Intervju - Boban Marjanović: U slobodno vrijeme crtam!
Voleo bih da naučim i da sviram, pa da „opletem“ Moravac! Srpski as iz malo drugačijeg ugla. . .
Košarka 11.08.2017 | 22:15
Retki su momenti kada ćete Bobana Marjanovića sresti neraspoloženog, ili da će proći kraj vas, a da vam se ne javi i ne razmeni sa vama nekoliko reči. Zato je uvek dobar sagovornik. Uprkos tome što je tokom nedavnog druženja sa novinarima na Kopaoniku govorio o brojnim temama vezanim za reprezentaciju, Detroit i San Antonio, Marjanovićje i za MOZZART Sport izdvojio vreme kako bismo ponovo „razvezli“ priču.
S tim što smo se dotakli i stvari o kojima popularni Bobi retko kada govori.
O životu, porodici, kućnom vaspitanju, malim stvarima koje menjaju sve, crtanju i slikanju kao hobiju, Bobanovoj želji da nauči da svira neki muzički instrument, automobilima i formulama...
Za početak, obnovili smo gradivo sa aktuelnim sportskim temama, ali iz malo drugačijeg ugla.
EVROBASKET? SAMO MAKSIMALNO!
Prvim pitanjem odmah smo pogodili nit. Koja su tvoja minimalna očekivanja za Evrobasket?
"Minimalna? Kod mene ne postoji minimum, već samo maksimum, tako da imam najviša očekivanja za Evrobasket. To vam je kao kada idete na more - tamo putujete da biste se proveli vrhunski, ne da biste se osećali loše na kraju", bio je sasvim jasan Boban Marjanović.
Imao si dovoljno vremena za odmor i da napuniš baterije za pripreme, kako se sada osećaš kada si na pripremama nacionalnog tima?
"Osećaj je prelep, kad god možeš da igraš košarku. Košarka je život. To volim, to je posao kojim se bavim. Iskreno, smatram da svi igrači u timu treba da budemo jako srećni što smo ovde, što možemo da radimo jako. Treba da se podignemo, da 'proširimo' pluća i potrudimo se da podignemo formu za bitke koje slede. To nam jako treba".
Mnogo se priča ispričalo o čuvenim pripremama na Kopaoniku, koje su osetile brojne generacije...
"Da, to je najteži deo priprema, a-ha-ha. Niko to ne voli. Sećam se kako je bilo kada sam bio klinac. Svako jutro sam se budio i razmišljao: 'Čoveče, nije valjda da ponovo idemo na trčanje?!', ali takve su pripreme bile nekada".
Sada se to promenilo?
"Jeste. Sada je princip totalno drugačiji i to mi se mnogo sviđa. Sada više nema da trčimo skroz do vrha planine, pa se vrati nazad. Ne, nego lepo odemo u halu i tamo radimo na sebi. Mnogo toga radimo na terenu i najveći deo je sa loptom. Čini se kao da je lako, ali zapravo nije. Pluća se 'pune', diše se malo teže, ali nam sve to znači".
Kakva je emocija sada, kada si ponovo u reprezentaciji Srbije? Dugo te nije bilo...
"Prelepa! Ali sve je ovo drugačije od klupske košarke. Mnogo je manje vremena za pripremu, jer se u klupskoj košarci radi cele godine, a u reprezentaciji imaš ovih mesec dana. To je vreme u kojem selektor mora da ukomponuje sve igrače, gde maltene svi igramo u različitim klubovima. Dobro je što tu ima starih veza, odnosno što je dosta nas igralo zajedno nekada ranije... Što u klubovima, što u mlađim selekcijama... Lakše možemo da se 'pohvatamo', to je dobra stvar za nas".
Sve ranije nesuglasice oko tvog nastupa u reprezentaciji ostavljene su po strani i ponovo si deo ekipe na koju selektor Aleksandar Đorđević može da računa. Pretpostavljamo da ste pre okupljanja obavili razgovor kako bi se sve izgladilo?
"Tim je iznad svakog i iznad svake priče! Prvo tim i svaki član tima mora da bude srećan, zato svi i radimo da hemija u timu bude dobra. Nije ovo pojedinačni sport, gde ti možeš da kažeš: 'Ja sam sada raspoložen' ili 'Ja nisam raspoložen'. Ne. Ovde se radi svakodnevno na tome da svi budu zadovoljni i da timski duh bude pravi. Svaki deo ovog tima je šraf za sebe i ako samo jedan nije zategnut kako treba, padaš dole. Zato stalno razgovaramo međusobno, pomažemo jedni drugima kada je nekom teško, da li u nekoj životnoj situaciji ili u igri, kada te protivnik probije driblingom. Tada dolazi strana pomoći da ti pomogne da se izvučeš iz te situacije. Zato smo mi tim, a tim je iznad svega".
Kakav je tvoj odnos sa selektorom Đorđevićem sada?
"On i ja smo veliki profesionalci, ali tek sada imamo priliku da se zaista upoznamo. Da se naviknemo jedan na drugog. Sve je jako dobro što se našeg odnosa tiče, sve ide u pravom smeru. Sviđa mi se rad, kako razmišlja, kako postavlja stvari i tako treba da ostane".
SITNICE PRAVE OGROMNU RAZLIKU U ŽIVOTU...
Da li veruješ u koncept da uvek treba gledati napred i tražiti put napretka?
"Uzeću primer iz NBA lige. Kada ti Dejan Milojević, pa Dejan Radonjić, pa Tim Dankan kažu kako da se, na primer, zagradiš u situaciji u blizini koša... Miloje ti ukaže na jednu stvar, Dejo na drugu, a tim na treću... Sve su to sitnice koje potpuno menjaju celu tvoju percepciju. Ti jesi znao sve to i radiš jednu, te istu stvar iznova i iznova. Ali kada ti se ukaže na neke takve stvari, ti počneš da veruješ u to. Shvatiš da treba da slušaš i veruješ u savete koje dobijaš. I onda, kada se sve to uklopi, onda kažeš sebi: 'Vau, čoveče, koliko je sada lakše'. Gledajući iz delova, to su sve sitnice - da li će ruka da ti stoji potpuno ispravljena, ili blago savijena u laktu i da li će šaka da stoji u ravni s ramenom, iznad ili ispod... Ako odeš previsoko ili prenisko, protivnik te 'ima' i uzeće ti loptu. Ali ako je staviš u pravi položaj, niko ti ništa ne može. Između dva položaja šake je sitnica, a ona pravi razliku".
Moglo bi se reći da si odlaskom u NBA ligu imao veliku sreću, pošto si za prethodne dve godine mogao da radiš sa igračkom legendom Timom Dankanom, možda i najboljim trenerom na planeti Gregom Popovičem i Stenom van Gandijem, koji obožava rad sa visokim igračima?
"Mnogo puta sam govorio o svojim anegdotama s Timom Dankanom i uvek se rado vraćam njima. Jer razgovori koje smo nas dvojica vodili, saveti koje mi je davao, situacije kroz koje smo prošli...", samo je zastao na trenutak Marjanović i onda produžio:
"Evo, sada kad se setim svega naježim se", pokazuje nam ruke dobroćudni as, a zatim dodaje:
"To je nešto posebno. Neki poseban osećaj, neka druga vrsta motivacije koju dobiješ... Kada ti Tim priđe i udeli savet... To je zaista neverovatna stvar. Imali smo fantastičan odnos. Isto tako bilo je i sa Gregom".
Pričaj nam malo više o tome...
"Kada bih pričao o svakom ponaosob, verovatno bismo sedeli ovde do mraka, a-ha-ha. Ali probaću ukratko. Greg je čovek koji zna da kaže pravu stvar kada je to potrebno. Zna da se izviče na tebe kada treba, ali i da te smiri. Kod njega mi nije fascinantno samo to što je trenerska veličina kakva jeste, svi dobro znamo ko je i šta je on... Ono što me je posebno zadivilo jeste što zna da te 'oseti' kao čoveka, ne samo kao igrača, već i kao osobu. Kako da te podigne, šta da ti kaže, kako da ti pristupi, čime da te smiri, kako da ti pomogne, kako da ti udeli savet... Neverovatan čovek, u svakom pogledu".
Nismo morali ništa da pitamo, Boban je sam nastavio:
"Sećam se utakmice protiv Minesote... Igrali smo u San Antoniju, a rezultat se 'lomio'. On, ni pet - ni šest, pogleda u mene i samo kaže: 'Boban'. To je sve. A ja kao rezerva, ulazim na teren i dajem 17 poena kao od šale. Maltene preokrenem utakmicu i pobedimo. On je bio presrećan zbog mene i tima, a ja sam ostao zapanjen kako je znao da bih baš ja u tom trenutku mogao da napravim razliku. Baš je tada osetio da mogu i eto".
A Sten van Gandi?
"Dovoljno je samo pogledati njegov rezime i videti stavku da je napravio Dvajta Hauarda u igrača kakav jeste. Osim što voli da radi sa visokim igračima, iza sebe ima mnogo uspeha i ljudi ga u NBA ligi zaista poštuju. Kada mu jedan Lebron Džejms prilazi pre utakmice da se javi i pruži ruku, ili Stef Kari... To je znak koliko te ljudi poštuju. Izvanredna osoba, trener, mentor. Uvek spreman za razgovor, izvanredan je poznavalac košarke i sa njim možete da pričate o svakom detalju. Drago mi je što sam u njegovom taboru, jer imamo mlad i talentovan tim. Eto, prošle sezone sam bio treći najstariji igrač u timu, sada ih je došlo malo više. Ali on je prošle godine uspeo da zadrži tu 'decu' na okupu i napravi solidan rezultat. S tim da on sve radi postepeno", priča nam Marjanović i daje primer:
"Detroit je dugo bio na vrhuncu, onda se nažalost desilo da se klub izgubio, navijači su bili razočarani, a atmosfera nije bila dobra. Sve je to bilo pre nego što je on došao. Onda je došao Sten i popravio stvari. Radi jako na tome da sve unapredi, da svi idemo napred. Neverovatno je kada to sve uspeva da drži u svojim rukama jedan čovek. Svi imaju poverenja u njega i srećan sam što sam deo tima".
CELO ISKUSTVO IZ PROŠLE SEZONE UČINILO ME JE JAČIM!
Prošla sezona nije ti donela očekivane minute na terenu, bio si praktično treća opcija izAndrea Dramonda i Arona Bejnsa, što se mnogima nije svidelo, a posebno navijačima. U samom finišu sezone dobio si svoju šansu, iskoristio je maksimalno i naterao Stena da javno prizna da se ogrešio o tebe i da mu je krivo što nisi dobio veći prostor...
"Znate kako, ja to sve gledam iz jednog drugog ugla. Više od 50 odsto utakmica sam presedeo na klupi, a u takvoj situaciji teško je održati telo u optimalnoj formi za takmičarske izazove. Mene je obradovalo to što sam, kada sam dobio svoju šansu, ubacio 27 poena za gotovo 22 minuta na terenu. Ne zbog toga što sam ubacio taj broj koševa, već zato što sam pokazao da mogu. To mi je jedan od uspeha u prošloj sezoni, jer iz svake situacije pokušavaš da izvučeš nešto novo. Iz svega toga izašao sam jači nego pre. Kažu ljudi da što te ne ubije - ojača te. Možda zvuči glupo, ali je živa istina".
Kako si pronašao snagu da sve to izvučeš baš kako jesi?
"Gledaš da te sve to ne pogađa previše. Trudiš se da ostaneš zadovoljan, pre svega samim sobom. Meni je sve ono što se desilo prošle sezone jedno fenomenalno iskustvo. Gledajte, neko bi se verovatno pobunio na pola puta, možda i pre, ili bi ispoljavao nervozu, govorio kako ga je baš briga za tim, da ne želi da igra i podržava saigrače. Ja sam potpuno bio svestan situacije, momenta, trudio sam se da budem maksimalna podrška timu i saigračima, da im se nađem u svakoj situaciji..."
Nije bilo lako?
"Nije. Koliko sam puta samo dobijao pohvale od trenera, pomoćnih trenera i saigrača, u smislu: 'Svaka čast kako ti sve to izdržavaš'. Fascinantno im je bilo kako sam ja uvek tu, kako bodrim sve i kako ne gledam sebe. Ocenili su da sam pravi profesionalac".
Ali reklo bi se da je to nešto što nosiš sa sobom, kao odraz elementarne kulture i vaspitanja, što se nosi iz kuće?
"Da, upravo tako može da se kaže i to je takođe jedna od ključnih stvari. Nosim pomalo toga iz kuće, porodice, familije, pa iz Hemofarma, gde sam odrastao i imao fantastične saigrače i neverovatnu školu košarke. Šteta što Hemofarm više ne postoji u onom obliku kakav je nekad bio. Da ne pričam dalje, gde god sam bio, nešto sam pokupio... Od mame, tate, babe, sestre, rođaka, prijatelja... Imam sreću da su svi oni neverovatni ljudi i da su mi svi pomogli mnogo u životu. Dakle, to nije samo profesionalizam, već je takav osećaj u meni. Ja želim da bodrim druge kada ne igram, da im dajem mentalnu snagu, da ih guram napred. Ako nisam na terenu, gledam kako god mogu da pomognem onima koji jesu".
AUMOTOBILI, FERARI, FORMULA 1, CRTANJE, SVIRANJE...
Postoji li moto kojim se vodiš kroz život i dosadašnju košarkašku karijeru?
"Uživam u momentu, to je moj moto. Evo, sada mi dok pričamo... Neko bi možda bio u fazonu: 'E, ajde da završavamo ovo što pre', ali ja gledam da uživam i u našem razgovoru. To je kao kada jedeš, pa uživaš u svakom zalogaju. Ne jedeš samo da bi sve pojeo ili strpao sve u sebe što pre. To je nešto što svi radimo, moramo da jedemo. Neko to radi s uživanjem, neko ne. Ja uživam u svemu, da provodim vreme s porodicom, ženom, decom, prijateljima, saigračima... To je ono čime se vodim u životu. Sve ono što me čini srećnim, ja to radim".
A šta te čini srećnim?
"Sada, kada imam decu i kada su tako mala, volim mnogo da provodim vreme s njima. Svako dete to mora da ima - kvalitetno vreme sa svojim roditeljima. Znam koliko sam se ja lepo osećao kada sam bio sa svojim roditeljima, pamtim te trenutke. Svi mi starimo, prilagođavamo se životu, rastemo, napuštamo kuću u kojoj smo rođeni, idemo dalje. Odlazimo u srednje škole, na fakultete... Gradimo svoj život. To radi svako dete. Zato gledam da svaki slobodni trenutak provedem s njima. To me čini jačim, srećnim".
Možemo da konstatujemo da su tvoja deca srećna što imaju takvog oca...
"Kada postaneš roditelj, tek shvatiš koliko treba da brineš o njima. Sigurno znaš onaj osećaj, kada kažeš sebi: 'Ma, šta ovi roditelji brinu toliko za mene?' Ponekad imaš utisak da su dosadni. A onda ti oni odgovore s onom čuvenom rečenicom: 'Videćeš ti kada dobiješ decu'. I onda se to dogodi i shvatiš koliko su u pravu. Kada im temperatura bude malo povišena, ti se rastužiš kao da ti imaš problem. Pa ih onda moliš da jedu, da ne budu gladni, da se oblače da im ne bude hladno... Shvatiš da radiš sve ono što su tvoji radili oko tebe. Kada su klinci srećni i nasmejani, nema veće radosti za mene".
Pored dece i porodice, šta je to što ti privlači pažnju van terena?
"Mnogo volim automobile. To baš obožavam. Nedavno sam bio u Milanu i imao sam priliku da posetim Ferarijevu fabriku, bilo je neverovatno. Toliko je sve čisto, uredno, pod konac. Bukvalno možeš da jedeš sa poda koliko je sve sređeno. Imali smo priliku da upoznamo novog direktora Formule 1 (Čejs Keri prim. aut.), on nam je takođe pričao o mnogim stvarima. Mi smo tako gledali kako se sklapaju formule, ali ja sam video jednu koja je bila skroz zaršena, ali nismo mogli do nje. Onda sam ga ja pitao da li smem da pogledam i on mi je dao dozvolu. Čuvari su se prvo zbunili i nisu mi dali da prođem, ali se on okrenuo i rekao im da smem da odem da pogledam. Baš dobar čovek, zaista".
Šta te je posebno impresioniralo?
"Kako se prave formule! Čoveče... Kada uzmeš volan u ruke, pa imaš gomilu nekih dugmića... Sve ti je na tom volanu smešteno, ceo mozak jednog trkačkog bolida. Imaš ručke za brzine, dugmiće za motor, ma sve! A sam taj jedan volan je preskup. Ja sam imao priliku da držim volan u rukama, ali nisam smeo da fotografišem ništa, zbog toga što je strogo zabranjeno".
Što?
"Zato što Ferari drži do toga da konkurencija ne ukrade ideju za tehnologiju. Kada neko hoće da kupi formulu, on može da plati, ali formula mora dve godine da bude u fabrici. Ne smeš da je izvoziš van, jer se baš vodi računa o očuvanju tehnologije. A ona se menja na dve godine. Opet, smeš da dođeš u fabriku i pod nadzorom da je provozaš na test pisti, pa da je vratiš nazad. Zato mi je sve to bilo tako sjajno. Celo iskustvo. Kada vidiš konjića(čuveni logo Ferarija prim. aut.), to je baš nešto posebno".
Da li si ti nekada imao želju da sedneš u bolida i da se provozaš?
"A-ha-ha, to bi bilo fantastično, ali nema teoretske šanse. Bolid se pravi tako da odgovara pilotu zbog uticaja G-sile, da noge i srce budu u ravni. Za mene kada bi pravili bolid, to bi bio avion", kroz smeh nam govori Marjanović.
Postoji li nešto što voliš da radiš kada si slobodan, da li imaš neki hobi?
"Volim da crtam i slikam. Ne crtam sjajno, ali to me stvarno opušta".
Stvarno?
"Da, ali to je sada zbog obaveza svedeno na to da crtam kada sam s decom. I onda ja nađem neku sliku i pokušam da je nacrtam da bude identično, pa se tako zanimam".
Kako izgleda konačni proizvod?
"Za divno čudo - sasvim korektno. Osim toga voleo bih da naučim da sviram neki muzički instrument. To mi je oduvek bila želja".
Hoćeš da počneš da uzimaš časove?
"Ne znam, iskreno. Možda je sada već i kasno, ali pokušaću u budućnosti bar nešto da naučim da sviram. Nemam ništa određeno. Ali imam dvojicu drugara koji sviraju, jedan je odličan na sintisajzeru, drugi na klaviru. Oni me oduševe svaki put. Možda se i dogodi da nekad zasviram, pa ljudi opletu kolce", ispričao nam je svoju želju Marjanović i dopunio misao imitacijom "Moravca".
Verujemo da bi svi to voleli da čuju. Mi bismo, definitivno!
Izvor: mozzartsport
Komentari / 0
Ostavite komentar