Ustaški bunker usred dvorišta

Porodica Ranka Blagojevića iz Salaša, malog semberskog naselja uz samo ušće rijeke Drine u Savu, po svemu sudeći jedina je na svijetu koja za pomoćnu zgradu u svom domaćinstvu ima veliki vojni bunker, koga je takozvana Nezavisna Država Hrvatska izgradila na početku Drugog svijetskog rata.

Republika Srpska 13.08.2017 | 21:17 Glomazna betonska građevina od 900 kvadratnih metara bila je najveća hrvatska pogranična karaula prema Srbiji, a u njoj je bila smještena jedinica sa blizu 150 vojnika.

Bunker je građen po tada najsavremenijim inženjerijskim standardima, a zadatak mu je bio da štiti novouspostavljenu granicu od upada Srba preko Drine i da spriječi međusobnu saradnju i diverzantske akcije ustanika sa obje strane rijeke Drine.

Osim ove velike karaule u Salašu u kojoj je uvijek bila stacionirana četa neprijateljskih vojnika, bila je još jedna u Rači, ali je srušena da bi se na njenom mjestu izgradilo spomen-obilježje partizanskim jedinicama i palim borcima u tom mjestu.

U Semberiji, pored granice sa Srbijom, NDH-a je izgradila još četiri manje karaule od armiranog betona u Panjiku, Popovima, Amajlijama i u blizini Janje. I one još postoje i podsjećaju na opasna vremena vladavine Nezavisne Države Hrvatske.

Ranko Blagojević u Salašu ima veoma lijepo uređeno dvorište, sa svim pomoćnim objektima, ali sve to narušava glomazna betonska grdosija, koju ovaj domaćin ponekad koristi za vlastite potrebe.

“Neke velike koristi od bunkera skoro da i nema. U njemu držim svinje, skladištim stočnu hranu, slamu i kukuruzovinu, a jedino mi dobro dođe kada udare velike poplave, jer u njemu imam sigurnu zaštitu. Voda u njega nikad nije ulazila. I prije tri godine, u vrijeme katastrofalne poplave u Semberiji, temelj mu je bio oko 80 centimetara iznad vode”, kaže domaćin Ranko Blagojević.

Žiko Manojlović, penzioner iz ovoga mjesta, kaže da je omladina Salaša i Balatuna poslije odlaska ustaške posade u bunkeru priređivala igranke i pozorišne predstrave.



Prema nekadašnjoj pripovijesti upokojenog legendarnog čamdžije Dojčina Škorića iz Salaša, hrvatska država slabo je izdržavala posadu bunkera, pa su vojnici od seljaka kupovali hranu ili su je mijenjali za odjeću i obuću. Tada je nastala i njihova pjesma:

U kazanu posna soja,
u torbi buđava proja,
jadna li si nezavisna moja.

Možda i zbog toga, ali i spretnosti semberskih, vojvođanskih, mačvanskih i šumadijskih ustanika i boraca protiv fašizma, ni ovaj, ali ni ostali ustaški bunkeri pored Drine nisu mogli da ih spriječe u borbi za slobodu, u čemu su konačno i uspjeli.

Uprkos kvalitetnoj gradnji, bunker u Salašu neminovno nagriza vrijeme. Doduše polako i sporo, jer se on još dobro drži, a oštećenja su zanemarljiva.

Nažalost, on će, kao i ostali bunkeri pored rijeke, još dugo ljude iz semberske ravnice da podsjeća na godine okupacije, na strahovladu i stradanje u NDH-a.

(BN televizija)
(Foto: BN televizija)