku, ne bi li ga Francuz video perifernim vidom, ili tek osećajem.

Pires odlučuje da uposli Bergkampa. I Pires, hvala svim fudbalskim bogovima, to ne radi dobro. Holanđanin je čekao loptu na nozi, umeo je Rober da gađa i trepavicu ako treba, ali ovo dodavanje je, možda i zbog pritiska koji na njega vrši Aron Hjuz, pomalo traljavo. 

Pola svog životnog i profesionalnog doba napadači se ljute na saigrače što im daju lopte iza leđa, umesto onako kako njima treba, ali Denis Bergkamp nije čovek koji se ljuti. Denis Bergkamp je čovek koji stvara.

“To nije bilo nešto što sam očekivao. Prošlo mi je kroz glavu da moram da smislim nešto drugo”, prisećao se Bergkamp u svojoj autobiografiji.

“Mogao sam da uradim ono što bi bilo logično. Da se zagradim, primim loptu i odložim je nekom od saigrača. Ali dok lopta još putuje prema meni, znao sam šta ću uraditi. Znao sam da moram da okrenem Dabizasa.”

(Nikos će kasnije pokušati da se opere. I to je ljudski, i to je prirodno. Govorio je da nije siguran da je Bergkamp sve to želeo. Da se dogodilo slučajno. Ako će mu tako biti lakše, evo, priznajemo, dogodilo se slučajno. Pa i dalje je bolje od 25.700 golova od 1992. naovamo.)

Reči ponekad stvarno nisu dovoljne. 

Dva dodira jesu.

Laganim dodirom levog stopala, koji mudro koristi kinetičku energiju lopte i skida šešir Isaku Njutnu i svim fizičarima ovog sveta, Bergkamp kreće u piruetu. 

Dabizas se davi, guši, grca, ali ne odustaje, pa gracioznost na trenutak da ustukne pred snagom: napadač mora da se zagradi i da otrese beka, ovaj pada posle blago remplovanja levom rukom, a lopta za to vreme ispunjava sve što joj je majstor šapnuo, skakutavo i radosno dolazi tačno tamo gde joj je rečeno. 

I ostaje ono što je najteže i najlakše, da se lopta pošalje iza ustreptalog, galopirajućeg Šaja Givena, pravo u ćošak mreže.

To je pinakoteka u malom Denisa Bergkampa, to je Nikos Dabizas i ulazak malog čoveka u veliku istoriju, to je čitav mikrokosmos u desetak sekundi, to je Arsenal u najboljim danima, to je magija koja se stvara pred našim očima, to je, da se poslužimo Okamovomoštricom i tautologijom, najbolji gol u istoriji Premijer lige iz prostog razloga što je to najbolji gol u istoriji Premijer lige, i ni zbog čega drugog. 

Izvor: mozzartsport

FOTO: Action Images

Komentari / 0

Ostavite komentar